Ponekad se pitam kako je živjeti u sadašnjosti.
Glupo pitanje, kažete?
Meni nije. Zato što malo trenutaka zaista proživim, a prečesto klišejiziram: «Treba živjeti ovdje i sada»
Neprestano putujem između priča moje prošlosti i scenarija moje budućnosti. Najčešće sam negdje na pola puta.
Malo mi je godina. A mnogo toga nosim sa sobom. Poput hrčka skupljam sve i svašta. Tuge, radosti, propuštene prilike, neke drage sličice, filmove, priče.
Nisam od onih što mogu baš na sve odmahnuti rukom. Nemojte me krivo shvatiti. Opraštam lako, a još lakše odlazim.
Nedavno sam «upoznala» jednog čovjeka. Upoznala je pod nazivnicima jer upoznati nekoga za sve nas ne znači isto. Zapravo, mislim da je on više upoznao mene.
Prvo da rasčistimo jednu stvar. Ja stvarno nemam ništa PROTIV njega. Ali nemam ni ništa ZA njega. U jednom trenutku mog života možda mi je značio nešto. Grubo će zvučati ako kažem da je bio stanica. Ali zaista jest. (Ne, nisam ga iskoristila ni za što, ako ste već pomislili na nešto zločesto) Ali to je bio trenutak umora i slabosti. A moj je život hrabrosti i jakosti. Ma što vi mislili o tome.
Problem leži u tome što on (iako mislim da je prilično inteligentan) to jednostavno ne razumije. Mislim da on misli kako meni treba dušebrižnik. Ne ne treba mi. Jer svi ljudi koje ja trebam odavno su ovdje. A kroz život ionako najlakše plovim sama. Neka mi oprosti.
I možda kad čitate to što mjesecima ovdje pišem možete pomisliti kako sam depresivna i naporna.
I možda imate pravo.
Ali, vidite, ja sebe tako ne doživljavam.
Očima sanjara promatram svijet. I gradim svoj mali svijet u srcu.
Pitajte me o mojoj prošloj ljubavi.
Ništa vam ružno ne znam reći. Jer se ružnog i ne sjećam. Mislim da sam bila malo tužna. Vjerojatno sam i plakala. Prošli su mjeseci od tada... tko bi se toga sjetio.
Sjećam se samo predivnog osjećaja života.
Pitajte me o tome što ću raditi za dva mjeseca. U detalje ću vam ispričati što želim i sanjam, s kim ću provoditi dane i koliko ću biti sretna.
A onda me pitajte što radim sada. I dajte mi nekoliko dana da smislim odgovor. Na to vam pitanje ne znam odgovoriti.
Vidite, to vam želim reći. Ja ne znam živjeti sada. Ja sam sao san. I priča, i želja.
A ja bih tako željela živjeti sada. Vidjeti svaki pokret koji napravim, udahnuti svaki dah, trepnuti i znati što se dogodilo. Željela bih postati svjesna svojeg postojanja i svega onoga što drugi u meni vide.
Jer ovako kako živim ne postižem ništa. Odlazim u dvije krajnosti. Sanjam o budućnosti, ane poduzimam akciju. Ili gledam u prošlost kad je kasno za reakciju.
A sve što žalim je početi slagati kockice svog života u mozaik o kakvom sanjam.
Naučite me, molim vas.
Post je objavljen 07.01.2005. u 22:24 sati.