Sjedim ispred hrpe nepročitanih stranica što samo čekaju da budu prolistane. Mirnija no prije. Iza neuspjeha koji to i nije. Neostvarenog cilja zbog loše složenih karata, krivih putanji zvijezda, zbog izdajice Sreće. Prazne glave uz ružičastu stolnu svjetiljku, bez grižnje savjesti, dopuštam si bar na tren ne razmišljati o ničemu.
Ne znam koji je dan danas. U posljednje vrijeme svi su nekako isti.
I ja imam pravo na pogrešku. Imam pravo zeznuti stvar kad drugi to najmanje žele. Imam pravo ponekad misliti samo na sebe. Imam pravo sama odlučiti što je najbolje za mene. I bez puno filozofije, kalkulacija i promišljanja, ja znam što želim. Istina, ponekad to želim ostvariti na pogrešan način. Ali, još uvijek je manje pogrešan od onog za koji drugi smatraju da je najbolji.
Ja ne znam odgovore na tisuće pitanja. Pitanja koja su i suviše nevažna da bi se trudila pronaći odgovore na njih.
Ma briga me!
Ja samo znam kako se osjećam sada. Samo pogled kroz prozor odaje zimu i podsjeća me na nesklad izmeđ mene i svijeta. ali to je nesklad izmeđtu dvije predivne krajnosti. između predivnih, bijelih, laganih, bisernih pahulja i proljeća u meni. Da, u meni je proljeće. U meni je buđenje i ponovno rađanje po tisućiti put.
Post je objavljen 25.02.2005. u 10:58 sati.