Slušam Norah Jones i ne radim ništa. Malo švrljam po netu dok imam priliku. Bila sam na faksu nakon dugo vremena srijedom punu satnicu. Čisto sam zaboravila kak je dosadno na nekim predavanjima. Valjda mi je zato bilo tak super na faksu. Moram priznat, zaželjela sam se. Zaželjela sam se onog osjećaja uletit u dvoranu i ne gledajući krenuti uvijek prema istom mjestu. Bez nekog dogovora sjesti uvijek u isti red i napraviti onih deset radnji uvijek istim redoslijedom. Sjesti s istom ljudima, i samijati se uvijek jednako jednostavnim stvarima.
Volim taj osjećaj jutra, pa čak i kad je ovako siv i tmuran.
I onda shvatim kako su neke stvari u životu jako jednostavne. Postanu uobičajene i onda pomalo zaboravim uživati u njima. A kad nestanu... umrla bih da mogu dobiti još jedan običan dan.
I ono što mi je nekad bila fobija i strah, danas mi je gušt. Naprimjer vlakovi. Užasnos am se bojala vlakova. Bojala sam se da ne siđem na krivoj stanici dolje, da ne uđem u krivi vlak i još sto stvari. A danas, danas mi je to svakodnevna stvar u kojoj mogu uživati. Mnogo su tiši nego autobusi i tramvaji, nema takve gužve i sve je nekako usporeno. Ali na onaj lijep način. Usporeno.
Ili kava. Ljudi piju enormne količine kave. Kao stimulans. Meni kava treba zato što ju volim. Volim miris kave, volim okus kave. Volim njezinu boju i sve što ona je. Uživam u njoj. Probajte stvaiti u usta kockicu čokolade, nek se zalijepi za nepce. I onda uzmite jedan gutljaj kave i dopustite čokoladi da se malo otopi. I uživajte. Meni to može popraviti dan. Kad sam bila mala, plašili su me da će mi od kave narasti rep :))))))))))! Sad se mogu tome samo smijati. Sve što meni raste od kave je količina hormona sreće u meni.
Jel da neke ljude nećemo nikad prestati voljeti? Previše su savršeni da bi ih zamrzili. Možda je mržnja ipak prejaka riječ. Ali načelno, ostaju prevelik dio nas da bi ih zaboravili.
U meni se otvorio golemi prostor za cijeli svijet, ali ipak ljubomorno čuvam sve što je bilo.
Čudno je kad osjetim kako mi neki ulaze i izlaze iz srca. I u isto vrijeme počinjem ih voljeti na neki novi način i prestaju biti važni za sadašnji trenutak. I želim ih vidjeti i skrivam im se. :))) Kao dijete sam. Al me pokose uvijek isti pogledi. I onda ponovno odgledam svaki naš film. I shvatim kako smo genijalni redatelji, scenaristi i glumci bili. I poželim da zauvijek ostane tako.
Post je objavljen 13.04.2005. u 14:50 sati.