Nisam pisala danima, a ni sada nemam neku inspiraciju. Ovo vrijeme ubija pisca u meni. Zapravo pišem, ali ne objavljujem. Ipak sam ja ovisna o pisanju. Nekako bi mi bilo čudno da objavim neke stvari. Mislim da sada već previše ljudi zna za taj moj blog. Trenutno sam u fazi kad mi je lakše skrivati tajne i kovati planove u glavi nego da sve to objavljivati svijetu.
Inače, dala sam ispit. :))) Prvi put u životu sam dobila 2 kao konačnu ocjenu. I nemate pojma kako se veselim toj dvojci. Ipak, nekako sam se razočarala. Očekivala sam više sreće. No, dobro je!!! Zapravo, najteže tek slijedi. Pijem kavu u sve večim količinama, oboružala sam se tabletama koje spašavaju moj osjetljivi želudac od nervoze i krenula u novu bitku sa samom sobom. Uhvate me minute kad posustanem i dignem ruke od svega. Onda pogledam svoj rokovnik i pročitam ciljeve deset puta. Oprostim si malodušnost i krenem dalje. Upornosti mi fali, ali samo na trenutke. Ako opet ne uspijem, to mora biti zato što nisam imala sreće, a ne zato što se nisam dovoljno trudila.
Jučer je kao bilo Valentinovo. Meni je svaki dan Valentinovo. Bez patetike i plišanih čudovišta, jeftinih, kićastih srčeka, kurtoazije i pretjerivanja. Meni treba netko 365 dana u godini, a ne samo na taj dan. Zapravo i taj jedan dan bih lako preživjela bez njega ako bih ga imala cijelu dgodinu.
Ima jedna fora s tim danom, zapravo običaj čije mi podrijetlo nije poznato.
Uglavnom, djevojka na večer uoči Valentinova prije spavanja treba staviti ispod jastuka lovorov list. Onaj kojeg sanja te noći bit će njezina ljubav.
I sad ja, ovako praznovjerna, napravim to. I sanjam dvojicu. Sjedimo za istim stolom, ja i njih dvoje.
Jedan od njih je onaj o kojem razmišljam, ali ne on kao on, nego je nekako drugačije izgledao. Ali ja u snu znam da je to on. Drugi mi je totalno nepoznat. I što bi sad to trebalo značiti????
No dobro. Dosta o tim snovima...
Nemojte se ljutiti što vas ne posjećujem ovih dana. Nekako je sve usporeno i cijeli svijet mi se vrti oko datuma zaokruženih crvenom olovkom. I koliko god žudim za danima kad će sve ovo konačno biti iza mene, htjela bih zaustaviti vrijeme i odmoriti se malo. Mladost prolazi pokraj mene i osjećam se tako starom... Kažu da ljudi stare bez ljubavi, ali ja imam ljubavi... pa što mi se onda događa???
Opet sam se zapetljala u priču... ah... ponekad je teško biti ja.
Eh da... konačno sam se počela miriti s nekim stvarima i malo sam okrenula ploču... ali o tome neki drugi put.
Post je objavljen 15.02.2005. u 22:40 sati.