The train

Ovo je vjerojatno prvi Božić koji će proći bez živciranja za mene. Naime, u posljednjih n godina, dobar dio cjelokupnih priprema je spalao na mene. Eto, nemam sestru da mi pomogne prat prozore i peći kolače. Imam mamu koja radi po cijele dane i dođe doma mrtva umorna. Meni se ne da nakon nekolko predavanja ništa raditi, a mogu zamisliti kako je tek njoj. I onda se obično je primim krpe i kuhače i sredim stvar.
Mislim, dobro je to. Što sam starija to više volim čuti izjave tipa: "Blago onom tko tebe dobije". Al fućkaš ti to kad me nitko neće.
Usavršila sam spravljanje francuske salate, svih vrsta kolača (ajde priznajem, kore za pite još uvijek volim prepustiti mami), čistim ko profesionalka, a svoje sposobnosti kao ljubavnice demonstrirat ću uživo.
Ako ima neki mlad, inteligentan, elokventan, nježan i brižan muškarac koji traži djevojku s gore opisanim karakteristikama, neka mi se slobodno javi na mail koji se nalazi s desne strane u boxu.
Odgovaram na sve pristojne mailove. :))
Anyway, sve je skoro gotovo. Kuća je većim dijelom pospremljena, još tri sobe i onda na Badnjak tek toliko i gotovo. Kolači su pečeni i sve miriše na rum i vaniliju. Bor je pripremljen. I sve je under control. No stress.

E ljudi moji!
Ja ne znam kaj je meni. Danas uđem u vlak i prvo se začudim što ima mjesta. I sad, sjednem pokraj prozora. Taj se vlak baš vukao.
Na stanici poslije moje vrata perona otvori muškarac ne starije od trideset godina u sivom kaputu. Pogledam tek onako prema vratima, i ... ne mogu ni zamisliti svoje lice kad sam ga ugledala. Nisam sigurna da li sam na glas ili tek u sebi izgovorila ono "Ideš!". Osjetila sam neku fatalnu privlačnost. Nije on bio ni toliko zgodan, ali nešto u njegovom pogledu, licu. Mogu se zamisliti kako stojim pored njega dok me drži za ruku. Kao netko pokraj koga želim ostati zauvijek jer se osjećam beskrajno sigurno.
Nisam se usudila gledati da li će ostati u tom peronu ili će produžiti dalje.
A onda na glavnom kolodvoru, kad sam ustala, ponovno ugledam njega. Bio je s nekom ženom, činilo se kao kolegicom s posla, i ponovno uputim prodorni pogled prema tom dragom licu i onda shvatim kako je možda predug. I možda ne bi bio toliko dug da nije bio uzvraćen. Izmami mi osmijeh i tada skrenem pogled jer me ova njegova kolegica počela gledati. Mene, pa njega. Tko zna što bi bilo da je još malo potrajalo. Nekako sam se stalno sudarala s njegovim pogledom dok sam žurila prema tramvaju.
Dovoljan razlog da se smijem.
A bilo je tek jutro.

Ne znam dal mi hormoni rade ili se vraćam u normalu, ali dobro je. :))