Sad ću vam ukratko opisati svoj jučerašnji dan.
Dan D.
Dakle, probudila sam se 15 minuta ranije, da stignem doručkovati. Čula sam da je to dobra navika uspješnih ljudi, pa ono, zašto ne?
Skuhala kavu, omiljeni doručak u velikoj šalici za pahuljice.
Počela se oblačiti, i shvatila da imam 7 minuta da se našminkam, obučem i krenem.
Kavu nisam stigla popiti.
Zaboravila sam staviti remen, pa su mi ostatak dana padale hlače.
Tata je vozio kao luđak. Prebrzo. Jer sam kasnila na vlak.
Nakon pretrpljenog straha i dodatnog stresa, izađem iz auta, skoro se triput ubijem jer se nitko nije sjetio očistiti snijeg na pločniku.
Stanem na stanicu i čekam vlak. Kad sam se već prilično ohladila, izađe teta koja prodaje karte i obavijesti populaciju na stanici da će vlak za osam minuta krenuti iz Zaprešića. Super, znači osam minuta da krene, plus deset minuta da stigne... ako bude sreće uletiti ću u dvoranu taman kad profesor podijeli ispite. Uvijek sam se pitala kako ljudi mogu zakasniti na ispit??? E, pa ovako.
Pokušavam ostati mirna i razmišljam da li je možda pametnije da odem na bus. Ostanem čekati vlak.
Sad više ni ne osjećam prste na nogama.
..................................................................................................
Ok, na faksu sam u osam do devet. Stigla sam! Trčim na drugi kat preku 100 stepenica. Kolege u patnji me malo čudno gledaju. Nije bed ljudi, tužit ću HŽ za pretrpljenu psihičku bol.
Nasmijeni prijatelji, nasmiju i mene. Jedina stvar koju volim u ispitnim rokovima je ta što se svi nekako zbližimo. Pa ipak smo u istom sosu. I krene zezancija.
Profesor kasni nekih pet minuta, pa je zaključana dvorana, pa on odlazi po ključ, pa dok svi sjednu...
Uglavnom, sad dolazi onaj bitan dio.
Sjela sam u drugi red. Koji je bitno kraći od ostalih. Kaže prof da sjednemo po troje u red, nema problema. Frend sjedne na jednu stranu, ja na drugu. I sad nas je dvoje. Iz sebe skužim kolegu koji traži svoje mjesto u ovom kaosu i pitam ga da sjedne do mene. On sretan, ja sretna. Sjedili smo jedan do drugoga, profesora to uoće nije zabrinjavalo. Nije ni nas.
Dobijem test. Iznenadim se. Neugodno. Ali ostanem pribrana.
Krenem polako, svjesna da su šanse da prođem minimalne.
A onda su kolege, jedan po jedan počeli izlaziti van. Ljudima je bilo pametnije otić na kavu nego sjediti sat i pol uz zadatke koje, koliko se god trudili, neće znati riješiti. Slažem se s njima. I ja bih da nisam toliko truda uložila u sve to, da nisam toliko plakala i histerizirala. Sama sebi zabranim predati test.
I sad, vidi moj kolega da mi inetgrali baš i ne idu. I vidim ja, da se moj kolega muči sa parcijalnim derivacijama. Pa predloži Stipe da se nas dvoje zamijenimo za testove. Profesora koji nas je čuvao jto uopće nije zabrinjavalo. Znao je da neće proći više od pet ljudi. Pa, nek to budemo nas dvoje.
I tako, riješi kolega moj integral, a ja njemu izderiviram funkciju. Zaključimo da njegova funkcija nema ektrema i da su zadaci katastrofa. Čakulali smo mi nekih 15 minuta. Naš čuvar uopće ne reagira.
Vidite, dragi moji, to je najgore. Kad i sam profesor zna da je test suviše težak. I onda odustane od svojih principa. Kao da nas je pomalo žalio.

Proći vjerojatno neću. Ne zbog toga što nisam riješila dovoljno, nego zato što vjerojatno nisam zadovoljila uvjet da iz svake grupe bude riješen po jedan zadatak u potpunosti točno. Zapravo riješila sam od osam zadataka njih šest.
Nisam tužna zbog sebe, dala sam sve od sebe. Maksimum. Učila sam. Nisam naučila savršeno, ali sam se ipak nadala da ću proći.
Sve me ovo malo zabrinjava. Nije stvar u tome da ću pasti (ili neću). Stvar je u sustavu. Na našem fakltetu studira previše studenata. I profesorima i studentima je teško na taj način funkcionirati. Sa dvjesto ljudi u dvorani je teško komunicirati. Nemoguće.
Razumijem ja profesore, teško im je. Ali to nije razlog da se postavljaju kao bogovi. Na kraju kraju krajeva, bit ćemo kolege za koju godinu.
Ja ću dati taj ispit, ako ne sada, onda za mjesec i pol, ili kad već. Nije ni važno.
Nije mi samo jasno zašto baš uvijek moraju dokazivati to kako je svijet nepravedan.
Žao mi je što Stipe neće proći, žao mi je ako ja ne prođem. Žao mi je svih koji su dali sve od sebe, ali će poginuti pod sustavom.