Koliko puta treba krenuti ispočetka da bi krenuli pravim putem?
Koliko puta treba preživjeti razočaranje, suze koje ne mogu krenuti, bol koja se ne može izraziti?
Koliko brodoloma, malih ili velikih, treba preživjeti da se sagradi jedna malena sigurna barka?
Koliko godina mora proći da postanem idealna sebi? Koliko početaka?

Odmarala sam ova dva dana. Trebalo mi je. Od sutra sve ispočetka. Prilično sam umoran od ovih dana. Uvijek se mogu naspavati, ali ostane onaj osjećaj... Znam da ću uspjeti sve što nisam do sada, to uopće nije upitno. Nema šanse da uz toliko truda, koliko ulažem, ne uspijem sve riješiti. Uvijek do sada moj je uspjeh bio proporcionalan uloženom trudu, a u posljednje vrijeme je sve to postalo nekako obrnuto proporcionalno. To umara. I koliko god bila optimistična, a jesam, ponekad me to totalno spusti. Pogotovo onda kad ne osjetim potporu ljudi od kojih to očekujem.
Voljela bih znati kako to preživjeti bez toga da svaki put dobijem tri sijede, da me ne boli želudac, da ostanem mirna i ravnodušna. Lijepo je osjećati, pa čak i ako su te emocije negativne, ali ipak, ponekad mi je sve to previše. Jednostavno zaboravim na sebe. Na svoje tijelo, na ono što je u njemu. I onda se iznenadim. To je valjda jedina stvar koju nikako ne mogu naučiti.

Nisam perfekcionist, niti tako izgledam, niti tako živim. Ali jednostavno volim biti sigurna. Možda nekome nije jasno zašto uvijek dižem takvu frku oko svojih ispita, zašto uvijek težim najboljim ocjenama. To je tako iz više razloga.
Prvo, znam da ako želim i radim za maksimum, neću napraviti manje od prosjeka.
Drugo, na mojem faksu se prečesto više cijeni sreća nego pravo znanje. Ja sam prestala vjerovati svojoj sreći jer me izdala u nekim ključnim trenucima. Zato se oslanjam na onu malu vjerojatnost da će netko ipak cijeniti moj trud.
Treće, ekonomista u našoj državi ima i više nego dovoljno. Želim se dovesti u situaciju da zbog dobrih preporuka nemam prevelikih problema s pronalaženjem posla. Jednostavno želim biti među boljim kandidatima.
Četvrto, i najvažnije, zato što ja mogu, znam i želim više. Zato što to mene čini sretnom.
Ja znam i želim raditi. Uživam u tome, dajem sve od sebe. Uvijek su do sada to znali prepoznati i ljudi s kojima sam radila. Da nije tako, ne bi mi se iskreno veselili svaki put kad se vidimo i ne bi toliko puta pitali za mene.

Eto sad sam sama sebi malo dizala moral, ali to je u nekim situacijama nužno. Kao u, recimo, ovoj.
Svake godine u ovo vrijeme me uhvati neka napast analiziranja što sam napravila, a što nisam. Ove godine nema toga, samo me hvata još neki gluplji osjećaj. Kažu da što su ljudi stariji da im vrijeme brže prolazi. Ja sam to počela nekako osjećati.
Ipak, kažu i da su dvadesete najljepše... recite mi da je tako! Jer se moje opasno približavaju. Obično se ljudi neobično vesele rođendanima, a mene moji nekako plaše. Iako mi je to običan dan, kao i svaki drugi, ipak...kad me netko pita kolko mi je godina ja bih danas najradije rekla - sedamnaest.