Koji sam ja pehist!
Naime kaj, jučer pišem svoj seminar koji moram, btw. predati u ponedjeljak. Prije par dana imala sam samo na brzinu složenu prezentaciju koja je prošla sasvim solidno. Sve je dobro napravljeno, obrađeno i bla, bla, bla. A kak bi i moglo biti nego dobro kad se zna tko je to radio. Mislim, fakat smo si dale truda.
Ali ne mogu predati prezentaciju nego minimalno 18 strana teksta. I dobro, pomirim se ja s činjenicom da ću morat nekoliko dana utrošiti na skladanje tog teksta. Podijelim s frendicom posao i krenem. Ostala sam doma dok je brat na faksu da mogu sve u miru napraviti. I napravim sve. Čak relativno brzo, za neka 4 i pol sata. Već polako osjetim kak me bole leđa i pregledavam zadnji put cijeli tekst. I odjednom mi počne kursor samoinicijativno kretati se po ekranu i briše mi tekst. I ne mogu ga zaustaviti. Brzo krenem na save, i probam spremit tekst. A ono kad pogledam - ostale su mi bijedne tri rečenice cijelog seminara. Nestao je tekst od deset strana. Odmah sam osjetila kak mi se krv iz mozga slijeva u pete. Užas! Došlo mi je da plačem.
Popila sam dva Persena i krenula iz početka. Cijeli sam dan potrošila na glupi seminar. Sutra imam kolkolvij. Uopće ne znam kaj će u taj kolkovij doći. Profa je toliko nedefinirano pričala ot om kolokviju da sad znam manje nego što sam znala prije.
Učim marketing kojeg ima dosta. Poslovna organizacija mi je toliko dosadna da mi treba vremena ko da učim kineski. Jel to sa mnom nije nešto u redu ili kaj?

Dobro je! Izbacila sam to iz sebe. Jedva čekam da se svega toga riješim. To će bit taman negdje prije rođendana. A ond hoću jedan dan. Samo jedan dan mira. Ne želim vidjeti datume rokova ni išta drugo vezano za ispite. Želim jedan topli, sunčani dan. Da mogu uživati na nekoj kavi ili nečemu takvom.
A do tada...
voli Vas vaša Blu.

Od jučer

Nemam baš ništa što bih sada mogla napisati. Malo sam umorna, a ne mogu se naspavati jer sam pod stresom. Imam faze kad se oko nečega jako brinem i onda mi se poremeti čitavi bioritam..
Tako i sada. Čeka me napornih mjesec dana, ili možda dva. Već znam scenarij: vrijeme za sebe smanjit ću na minimum, neće biti vremena za lutanje po internetu, nema vremena za bezbrižne kave, za spavanje nedjeljom, za čitanje novina... za sitnice.
Vrijeme je da stvari uzmem u svoje ruke i konačno riješim sve onako kako želim, mogu i zaslužujem. Imam snage, volje i motiva. Ja zapravo mogu sve što želim. Samo, ponekad je lakše ostati na starom nego potruditi se promijeniti. A kad promijnim ono što želim, promijenit će se i cijeli svijet.
Želim ponovno biti hrabra kao prije godinu dana. Odvažna i sigurna u sebe. Pomalo naivna, ali puna entuzijazma.
A kad sve to prođe... kad sve bude gotovo je ću biti najsretnije dijete na svijetu.
Moji fokusi od jučer idu u nekom drugom smjeru od lutanja i traženja sebe. Tražit ću sebe tamo gdje sam se izgubila. U velikim ambicijama i snovima.

Learn me how

Ponekad se pitam kako je živjeti u sadašnjosti.
Glupo pitanje, kažete?
Meni nije. Zato što malo trenutaka zaista proživim, a prečesto klišejiziram: «Treba živjeti ovdje i sada»
Neprestano putujem između priča moje prošlosti i scenarija moje budućnosti. Najčešće sam negdje na pola puta.
Malo mi je godina. A mnogo toga nosim sa sobom. Poput hrčka skupljam sve i svašta. Tuge, radosti, propuštene prilike, neke drage sličice, filmove, priče.
Nisam od onih što mogu baš na sve odmahnuti rukom. Nemojte me krivo shvatiti. Opraštam lako, a još lakše odlazim.

Nedavno sam «upoznala» jednog čovjeka. Upoznala je pod nazivnicima jer upoznati nekoga za sve nas ne znači isto. Zapravo, mislim da je on više upoznao mene.
Prvo da rasčistimo jednu stvar. Ja stvarno nemam ništa PROTIV njega. Ali nemam ni ništa ZA njega. U jednom trenutku mog života možda mi je značio nešto. Grubo će zvučati ako kažem da je bio stanica. Ali zaista jest. (Ne, nisam ga iskoristila ni za što, ako ste već pomislili na nešto zločesto) Ali to je bio trenutak umora i slabosti. A moj je život hrabrosti i jakosti. Ma što vi mislili o tome.
Problem leži u tome što on (iako mislim da je prilično inteligentan) to jednostavno ne razumije. Mislim da on misli kako meni treba dušebrižnik. Ne ne treba mi. Jer svi ljudi koje ja trebam odavno su ovdje. A kroz život ionako najlakše plovim sama. Neka mi oprosti.
I možda kad čitate to što mjesecima ovdje pišem možete pomisliti kako sam depresivna i naporna.
I možda imate pravo.
Ali, vidite, ja sebe tako ne doživljavam.
Očima sanjara promatram svijet. I gradim svoj mali svijet u srcu.
Pitajte me o mojoj prošloj ljubavi.
Ništa vam ružno ne znam reći. Jer se ružnog i ne sjećam. Mislim da sam bila malo tužna. Vjerojatno sam i plakala. Prošli su mjeseci od tada... tko bi se toga sjetio.
Sjećam se samo predivnog osjećaja života.
Pitajte me o tome što ću raditi za dva mjeseca. U detalje ću vam ispričati što želim i sanjam, s kim ću provoditi dane i koliko ću biti sretna.
A onda me pitajte što radim sada. I dajte mi nekoliko dana da smislim odgovor. Na to vam pitanje ne znam odgovoriti.
Vidite, to vam želim reći. Ja ne znam živjeti sada. Ja sam sao san. I priča, i želja.

A ja bih tako željela živjeti sada. Vidjeti svaki pokret koji napravim, udahnuti svaki dah, trepnuti i znati što se dogodilo. Željela bih postati svjesna svojeg postojanja i svega onoga što drugi u meni vide.
Jer ovako kako živim ne postižem ništa. Odlazim u dvije krajnosti. Sanjam o budućnosti, ane poduzimam akciju. Ili gledam u prošlost kad je kasno za reakciju.
A sve što žalim je početi slagati kockice svog života u mozaik o kakvom sanjam.
Naučite me, molim vas.

Seminar je gotov. Skoro. Sad se mailam s frendicom da pogleda kaj sam napravila, pa onda ona meni šalje kaj je ona napravila i tak šesnaest puta do savršenog. Bit će dobro. Veselim se što ću se i toga riješiti. Nadam se samo da prezentacija neće biti suviše bolna. Popit ću si tri kave prije i biti beskrajno hiperaktivna. Samo da ih uspijemo nasmijati s nečim. I da nam ljudi ne zaspu na seminaru.
I hoću 5!

Sad me oke peku od buljenja u ekran.

Tako. Baš sam malo razmišljala (gle, čuda!). Imam osjećaj da ću se zaljubit. Inače ovo je moje doba godine kad si volim zakomplicirat život. Tak da imam kaj analizirat ostatak godine.
Opet sam pjesnički raspoložena. Jučer mi se desilo da sjedim pred televizorom i jednostavno mi dođe da počnem pisat. I ono, pokušam se skulirat, ali ne mogu. I kaj ću sad. Dignem se i odem napisat nešto. I onda to pročitam danas i ne mogu vjerovati.

Jel tko bio kad kod psihijatra? Ja bih baš htjela otić. Da me malo proanalizira. Ima kod mene "štofa" za analizu. Prvo bih htjela da mi objasni zašto sam samodestruktivna, a onda se beskranjo volim. I zašto stalno mijenjam raspoloženja. I zašto toliko vjerujem intuiciji, zašto živim na bazi osjećaja.
Zašto se zaljubljujem tako jako, zašto se odjednom bojim vezati za ljude?

Zašto si ne znam ostvariti neke tako jednostavne snove?

Svira mi Oliver... Magdalena. Jedna od najdražih pjesama.

Jooooj, htjela bih iskomentirati nešto, a ne smijem. Morat ću si otvoriti još jedan blog za kojeg, naravno, nitko neće znati na kojem ću izbaciti sve iz sebe. A do tada... ću eksplodirat jer moram šutit.
A moram šutit jer ako progovorim, povrijedit ću osjećaje nekih koji mi u životu baš ništa ne znače, naprotiv, samo me uzrujavaju. Ali ja sam pristojna djevojka i držat ću jezik za zubima.

Eto, već mi je na pola lakše. Nego, nekak nemam materijala za pisanje. Puno učim ovih dana. Posla ko u priči. Poludjela sam zbog svod dvogodišnjeg seminara koji moram prezentirati u ponedjeljak pred cijelom grupom što je cca 150 ljudi, a do danas nisam imala ni slova. Ni slova, ljudi moji! Mislim, ne radim ga sama, radim ga s one of my best friends, but treba pričati o nečemu minimalno 30 minuta. I tako se ja i moja draga nađemo na kavi danas i počnemo. Za tri sata smo sastavile 70% seminara. Podatke koje nismo imale smo jednostavno izmislile. I sve to jer gospodin koji nam je obećao pomoći nije u 3 mjeseca našao 5 minuta vremena da mi mailom pošalje gotove prezentacije i neke dokumente već je svoju obvezu delegirao na svoju kolegicu koja mi je to sve napravila u roku odmah. Mislim, možeš ti biti predsjednik uprave banke i ne znam što sve ne, ali ako nešto obećaš onda se i oko toga potrudi. Znam da je svima frka i da ima puno posla, ali ako nešto ne možeš napraviti nemoj ni obećavati. Sad mi se gotovo desila situacija da ne napišem seminar, ne predam ga i ne mogu upisati godinu. I nije meni toliko do mene, nego mi je bilo grozno zbog frendice.
Ovako imamo barem pet dana se spremiti. Treba napisati 20 strana o marketingu... ah, bit će sve OK.

Puca me kofein. Tri kave danas i sva sam hiperaktivna.
U cd playeru mi je novi Masimov album s obradama nekih hitova. Super mi je to. Sve su laganice, predivne, nježne, savršene. Mislim da je glazba jedina stvar bez koje ne bih mogla izdržati više od jednog dana. A u tom jednom danu bih si sama pjevala. Navika mi je to. Radio je stalno upaljen, ne mogu podnijeti tišinu. Za mene je glazba najljepša tišina. Jedino što ne mogu dugo slušati su cajke, teški metal, teški tehno i slično. Ne paše mi, ne mogu se ufurati u to.
Kad sam sretna, kad sam tužna, kad mi je dosadno, kad mi je teško, uvijek, ali baš uvijek, glazba je rješenje za sve.

Dobila sam od frendice za Božić "Malu knjigu mudrosti" pa ću vas u danima bez inspiracije zasipati citatima iz nje.
Jedan mi se posebno svidio, otvorila sam danas knjižicu onako na blef i pročitala:

Novogodišnje želje/odluke

Prošla godina nije moja godina za pamćenje. Spremam ju u ladicu zaborava.
Ali možda ipak prije nego što ju zaključam, bilo bi dobro i da ju proanaliziram.
Dakle: zaljubila sam se dvaput (to je zapravo najbolji dio svega), nema veze što se zapravo nikada ništa bitno nije dogodilo, bila sam sretna bar na trenutke. Osjetila sam se živom.
Pala sam n ispita, djelomično svojom krivnjom, djelomično me serća napustila, a djelomično je djelovala i ljudska zloća. Nije važno. Naučila sam da ne treba baš svima vjerovati.
Propali su mi svi planovi za ljeto. Provela sam ga doma, na biciklu i u kuhinji. Nema veze, skužila sam da mi pohanje tikvica ide savršeno. Bar su starci bili zadovoljni.
Upisala sam vozački koji mi je, tek sada priznajem, odvlačio pozornost na ostatak života od samog početka. Nema veze. Položila sam vozački.
Ispiti su i dalje stajali. Srećom, potrudila sam se još prije ljeta dati uvjet. Jer da nisam...
Sredila sam neke stvari u glavi. Shvatila sam da ne mogu prekinuti veze s nekim ljudima i počela sam ih voljeti na drugi način.
Dobila sam priliku povremeno raditi i zaraditi solidnu lovu. Fleksibilno, kad mi odgovara i kad ima posla. Na poslu sam upoznala, osim sebe, i neke posebne ljude. Zapravo jednu gospđicu koja me može nasmijati dok priča o picekima, a meni kruli u želucu pred kraj radnog vremena. Lipa moja, ljubim te ako ovo čitaš. :))
Upoznala sam puno ljudi. Neću ih sad sve nabrajati. Ne bi imalo smisla.
Možda nekako najdraže od svega mi je što sam shvatila da uz sebe imam jednog novog anđela na kojeg mogu računati baš uvijek. Nju nikada nisam vidjela nervoznu, s njom se nemoguće posvađati. Jednostavno je predobra za ovaj svijet. I sad kad pomalo tuguje ona ipak zrači.
Ma ne brini draga moja, preboljet ćeš ti njega i doći će netko tko će se znati potruditi i ostat će zauvijek.
I na kraju ove godine, mislim na nekoga koga ne mogu imati. Ili sam opet zaljubljena u Ljubav, a on možda i nema veze s tim. Nije ni važno, svaki kaos prođe, proći će i ovaj.
Eto, to bi bilo uglavnom to. Zapravo i ne kužim kaj sam radila godinu dana.

E, al u 2005. sve će biti drugačije. Ja ću biti drugačija. Obećajem si:
-u sljedeća dva mjeseca dat ću dva ispita i barem 3 kolokvija
-do rođendana moram skupit lovu za novi mobitel
-do rođendana moram riješiti barem 2/3 problema koji me užasno smeta, a preslaba sam da se suočim s njim
-bit ću bolja prema svojoj obitelji, svi imaju pravo ponekad biti teški
-neću se više izgovarati da nemam vremena za ljude koji mi puno znače, nije stvaru vremenu nego u organizaciji istog
-po hitnom postupku moram preboljeti neke stvari i poslati ih u zaborav
-kad kupim mobitel, počinjem štedjeti za ljeto, nema više trošenja na gluposti
-do kraja šestog mjeseca ću dati uvjet za treću godinu, u sedmom jedan ispit, a zadnji u devetom, iako bi bilo idealno da sve riješim prije ljeta
-više ću izlaziti
-i ono najvažnije, više ću biti ja, svoja, više ću se smijati sebi, životu, svemu.
Voljet ću sebe.

Sretna Vam Nova