Imam problem. Zapravo i ne zanm dal je to problem. Više je zapravo misterij koji bi trebali proučavati psiholozi.
Ima stvari koje su mi u životu jako važne. I sva sam puna entuzijazma kad je riječ o njima. No samo neko vrijeme. Kad dođe trenutak realizacije - ja nestajem. Postajem ravnodušna, indiferentna, neodrđena, plaha, nevidljiva, bez snage, motiva, želje, bez ičega. Kao da ne želim, kao da mi je svejedno. I je, svejedno mi je. Ali kad sve bude gotovo, kad ne uspije ono što je trebalo uspjeti - ja sa tužna, razočarana i ljuta. I onda sve iz početka.
I kao da mi fali inteligencije pa ponavljam greške. Pa krenem ispočetka. I sve naopako. I tako milijun puta.
Najteže je kad me povrijedi netko od koga to najmanje očekujem. Kad mi se učini da ostajem sama. I onda ponekad krenem s duplom dozom entuzijazma ispočetka - zbog inata. A ja ne želim ništa raditi iz inata. Ja želim napraviti milijun stvari zato što to ja želim, a ne da bih nekome nešto dokazivala.
Želim biti ponosna na sebe kao što sam ponosna i sretna zbog ljudi koje volim, ili mislim da ih volim ili ne znam da ih volim a ipak ih volim.......
Zašto mi svi drugi znače više od mene same?
I zašto im milijun puta pružam priliku da me povrijede?
Da se razumijemo, ja nisam ljuta ni na koga. Samo sam malo tužna zato što sve nije onako kako bi trebalo biti ( ili kako sam ja željela da bude) i tužna sam jer sam shvatila kako je moj svijet pun kontradikcija, a ja ih nemam ni najmanju namjeru ispravljati. Jer mi se ne da raditi tuđi posao.
p.s. Šaljite mi večeras svu pozitivnu energiju koju možete skupiti. Trebat će mi. Jako će mi trebati. I ako sretnete Sreću negdje putem, uputite je na moju adresu, sutra ju vraćam vama. :)
|