Kada je kraj?
Kada treba reći: Gle, sad je stvarno to to. Nema dalje od ovoga.
I, da li, čak i ako to kažemo, zaista možemo izbrisati sve tragove.
Ili neki dokazi da je nešto negdje postojalo ostaju zauvijek.
Kada si priznati da se previše toga pretvorilo u laži.
Pretvaranja, razloge, izgovore, neiskrenost.
Kada?
Ili smo otišli predaleko.
Jer kad mi netko kaže kako govori iskreno, ja još uvijek teško mogu vjerovati u to. Jer nisam sigurna da riječ iskreno znači isto za oboje.
Najčešće ne.
S druge strane; ne mogu. Želim očistiti neke stvari, a ne mogu.
Predugo su u meni i toliko ukorijenjene da ih je nemoguće iskorijeniti.
Ostaju u meni čak i onda kada pomislim da sam uspjela.
Zašto, nije mi jasno, tako duboko vjerujem u jednom trenutku, a onda se poput najvećeg cinika osmjehujem sa strane.
Zašto se gubim u osjećanjima koja mi oduzimaju energiju?
Mogla bih postaviti tisuće pitanja, a ni vi ni ja vjerojatno nećemo saznati odgovore.
Danas me jedan pogled vratio u neke dane koji i nisu bili tako davno.
I danas je taj susret probudio onu zaspalu iskrenu djevojčicu koja stoji gola ispred zida zaljubljenosti (ili zaluđenosti, tko bi to mogao znati??).
Uvijek mi izmami osmijeh. Te predivne tamne oči. Nos. I lice.
Neke stvari ostaju lijepe čak i kad su gotove.
Za njega...
Is not the words I want to hear from you
It's not that I want you
Not to say, but if you only knew
How easy it would be to show me how you feel
More than words is all you have to do to make it real
Then you wouldn't have to say that you love me
'Cause I'd already know
Post je objavljen 18.03.2005. u 21:29 sati.