And so this is Christmas...
Eto, preživjeli smo još jedan Božić. Nisam ove godine kupovala poklone ni potrošila brdo love. Nekako mi se činilo da nema smisla. Ionako svi znaju da sam švorc, pa vjerojatno nisu ni očekivali. Starcima sam najavila da nema poklona ovog Božića, nadajući se da ni oni meni neće ništa kupiti. Teška su vremena, postoji puno bitnijih stvari trenutno. I tako, samo dva poklona za dvije najdraže frendice. Malo, slatko, ali od srca. Za jednu sam poklon tražila cijela dva popodneva. Dala sam si truda.
Kao i uvijek, za ovakve prigode se pošalje nekoliko milijuna sms čestitki. Vjerujte mi, barem pola je neiskreno. I ja sam jučer poslala jednu takvu. Reda radi. Kao, Božić je. Ma nema veze, nema efekta od analiziranja.
Ali moram priznati da jako volim kad me netko u jedan ujutro probudi da mi kaže nekoliko lijepih riječi. Neke se ljubavi ne zaboravljaju. Neke ljude nikad neću prestati voljeti. I mogu mi raditi svašta, mogu povrijediti milijun puta (iako on nije nikad), voljeti ih neću prestati nikada. Moja prva ljubav. Iz osnovne škole. Najdraže lice, najdraži smijeh. Milijun lijepih sjećanja uz njegvo ime i danas čuvam. On je jedini pravi muškarac u mom životu. Gentelman od rođenja, prijatelj od petog osnovne, ljubav je počela sa prijeteljstvom, a prijateljstvo se nikada ne raskida.
Ne mogu vjerovati da je i ova godina gotova. Obično mi vrijeme od nove do rođendana užasno brzo prođe. Mogu misliti kako će biti ovaj put. S obzirom na to koliko posla imam u naredna dva mjeseca, neću se ni stići okrenuti.
A sljedeća će godina biti tako važna. Možda presudna. Novi početak. Mislim da će mi biti teško ostvatit dvadeset godina iza sebe i otići. Ali... to je neka druga priča o kojoj ću pričati tek kad se dogodi.
Post je objavljen 26.12.2004. u 20:34 sati.