Sutra imam ispit.
Sutra izlazim iz karantene.
Plačem već dva dana. Nemam dobar osjećaj.
Bojim se. Bojim se da će me izdati sreća.
Na ovom ispitu, znanje se cijeni podjednako kao i sreća.
Ne spavam već nekoliko dana.
Bojim se. Jako.
Ništa se neće dogoditi ako padnem.
Sljedeći rok je za mjesec i pol.
Ako padnem, izaći ću ponovno.
Svjejedno se bojim.
Mama moli za moje ispite.
Ja plačem.
Osjećam se totalno bespomoćno.
Tako želim dati taj ispit!
Želim se osjećati kao i prošle godine.
Želim završiti ovu priču.
Želim da mi se oči osuše,
da više ne budu slane.
Želim se naspavati.
Želim se smijati sutra.
Za 27 sati, sve će biti gotovo.
Bole me leđa od sjedenja,
guza se još raširila :))
Umorna, sam ljudi!
Od misli, razmišljanja i promišljanja.
Umorna sam, a tako mlada.
Ej! Pa za deset dana mi se mijenja brojka godina!
Ne veselim se. Nemam snage za to.
Želim biti sretna bar jedan dan.
Nek to bude zbog položenog ispita.
Idem.
Post je objavljen 20.02.2005. u 19:43 sati.