:)))) :)))) Za početak.
Po ne znam koji put, potvrđena je moja teorija da se radom može sve riješiti. Svaka depra može biti izliječena ako se kvalitetno zatrpate u posao. Osim ako posao nije izvor depresije.
Naime kaj, kapci su mi tako natečeni i boli me doslovno svaki mišić mog tijela od trčkaranja.
Petak mi je bio ultra kratak. Poslije posla - ručak s tatom na brzinu. Provjerim mali, jer znam da ih ima hrpa i odgovorim samo hitno i bitno. Zove me brat da dolazi doma i mama s nim. Super, spremim njima ručak da sve bude toplo i fino. Sretnem ih na vratima i odem u grad na kavu jer je frendica imala rođendan, pa ono, bar da se vidimo.
Petak definitivno nije bio dan za vožnju autom, srećom sve je proško bez ogrebotina. Mama je umrla od straha i napala tau kaj mi je dao da idem s autom i sama po ovom vremenu. OK. Legnem umrtva umorna oko jedan i dalje se ne sjećam.
Jučer - buđenje u šest, faks, grad - kupovina poklona za drugu frendicu koja ima rođendan, ručak, ostatak popodneva pranje stakala na svim vratima, brisanje pločica, ribanje..., onda jedno obiteljsko okupljanje, opet rođendan, pobjegnem što je prije moguće jer više ne mogu gledati i slažem da ću doći danas na kremšnite. Legnem pred televizor i pogledam filmić. Dalje se ne sjećam.
Nakon deset sati sna osjećam se kao da me pregazio vlak.
Nije važno, bar ne stignem misliti na gluposti.
Još utorak odradim, srijeda na faksu, a onda u četvrtak službeno počinje božićna ludnica.
Jedva čekam. :)
Post je objavljen 19.12.2004. u 11:40 sati.