Ne znam jel to samo meni, ali ovi dani su mi ful čudni. Umorila me ova zima. Fali mi koncentracije, ali stvarno se trudim. Kad će to proljeće???? Uspavana sam totalno.
Jedva čekam vikend.
Nego, htjela sam nešto drugo reći.
Jel vas živcira kašnjenje. Ono, kad netko konstantno kasni. Mislim, ako nekome nešto obećate - hipotetski, naći se u određeno vrijeme na određenom mjestu, kolko često se dogodi da zakasnite više od pet minuta.
Ja stvarno ne volim kasniti. Ne kažem da mi se ne dešava, ali ako se i desi onda je to zbog više sile, nikad zato što mi je svejedno ako me netko čeka. Općenito mislim da ljudi koji konstantno kasne imaju problem. Ali ozbiljno.
Jučer mi se tako desilo da sam po tisućiti put čekala frendicu. Ali ona uvijek kasni. Kasni kad je s autom, kasni kad putuje javnim prijevozom, bilo kad i bilo gdje.
Temperatura u minusu, puše vjetar, ja prehlađena i nakljukana coldrexima, s punom torbom maramica čekam nju nešto manje od pola sata. Nekoliko puta mi je došlo da sjednem na tramvaj i jednostavno odem doma. Da joj ne pošaljem niti poruku, da se uopće ne javim. Bez ikakve grižnje savjesti.
Ali nisam. Nisam jer sam ju stvarno htjela vidjeti. A kad sam ju već čekala, nije mi se dalo prepirati s njom. Jer uvijek čujem istu priču. Kasnio je bus/ tražila sam parkirno mjesto/ netko me zadržao/ .../ i slične priče.
OK događa se svima. Ali ako od 100 sastanaka ona kasni na njih 95 više od 15 minuta onda ja polako gubim živce.
I mislim da čak ni to nije najgore. Najgore je to što svaki put ispriča priču, a ja joj više jednostavno ne mogu vjerovati. Ne samo da ne vjerujem u te priče nego gubim povjerenje u nju općenito. Više to nije to. Jer da bih nekome mogla vjerovati, moram znati da me cijeni. A ljudi koji konstano kasne očito misle da njihovo vrijeme vrijedi više od vermena onog tko njih čeka. A ona očito ne cijeni moje vrijeme.
I onda na kraju ja osjećam grižnju savjesti što sam joj uopće prigovorila za to. I krenem se ispričavati.
Post je objavljen 10.03.2005. u 21:09 sati.