Sad bih kao nešto trebala napisati.
A što da pišem?
Kako sam? Kako provodim dane?
Mislim da vas i ne bi zanimalo.
Ne plačem. Skrivam se.
U sebi. U svom svijetu.
A za Svijet, ja sam ona stara ja.
Sa istim pogledom i licem.
Što da kažem drugima kad ne znam ni sama sa sobom razgovarati.
Nisam tužna. Samo sam izgubljena.
Košmar u glavi.
Ne veselim se Božiću, ni zimi.
Ni snijegu.
Ne vesele me pjesme. Vode mi k meni.
Ne volim ritam jer se osjećam tupo.
Mogla sam slutiti koliko će mi nedostajati kad bude gotovo.
Bolje je ovako.
Jer da sam imala hrabrosti, zapravo, ne hrabrosti,
drskosti, da to je prava riječ, sada bih bila na nekom drugom mjestu.
Možda.
Možda u nečijem zagrljaju, a možda sama u suzama.
Neću to nikada saznati.
Samo se trudim sve zaboraviti.