Prošli tjedan sam imala matematiku. Treći put. Da nije tragično bilo bi smiješno. Dobro, istina za prvi put se nisam spremala, drugi put je ispit bio pretežak (samo da napomenem, prošlo je 7% kandidata), a ovaj treći...
Toliko sam se tresla i bojala da sam morala razmišljati o tome da ne zaboravim disati. Bilo mi je toliko zlo da sam samo čekala da se srušim s one stolice. Užas.
I onda dobijem test i malo mi lakne pa kažem sama sebi: Ako sad ne prođeš nećeš nikad. Ovo je toliko jednostavno da bi bilo šteta pasti.
Krenem rješavati i naiđem na prepreku. Nema veze idemo dalje. Opet prepreka. Dobro, to ću na kraju. Uglavnom, da ne prepričavam sve – pogriješila sam na banalnim stvarima. Nešto kao razina petog osnovne. Vjerojatno se svi sjećate sustava od dvije jednadžbe sa dvije nepoznanice. Što može biti jednostavnije od toga???? Lupimo metodu supstitucije ili suprotnih koeficjenata i nađemo nepoznanice. I to je to!!!
Ali ne, ja sam napravila tu grešku. Našla sam nepostojeće nepoznanice! Mislim stvarno me sram. I sad se bojim da opet neću zadovoljiti onaj prokelti uvjet da se mora iz svake grupe riješiti jedan zadatak u potpunosti točno. Mislim, nemam se što bojati, mogu biti sigurna u to.
A u nekim grupama imam oba točna. Šmrc! :( Moljakanje za prolaz jednostavno nije moj stil. I neću to raditi. Nikad pa ni onda. Neću ni probati iako je, čula sam, nekima čak i to uspjelo.
Ja mislim da sam stvarno slučaj za psihijatriju. Jer kako objasniti činjenicu da sam uz te zadatke provela sate i sate, da sam ih riješila približno tisuću (potrudit ću se izbrojiti ih, pa vam javim), da sam prošla sve moguće tipove zadataka, da neke rokove znam već napamet i onda kad moram prezentirati to svoje golemo znanje – blackout. Ništa. Njet. Nothing.
Samo osjetim kako mi srce luđači lupa, kako mi se tlak snižava i kako ću se svaki čas srušiti dolje.
Čemu panika? Sad sam uništila izvrsnu priliku za izvrsnu ocjenu. Ovakav test se pojavljuje jednom godišnje. I ja sam ga sposobna zaznuti. Oprostila bih si i poneku lijenost, i pogrešku, i umor i to da nemam sreće, ali ovo.... e to si neću oprostiti još jako dugo.
Ne kužim kako nisam sposobna pronaći način da sebe dovedem u red.
Čisti nedostatak inteligencije.
Post je objavljen 12.04.2005. u 15:26 sati.