Sunčeko je vani, a svi su umorni.
I ja sam pomalo umorna, ali za neko divno čudo, ne spava mi se. Nije stvar fizičkog umora.
U vrtlogu sam osjećaja. Svojih, tuđih, nedefiniranih.
Uvijek sam bar približno znala što želim. Ili barem sam mogla razlučiti što ne želim. I sada znam što ne želim. A toga što ne želim nikako se ne mogu riješiti. A to ja strah.
Lijep je osjećaj čuti: «Volim te.», «Fališ mi.» i slično. Ali koliko god to bilo ugodno i koliko me god sve to veselilo i mada je obostrano, ipak me strah.
Čini se kao da sam navikla na kukanje, osamljenost, samoću, navikla sam na to da se ograničim na vlastite osjećaje i ne dopustim drugima da me taknu.
Ne dodiruj me... jer se bojim.
A čega se bojim? Bojim se ponovljenih priča. Onoga kad računam na nekoga, a taj netko nije ovdje. Bojim se opet onog osjećaja izdaje.
I znam da nije fer. Ovo su neki drugi ljudi. Ne zaslužuju me ovakvu. Ovo je neki drugi svijet. Bolji svijet. Oni me vole ovakvu. Zbunjenu, u kaosu, umornu, nesavršenu.
I ja volim njih, samo sam zaboravila kako se to pokazuje.
Uvijek me zbuni kada čujem, a u zadnje vrijeme dogodilo se nekoliko puta, da sam nekome uljepšala dan. I uvijek me začudi kako??? Ja sebe doživljavam kao zatvorenu, dosadnu i predvidljivu. Kako sam ti onda mogla uljepšati dan??? Čime?
Nisam tip koji može odglumiti neki entuzijazam, super raspoloženje. Svako moje raspoloženje i svaka emocija jasno je vidljiva na mom licu. Nikad se nisam ni trudila sakriti to. Čemu? Ionako mi je cilj da me vole zbog toga što jesam. Ako me žele voljeti.
U jednom trenutku sam animator i spremna nasmijati cijeli svijet, a već u sljedećem me preplaši to što je sve tako veselo, šareno i sretno i bojim se da to nije stvarnost.
U zadnjih godinu dana malo je bilo dana bez nekih sumornih osjećaja. Možda se jednostavno ne mogu priviknuti na to da je to iza mene. Treba mi vremena da se snađem. Da nađem svoje mjesto uz nekoga u nekom krugu. Ima ljudi koje obožavam i želim da dobiju ono najbolje od mene, samo još uvijek tražim način na koji ću to izvesti.
Znam da će neki od njih ovo čitati, pa neka uzmu u obzir sve gore napisano.
Sve se mijenja i dok jedni glasno izlaze iz mog života, drugi tiho i nježno u njega ulaze. I postaju njegov smisao.
Post je objavljen 25.04.2005. u 14:21 sati.