Čudno je to kako baš svemu jednom dođe kraj.
Čudno je kako ponekad pomislim da kaos i nemir u meni nikada neće prestati. A onda iznenada, kad se tome najmanje nadam, iznenada nestane. I ne primjetim kako ga više nema.
Sve se mijenja. Dani u kojima su me vodile brige nestali su pogledom na jednu žutu ružu. Više i ne znam zbog čega bih brinula. Toliko je toga... a opet, ništa nije toliko bitno da bi bilo vrijedno muke.
Misli su mi prazne. Više i neamam na koga misliti. Mislim, onako tužno i sa čežnjom. I po tko zna koji put shvaćam da sam opet samo bila zaljubljena u ljubav. I da sve što se trebalo dogoditi, dogodilo se, a sve što se mora dogoditi, dogodit će se.
I ponovno se mijenjaju crte na mojim dlanovima, premiještaju zvijezde, a vladar svemira piše scenarij za neku novu priču o meni. O nama.
Previše je izgubljenog vremena iz mene. Osjećaja bespomoćnosti i samosažaljenja. Da, tek sada vidim da je to bilo to. A samosažaljenje je najjača kočnica na putu do svakog cilja.
Ništa nije izgubljeno. Najbolje tek dolazi.
O.K. nisam baš uvijek imala sreće. I ne oslanjam se na želje da mi sreća konačno pruži ruku. Jedino na što se trenutno mogu osloniti sam ja sama. I ono što zaista zaslužujem. A zaslužujem kao i svi drugi sve ono za što se zaista potrudim.
Moja je zima trajala predugo. Puno predugo. Čekam proljeće.
A sve miriše na proljeće.
Post je objavljen 06.03.2005. u 21:31 sati.