Sanjam i kad sam budna.
Miris kave. Moje treće kave.
Četvrtak. Trideseti.
Knjige i milijun razbacanih papira.
Nemir i panika zbog vremena koje tako nemilisrdno prolazi.
Problemi oko kojih ne brinem i oni koji to i nisu.
Voljela bih da je sve drugačije.
Željela sam da bude drugačije.
Sutra putuje moj drugi dio duše.
Moram ju nazvati.
Odlazim u grad.
Šminkanje u pet minuta, bicikl i jurim.
Ne podnosim ove zidove više. Tako me guše.
Kupit ću si nešto lijepo. Možda ću se tada više voljeti.
Zapravo sam krenula da sretnem nekoga tko će mi promijeniti život.
Ma daj!
Potrošim više nego što sam mislila.
Ma nema veze. Nisam već dugo.
Sretna sam.
Zbog svjetla u gradu. Zbog mirisa kestena. Zbog ljudi.
Ne pripadam ovdje, ali sretna sam.
Ruke su mi hladne i obrazi crveni.
Čak i ne mislim o...
Ona odlazi. Sutra. Let u podne.
Falit će mi.
Ne vidim ju i ne čujem ju danima.
Ali znam da je blizu i da je sve ok.
Ali, sutra odlazi.
Volim ju i ona to zna. Rekla sam joj milijun puta. I ponovno joj govorim.
Telefon zvoni. Ona je. Najdraži glas u tom trenutku.
Grlo mi se steglo i šaljem joj poljubac. Kao da mi netko čupa srce.
I onako potajno joj šaljem svog anđela da ju čuvaju.
I da joj vrate sjaj u oči.

Ne da mi se pisati.
Jer ako počnem, pisat ću stihove. A kad pišem stihove, nije dobro. Zato ih pišem i čuvam u ladici. Pa ne moraju svi baš znati što mi se vrti po glavi. :)
Inače, znam gdje ću za Novu!!! Kupili smo ulaznice i nadam se da će biti barem OK. Nekako mijenjam raspoloženja i mišljenja o tom dočeku. Zapravo sam htjela biti doma. A onda mi je glupo. Pa onda razmišljam da i nemam što slaviti. Ova godina je prije za zaborav nego za pamćenje. S druge strane, veselim se što je pri kraju. Pa ipak, idem slavit to što je gotova.
Baš mi priča frendica da je na telki gledala neku emisiju ili nešto takvo i da je neka žena čitala horoskop. Kao, ribama je najbolje. Ljubav će cvjetati, posao i lova nikad bolje, a bit ćemo i zdrave. Ma, super!!! Samo da se i pola toga ostvari bit će dobro.

Za ovaj sam Božić dobila dvije stvari koje mi najviše trebaju trenutno: Mudrost i Glazbu.
CD na repeat i knjiga u ruci.
I opet me dirnulo ti što me neki tako dobro poznaju.

And so this is Christmas...

Eto, preživjeli smo još jedan Božić. Nisam ove godine kupovala poklone ni potrošila brdo love. Nekako mi se činilo da nema smisla. Ionako svi znaju da sam švorc, pa vjerojatno nisu ni očekivali. Starcima sam najavila da nema poklona ovog Božića, nadajući se da ni oni meni neće ništa kupiti. Teška su vremena, postoji puno bitnijih stvari trenutno. I tako, samo dva poklona za dvije najdraže frendice. Malo, slatko, ali od srca. Za jednu sam poklon tražila cijela dva popodneva. Dala sam si truda.
Kao i uvijek, za ovakve prigode se pošalje nekoliko milijuna sms čestitki. Vjerujte mi, barem pola je neiskreno. I ja sam jučer poslala jednu takvu. Reda radi. Kao, Božić je. Ma nema veze, nema efekta od analiziranja.
Ali moram priznati da jako volim kad me netko u jedan ujutro probudi da mi kaže nekoliko lijepih riječi. Neke se ljubavi ne zaboravljaju. Neke ljude nikad neću prestati voljeti. I mogu mi raditi svašta, mogu povrijediti milijun puta (iako on nije nikad), voljeti ih neću prestati nikada. Moja prva ljubav. Iz osnovne škole. Najdraže lice, najdraži smijeh. Milijun lijepih sjećanja uz njegvo ime i danas čuvam. On je jedini pravi muškarac u mom životu. Gentelman od rođenja, prijatelj od petog osnovne, ljubav je počela sa prijeteljstvom, a prijateljstvo se nikada ne raskida.

Ne mogu vjerovati da je i ova godina gotova. Obično mi vrijeme od nove do rođendana užasno brzo prođe. Mogu misliti kako će biti ovaj put. S obzirom na to koliko posla imam u naredna dva mjeseca, neću se ni stići okrenuti.
A sljedeća će godina biti tako važna. Možda presudna. Novi početak. Mislim da će mi biti teško ostvatit dvadeset godina iza sebe i otići. Ali... to je neka druga priča o kojoj ću pričati tek kad se dogodi.

The train

Ovo je vjerojatno prvi Božić koji će proći bez živciranja za mene. Naime, u posljednjih n godina, dobar dio cjelokupnih priprema je spalao na mene. Eto, nemam sestru da mi pomogne prat prozore i peći kolače. Imam mamu koja radi po cijele dane i dođe doma mrtva umorna. Meni se ne da nakon nekolko predavanja ništa raditi, a mogu zamisliti kako je tek njoj. I onda se obično je primim krpe i kuhače i sredim stvar.
Mislim, dobro je to. Što sam starija to više volim čuti izjave tipa: "Blago onom tko tebe dobije". Al fućkaš ti to kad me nitko neće.
Usavršila sam spravljanje francuske salate, svih vrsta kolača (ajde priznajem, kore za pite još uvijek volim prepustiti mami), čistim ko profesionalka, a svoje sposobnosti kao ljubavnice demonstrirat ću uživo.
Ako ima neki mlad, inteligentan, elokventan, nježan i brižan muškarac koji traži djevojku s gore opisanim karakteristikama, neka mi se slobodno javi na mail koji se nalazi s desne strane u boxu.
Odgovaram na sve pristojne mailove. :))
Anyway, sve je skoro gotovo. Kuća je većim dijelom pospremljena, još tri sobe i onda na Badnjak tek toliko i gotovo. Kolači su pečeni i sve miriše na rum i vaniliju. Bor je pripremljen. I sve je under control. No stress.

E ljudi moji!
Ja ne znam kaj je meni. Danas uđem u vlak i prvo se začudim što ima mjesta. I sad, sjednem pokraj prozora. Taj se vlak baš vukao.
Na stanici poslije moje vrata perona otvori muškarac ne starije od trideset godina u sivom kaputu. Pogledam tek onako prema vratima, i ... ne mogu ni zamisliti svoje lice kad sam ga ugledala. Nisam sigurna da li sam na glas ili tek u sebi izgovorila ono "Ideš!". Osjetila sam neku fatalnu privlačnost. Nije on bio ni toliko zgodan, ali nešto u njegovom pogledu, licu. Mogu se zamisliti kako stojim pored njega dok me drži za ruku. Kao netko pokraj koga želim ostati zauvijek jer se osjećam beskrajno sigurno.
Nisam se usudila gledati da li će ostati u tom peronu ili će produžiti dalje.
A onda na glavnom kolodvoru, kad sam ustala, ponovno ugledam njega. Bio je s nekom ženom, činilo se kao kolegicom s posla, i ponovno uputim prodorni pogled prema tom dragom licu i onda shvatim kako je možda predug. I možda ne bi bio toliko dug da nije bio uzvraćen. Izmami mi osmijeh i tada skrenem pogled jer me ova njegova kolegica počela gledati. Mene, pa njega. Tko zna što bi bilo da je još malo potrajalo. Nekako sam se stalno sudarala s njegovim pogledom dok sam žurila prema tramvaju.
Dovoljan razlog da se smijem.
A bilo je tek jutro.

Ne znam dal mi hormoni rade ili se vraćam u normalu, ali dobro je. :))

:)))) :)))) Za početak.
Po ne znam koji put, potvrđena je moja teorija da se radom može sve riješiti. Svaka depra može biti izliječena ako se kvalitetno zatrpate u posao. Osim ako posao nije izvor depresije.
Naime kaj, kapci su mi tako natečeni i boli me doslovno svaki mišić mog tijela od trčkaranja.
Petak mi je bio ultra kratak. Poslije posla - ručak s tatom na brzinu. Provjerim mali, jer znam da ih ima hrpa i odgovorim samo hitno i bitno. Zove me brat da dolazi doma i mama s nim. Super, spremim njima ručak da sve bude toplo i fino. Sretnem ih na vratima i odem u grad na kavu jer je frendica imala rođendan, pa ono, bar da se vidimo.
Petak definitivno nije bio dan za vožnju autom, srećom sve je proško bez ogrebotina. Mama je umrla od straha i napala tau kaj mi je dao da idem s autom i sama po ovom vremenu. OK. Legnem umrtva umorna oko jedan i dalje se ne sjećam.
Jučer - buđenje u šest, faks, grad - kupovina poklona za drugu frendicu koja ima rođendan, ručak, ostatak popodneva pranje stakala na svim vratima, brisanje pločica, ribanje..., onda jedno obiteljsko okupljanje, opet rođendan, pobjegnem što je prije moguće jer više ne mogu gledati i slažem da ću doći danas na kremšnite. Legnem pred televizor i pogledam filmić. Dalje se ne sjećam.
Nakon deset sati sna osjećam se kao da me pregazio vlak.
Nije važno, bar ne stignem misliti na gluposti.
Još utorak odradim, srijeda na faksu, a onda u četvrtak službeno počinje božićna ludnica.
Jedva čekam. :)

Djed Mraz i Zlatna ribica

Dakle, kaže Saanjaa da me nikada nećete izliječiti. Vjerojatno i nećete. A što ja mogu kad sam hipersenzibilna. Sve me pogodi, ali me i sve razveseli.
Bilo je beda ovih dana. Nekako me sve pogodilo odjednom. A onda i ovo vrijeme, predbožićno, osjećam se nekako... ne želim to ni izgovoriti.
I nije da sam depresivna, samo pomalo tužna zbog sebe same. Ponekad mi je teško sa samom sobom. Mrzim ovaj osjećaj kad znam da sam neke stvari mgla drugačije. A sad mi je još gore, jer mi se stalno vrti po glavi: Mogla sam, a nisam.
No dobro, dosta kukanja.
Dakle, trenutno radim. Šljakerica. Nije mi teško nego mi se ne da. Nije ni teško to što radim, samo mislim da nisam baš neko društvo curama. Utonem u svoje misli i odlutam. Nema me.
Na faksu je stoput lakše, okupirana mislima i vrevom ljudi zaboravljam na sebe.
Stvarno ima trenutaka kad požalim što nisam kćer nekog tajkuna koji će mi glumit zlatnu ribicu i samo iskeširat kolko treba. Ali, nisam ja taj tip. Ja sam više mazohist. Volim si zakomplicirat život i da mi bude teže nego što bi stvarno trebalo.
Eto tako.
Nema me baš puno na blogu pa ni neznam što se događa. Malo mi fali vremena, a nemam ni volje sjedit pred kompjuterom poslije posla. Samo nužno.
Znate, malo mi je neugodno zbog sebe same. Naime, koliko se god osjećala samom, znam da nisam sama. Iznenadili su me neki dragi ljudi. Još nisam izgubila duh, to znam jer me samo jedan mail može beskrajno razveseliti, jedan obična poruka. Al osjeća se toplina koja stiže s njima. Hvala vam.
Htjela bih otputovati. Negdje. Na tri dana. U nečiji svijet. U nečiji život. I tamo ostvati trag. Da me požele vratiti. Voljela bih otići iz svog života. Na tri dana.
Fali mi netko. Samo da znam da me treba. Ja trebam nekoga da me treba. I da ga volim. Koja jednostavna želja! Ipak, čini se da Djed Mraz ne ispunjava želje djevojkama poput mene. :)

Tko zna?

Sad bih kao nešto trebala napisati.
A što da pišem?
Kako sam? Kako provodim dane?
Mislim da vas i ne bi zanimalo.
Ne plačem. Skrivam se.
U sebi. U svom svijetu.
A za Svijet, ja sam ona stara ja.
Sa istim pogledom i licem.
Što da kažem drugima kad ne znam ni sama sa sobom razgovarati.
Nisam tužna. Samo sam izgubljena.
Košmar u glavi.
Ne veselim se Božiću, ni zimi.
Ni snijegu.
Ne vesele me pjesme. Vode mi k meni.
Ne volim ritam jer se osjećam tupo.
Mogla sam slutiti koliko će mi nedostajati kad bude gotovo.
Bolje je ovako.
Jer da sam imala hrabrosti, zapravo, ne hrabrosti,
drskosti, da to je prava riječ, sada bih bila na nekom drugom mjestu.
Možda.
Možda u nečijem zagrljaju, a možda sama u suzama.
Neću to nikada saznati.
Samo se trudim sve zaboraviti.