Koliko puta treba krenuti ispočetka da bi krenuli pravim putem?
Koliko puta treba preživjeti razočaranje, suze koje ne mogu krenuti, bol koja se ne može izraziti?
Koliko brodoloma, malih ili velikih, treba preživjeti da se sagradi jedna malena sigurna barka?
Koliko godina mora proći da postanem idealna sebi? Koliko početaka?

Odmarala sam ova dva dana. Trebalo mi je. Od sutra sve ispočetka. Prilično sam umoran od ovih dana. Uvijek se mogu naspavati, ali ostane onaj osjećaj... Znam da ću uspjeti sve što nisam do sada, to uopće nije upitno. Nema šanse da uz toliko truda, koliko ulažem, ne uspijem sve riješiti. Uvijek do sada moj je uspjeh bio proporcionalan uloženom trudu, a u posljednje vrijeme je sve to postalo nekako obrnuto proporcionalno. To umara. I koliko god bila optimistična, a jesam, ponekad me to totalno spusti. Pogotovo onda kad ne osjetim potporu ljudi od kojih to očekujem.
Voljela bih znati kako to preživjeti bez toga da svaki put dobijem tri sijede, da me ne boli želudac, da ostanem mirna i ravnodušna. Lijepo je osjećati, pa čak i ako su te emocije negativne, ali ipak, ponekad mi je sve to previše. Jednostavno zaboravim na sebe. Na svoje tijelo, na ono što je u njemu. I onda se iznenadim. To je valjda jedina stvar koju nikako ne mogu naučiti.

Nisam perfekcionist, niti tako izgledam, niti tako živim. Ali jednostavno volim biti sigurna. Možda nekome nije jasno zašto uvijek dižem takvu frku oko svojih ispita, zašto uvijek težim najboljim ocjenama. To je tako iz više razloga.
Prvo, znam da ako želim i radim za maksimum, neću napraviti manje od prosjeka.
Drugo, na mojem faksu se prečesto više cijeni sreća nego pravo znanje. Ja sam prestala vjerovati svojoj sreći jer me izdala u nekim ključnim trenucima. Zato se oslanjam na onu malu vjerojatnost da će netko ipak cijeniti moj trud.
Treće, ekonomista u našoj državi ima i više nego dovoljno. Želim se dovesti u situaciju da zbog dobrih preporuka nemam prevelikih problema s pronalaženjem posla. Jednostavno želim biti među boljim kandidatima.
Četvrto, i najvažnije, zato što ja mogu, znam i želim više. Zato što to mene čini sretnom.
Ja znam i želim raditi. Uživam u tome, dajem sve od sebe. Uvijek su do sada to znali prepoznati i ljudi s kojima sam radila. Da nije tako, ne bi mi se iskreno veselili svaki put kad se vidimo i ne bi toliko puta pitali za mene.

Eto sad sam sama sebi malo dizala moral, ali to je u nekim situacijama nužno. Kao u, recimo, ovoj.
Svake godine u ovo vrijeme me uhvati neka napast analiziranja što sam napravila, a što nisam. Ove godine nema toga, samo me hvata još neki gluplji osjećaj. Kažu da što su ljudi stariji da im vrijeme brže prolazi. Ja sam to počela nekako osjećati.
Ipak, kažu i da su dvadesete najljepše... recite mi da je tako! Jer se moje opasno približavaju. Obično se ljudi neobično vesele rođendanima, a mene moji nekako plaše. Iako mi je to običan dan, kao i svaki drugi, ipak...kad me netko pita kolko mi je godina ja bih danas najradije rekla - sedamnaest.

Sjedim ispred hrpe nepročitanih stranica što samo čekaju da budu prolistane. Mirnija no prije. Iza neuspjeha koji to i nije. Neostvarenog cilja zbog loše složenih karata, krivih putanji zvijezda, zbog izdajice Sreće. Prazne glave uz ružičastu stolnu svjetiljku, bez grižnje savjesti, dopuštam si bar na tren ne razmišljati o ničemu.
Ne znam koji je dan danas. U posljednje vrijeme svi su nekako isti.
I ja imam pravo na pogrešku. Imam pravo zeznuti stvar kad drugi to najmanje žele. Imam pravo ponekad misliti samo na sebe. Imam pravo sama odlučiti što je najbolje za mene. I bez puno filozofije, kalkulacija i promišljanja, ja znam što želim. Istina, ponekad to želim ostvariti na pogrešan način. Ali, još uvijek je manje pogrešan od onog za koji drugi smatraju da je najbolji.
Ja ne znam odgovore na tisuće pitanja. Pitanja koja su i suviše nevažna da bi se trudila pronaći odgovore na njih.
Ma briga me!
Ja samo znam kako se osjećam sada. Samo pogled kroz prozor odaje zimu i podsjeća me na nesklad izmeđ mene i svijeta. ali to je nesklad izmeđtu dvije predivne krajnosti. između predivnih, bijelih, laganih, bisernih pahulja i proljeća u meni. Da, u meni je proljeće. U meni je buđenje i ponovno rađanje po tisućiti put.

Dakle, pala sam. Imala sam 10 bodova, a za prolaz je trebalo 8. Nisam tužna, samo sam ljuta. Ljuta sam zato što mi asistentica ni sama nije znala objasniti kako su se neki zadaci trebali riješiti.
Najbolja mi je bila njezina izjava: "Ovo vam je krivo, ali vam ne mogu naći grešku. Matematičk, sve je točno." Super, to me stvarno tješi! Prošlo ih je troje od nas 40 prijavljenih.
Da sam upotrijebila dobru metodu za rješavanje, još bi mi i dala bod u toj grupi da prođem. Ali da sam ja znala za tu metodu na koju je ona mislila, riješila bi zadatak do kraja. Inače, to je neka "nova" metoda kojoj nema ni traga u literaturi, a ni u mojim bilješkama, a vjerujte mi, matematika je jednini predmet na kojem sam bila gotovo svaki put.
Anyway, krećem ispočetka. Nadam se da je ovako niska prolaznost, bar nekakva poruka sastavljačima ispita.
Sutra je novi dan. I baš mu se veselim. Koliko god sve ovo loše ispalo... "ništa mi neće ovaj dan pokvarit... la...la...la..."

Sad ću vam ukratko opisati svoj jučerašnji dan.
Dan D.
Dakle, probudila sam se 15 minuta ranije, da stignem doručkovati. Čula sam da je to dobra navika uspješnih ljudi, pa ono, zašto ne?
Skuhala kavu, omiljeni doručak u velikoj šalici za pahuljice.
Počela se oblačiti, i shvatila da imam 7 minuta da se našminkam, obučem i krenem.
Kavu nisam stigla popiti.
Zaboravila sam staviti remen, pa su mi ostatak dana padale hlače.
Tata je vozio kao luđak. Prebrzo. Jer sam kasnila na vlak.
Nakon pretrpljenog straha i dodatnog stresa, izađem iz auta, skoro se triput ubijem jer se nitko nije sjetio očistiti snijeg na pločniku.
Stanem na stanicu i čekam vlak. Kad sam se već prilično ohladila, izađe teta koja prodaje karte i obavijesti populaciju na stanici da će vlak za osam minuta krenuti iz Zaprešića. Super, znači osam minuta da krene, plus deset minuta da stigne... ako bude sreće uletiti ću u dvoranu taman kad profesor podijeli ispite. Uvijek sam se pitala kako ljudi mogu zakasniti na ispit??? E, pa ovako.
Pokušavam ostati mirna i razmišljam da li je možda pametnije da odem na bus. Ostanem čekati vlak.
Sad više ni ne osjećam prste na nogama.
..................................................................................................
Ok, na faksu sam u osam do devet. Stigla sam! Trčim na drugi kat preku 100 stepenica. Kolege u patnji me malo čudno gledaju. Nije bed ljudi, tužit ću HŽ za pretrpljenu psihičku bol.
Nasmijeni prijatelji, nasmiju i mene. Jedina stvar koju volim u ispitnim rokovima je ta što se svi nekako zbližimo. Pa ipak smo u istom sosu. I krene zezancija.
Profesor kasni nekih pet minuta, pa je zaključana dvorana, pa on odlazi po ključ, pa dok svi sjednu...
Uglavnom, sad dolazi onaj bitan dio.
Sjela sam u drugi red. Koji je bitno kraći od ostalih. Kaže prof da sjednemo po troje u red, nema problema. Frend sjedne na jednu stranu, ja na drugu. I sad nas je dvoje. Iz sebe skužim kolegu koji traži svoje mjesto u ovom kaosu i pitam ga da sjedne do mene. On sretan, ja sretna. Sjedili smo jedan do drugoga, profesora to uoće nije zabrinjavalo. Nije ni nas.
Dobijem test. Iznenadim se. Neugodno. Ali ostanem pribrana.
Krenem polako, svjesna da su šanse da prođem minimalne.
A onda su kolege, jedan po jedan počeli izlaziti van. Ljudima je bilo pametnije otić na kavu nego sjediti sat i pol uz zadatke koje, koliko se god trudili, neće znati riješiti. Slažem se s njima. I ja bih da nisam toliko truda uložila u sve to, da nisam toliko plakala i histerizirala. Sama sebi zabranim predati test.
I sad, vidi moj kolega da mi inetgrali baš i ne idu. I vidim ja, da se moj kolega muči sa parcijalnim derivacijama. Pa predloži Stipe da se nas dvoje zamijenimo za testove. Profesora koji nas je čuvao jto uopće nije zabrinjavalo. Znao je da neće proći više od pet ljudi. Pa, nek to budemo nas dvoje.
I tako, riješi kolega moj integral, a ja njemu izderiviram funkciju. Zaključimo da njegova funkcija nema ektrema i da su zadaci katastrofa. Čakulali smo mi nekih 15 minuta. Naš čuvar uopće ne reagira.
Vidite, dragi moji, to je najgore. Kad i sam profesor zna da je test suviše težak. I onda odustane od svojih principa. Kao da nas je pomalo žalio.

Proći vjerojatno neću. Ne zbog toga što nisam riješila dovoljno, nego zato što vjerojatno nisam zadovoljila uvjet da iz svake grupe bude riješen po jedan zadatak u potpunosti točno. Zapravo riješila sam od osam zadataka njih šest.
Nisam tužna zbog sebe, dala sam sve od sebe. Maksimum. Učila sam. Nisam naučila savršeno, ali sam se ipak nadala da ću proći.
Sve me ovo malo zabrinjava. Nije stvar u tome da ću pasti (ili neću). Stvar je u sustavu. Na našem fakltetu studira previše studenata. I profesorima i studentima je teško na taj način funkcionirati. Sa dvjesto ljudi u dvorani je teško komunicirati. Nemoguće.
Razumijem ja profesore, teško im je. Ali to nije razlog da se postavljaju kao bogovi. Na kraju kraju krajeva, bit ćemo kolege za koju godinu.
Ja ću dati taj ispit, ako ne sada, onda za mjesec i pol, ili kad već. Nije ni važno.
Nije mi samo jasno zašto baš uvijek moraju dokazivati to kako je svijet nepravedan.
Žao mi je što Stipe neće proći, žao mi je ako ja ne prođem. Žao mi je svih koji su dali sve od sebe, ali će poginuti pod sustavom.

Bojim se. Plačem. I histeriziram.

Sutra imam ispit.
Sutra izlazim iz karantene.
Plačem već dva dana. Nemam dobar osjećaj.
Bojim se. Bojim se da će me izdati sreća.
Na ovom ispitu, znanje se cijeni podjednako kao i sreća.
Ne spavam već nekoliko dana.
Bojim se. Jako.
Ništa se neće dogoditi ako padnem.
Sljedeći rok je za mjesec i pol.
Ako padnem, izaći ću ponovno.
Svjejedno se bojim.
Mama moli za moje ispite.
Ja plačem.
Osjećam se totalno bespomoćno.
Tako želim dati taj ispit!
Želim se osjećati kao i prošle godine.
Želim završiti ovu priču.
Želim da mi se oči osuše,
da više ne budu slane.
Želim se naspavati.
Želim se smijati sutra.
Za 27 sati, sve će biti gotovo.
Bole me leđa od sjedenja,
guza se još raširila :))
Umorna, sam ljudi!
Od misli, razmišljanja i promišljanja.
Umorna sam, a tako mlada.
Ej! Pa za deset dana mi se mijenja brojka godina!
Ne veselim se. Nemam snage za to.
Želim biti sretna bar jedan dan.
Nek to bude zbog položenog ispita.
Idem.

Nisam pisala danima, a ni sada nemam neku inspiraciju. Ovo vrijeme ubija pisca u meni. Zapravo pišem, ali ne objavljujem. Ipak sam ja ovisna o pisanju. Nekako bi mi bilo čudno da objavim neke stvari. Mislim da sada već previše ljudi zna za taj moj blog. Trenutno sam u fazi kad mi je lakše skrivati tajne i kovati planove u glavi nego da sve to objavljivati svijetu.
Inače, dala sam ispit. :))) Prvi put u životu sam dobila 2 kao konačnu ocjenu. I nemate pojma kako se veselim toj dvojci. Ipak, nekako sam se razočarala. Očekivala sam više sreće. No, dobro je!!! Zapravo, najteže tek slijedi. Pijem kavu u sve večim količinama, oboružala sam se tabletama koje spašavaju moj osjetljivi želudac od nervoze i krenula u novu bitku sa samom sobom. Uhvate me minute kad posustanem i dignem ruke od svega. Onda pogledam svoj rokovnik i pročitam ciljeve deset puta. Oprostim si malodušnost i krenem dalje. Upornosti mi fali, ali samo na trenutke. Ako opet ne uspijem, to mora biti zato što nisam imala sreće, a ne zato što se nisam dovoljno trudila.

Jučer je kao bilo Valentinovo. Meni je svaki dan Valentinovo. Bez patetike i plišanih čudovišta, jeftinih, kićastih srčeka, kurtoazije i pretjerivanja. Meni treba netko 365 dana u godini, a ne samo na taj dan. Zapravo i taj jedan dan bih lako preživjela bez njega ako bih ga imala cijelu dgodinu.
Ima jedna fora s tim danom, zapravo običaj čije mi podrijetlo nije poznato.
Uglavnom, djevojka na večer uoči Valentinova prije spavanja treba staviti ispod jastuka lovorov list. Onaj kojeg sanja te noći bit će njezina ljubav.
I sad ja, ovako praznovjerna, napravim to. I sanjam dvojicu. Sjedimo za istim stolom, ja i njih dvoje.
Jedan od njih je onaj o kojem razmišljam, ali ne on kao on, nego je nekako drugačije izgledao. Ali ja u snu znam da je to on. Drugi mi je totalno nepoznat. I što bi sad to trebalo značiti????
No dobro. Dosta o tim snovima...

Nemojte se ljutiti što vas ne posjećujem ovih dana. Nekako je sve usporeno i cijeli svijet mi se vrti oko datuma zaokruženih crvenom olovkom. I koliko god žudim za danima kad će sve ovo konačno biti iza mene, htjela bih zaustaviti vrijeme i odmoriti se malo. Mladost prolazi pokraj mene i osjećam se tako starom... Kažu da ljudi stare bez ljubavi, ali ja imam ljubavi... pa što mi se onda događa???
Opet sam se zapetljala u priču... ah... ponekad je teško biti ja.
Eh da... konačno sam se počela miriti s nekim stvarima i malo sam okrenula ploču... ali o tome neki drugi put.

Don`t ask

Nemam snage pisati jer se osjećam kao da me je u najmanju ruku pregazio vlak. Imala sam ispit danas i nadam se da ću proći. Mislim da je ovo prvi put da želim 2. Samo jednu običnu dvojku. Briga me, nemam snage više. Sve me to suviše opterećuje da bi očekivala puno. Znam da mogu za više od dva, ali ne želim. Hoću se naspavati. Neka mi proknjiže predmet da se konačno mogu posvatiti sadašnjosti. Ima puno zanimljivijih stvari od tog ispita.
Anyway, najgore me još čeka.
Hvata me gripa, mislim. Bole me bubrezi i sve se pitam kako je to moguće kad sam gotovo deset dana bila na tempreraturi koja je redovito više od 22 stupnja. Odjevena ko da živim na sjevernom polu jer mi je sva cirkulacija krvi nestala. Valjda će proći.
Idem skuhat nekaj for my familiy. Onda idem spavat.
Čudno je to. U Samoboru već tjedan dana traje Samoborski fašnik. Po svim zakonima trebala bih biti u euforiji i jedva čekati da izađeu u grad. Svi ti zakoni padaju u vodu jer sada samo želim tišinu. Mislim da će biti ova shema: Masimov CD u liniji, nekoliko malih svijećica i ja. Sama.

Ostala sam bez riječi od oduševljenja umijećem blogovskih stručnjaka.
Nema što, brzi su, ažurni... izgubili smo tek nekoliko postova, a oni su izgubili masu blogera. Na www.mojblog.hr možete sresti neka poznata imena. Priznajem, ni ja nisam mogla odoljeti. Otvorila sam si još jedan. Ovaj je u upotrebi ionako 2 dana u tjednu (u prosjeku). Žao mi je što nisam prije, valjda zbog neke lojalnosti, nisam ni odlazila tamo. I kad sam otvorila novi blog, osjećala sam se kao izdajica. Ma daj! Baš me briga. Ionako su moji najdraži blogeri tamo sada. Bolje biti lojalan ljudima nego serveru. Btw, mojblog.hr mi se puuuuno više sviđa. I sva sam opet uzbuđena jer je sve novo. Ima super ljudi tamo. Ima i ovdje, naravno. Ali, tamo je nekako drugačije.