Hmmm... možda je vrijeme za jedan post.
Nije mi do tipkanja ovih dana. Samo hitno i bitno.
Ne smetaju mi psihički rastrojeni ljudi u tramvaju.
Ne smeta mi ni to što ću pasti klokvij. (baš me hoće ove godine :) )
Ne smeta me što moram učiti, niti to što mi se ne da.
Nemam osjećaja koji mi ne daju spavati.
Ne volim nikoga. Ne doslovno. Nego onako...
Samo sanjam gluposti.
Volim jutro. Jer je tpolo, jer su u njemu ljudi.
Volim podne jer je toplije od jutra i jer je grad pun.
Volim kad sam umorna, jer znam da živim.
Volim vlak, isti onaj od kojeg sam imala fobije.
Volim ulice koje su me nekad znale tako rastužiti.
Volim to što mi još uvijek on donosi nemir.
Volim to što ga viđam u jutrima. (dva za redom)
Volim to što znam da ga ne volim.
Volim razmišljati o njemu. (mazohistički, znam)
Volim to što je sutra četvrtak.
Ne smeta mi što nemam love.
Ne smeta mi što su me neki po stoti put razočarali.
Ne smeta me što sam ljuta zbog nekih stvari. (ionako ih ne mogu promijeniti)
Ne smeta me što sam sada tako umorna da ne mogu smisliti složeniju rečenicu od prije navedenih.
Volim... ne smeta mi.... jer je proljeće.
Post je objavljen 16.03.2005. u 20:51 sati.