Romantika koja ubija
Trebalo bi početi, napišem riječ, obrišem počnem drugačije, počnem opet, zastanem. Pitam se, gdje da počnem. Da počnem tamo gdje smo i mi počeli? Ti i ja i sve ono što je bilo između nas?
Pa draga Eli, počnimo tako.
Bilo je to sad već vrlo davno zar ne? Upoznala si me onda kada sam na dan dodavao po 10 ljudi na msn, kada više nisam znao tko je tko. Sjećaš se kada si me upoznala? Bio je to jedan mladi izgubljeni gotičar, dijete u glavi. Živio u svojim snovima i patio na zemlji, svaki put kada bih otvorio oči i gledao u nju. Sjećam se koliko sam ti pjesama slao i uvijek si mi se javljala i isprva sam pomislio gle još jedna od onih koje sline na mene. Drago mi je da sam kasnije shvatio da mi se pruža prilika imati najdivniju osobu na svijetu za prijateljicu, da mi se pruža prilika imati nekoga kao ti, nekoga tko zaslužuje svaki trunak moje pažnje i ljubavi. U meni ćeš uvijek ostati, sve što smo imali pa taman i da zauvijek sada nestane sve što smo mogli imati. Nikada nisam ni vidio tvoje lice, nikada nisam vidio tvoje oči uživo. Znam da bi ih ipak mogao gledati satima i gledati svoj život kako prolazi njima, dirati tvoje lice isto kao što ga dotaknem nekome koga poznajem godinama.
Uvijek sam te volio više od svih prijateljica, sjećaš se što sam ti uvijek govorio. Samo jednu curu mogu voljeti više od tebe, no to ne znači da ću te ikad zanemariti.
Pomislim nekada da sam imao sestru koju nisam znao da imam jer toliko nekoga voljeti, obožavati i ne poznavati, nekako je nemoguće. A opet, vidim, osjetim drugačije.
I bilo je nepošteno do sada pisati samo o hoti, samo o sebi i tako malo spomenuti tebe.
Jer sjećam se svake tvoje riječi, svakog našeg teškog trenutka. I svake naše gluparije, smijanja i zajebavanja. Poželio sam ti pisati post još i prije a odlučio sam prije par dana.
Kada sam saznao da mi je baka u komi jer je pala i imala izljev krvi u mozak, svjestan sam da ću je izgubiti. I onda sam shvatio, da mi suza klizi licem iako sam mislio da neće. I onda sam shvatio, da je ona ostavila puno toga iza sebe, i u meni i naučila me mnogo.
Ona je draga osoba koju gubim, nju gubim i zbog godina ali tebe? Tebe gubim jer sam se zatvorio, udaljio od svih i odjebao svaki tračak emocije u sebi koji nije prema curi?
Zar sam to postao? Zapravo, to sam i želio. No zar sam tebe počeo gubiti? Onda ću radije uništiti svoj ponos i stav, i razbiti sam svoje lance od leda što ubijaju emocije u meni ako time gubim tebe.
Ovo je možda moj posljednji post, no ovo nikako nije posljednje što ćeš dobiti od mene.
Vrijeme nas drži daleko, udaljenima. Jednom ću te ipak moći vidjeti, znam. I biti ću sretan onda i zagrliti ću te, zažmiriti i zahvaliti životu što me je služio toliko dugo, koliko mi je trebalo da te napokon vidim.
Sjećaš se pjesme Staind – outside? Sada me toliko podsjeća na sva ona vremena... mogla si uvijek vratiti osmijeh na moje lice. Mogla si uvijek biti anđeo, uvijek si i bila.
Volim te jebemu kao da te cijeli život poznajem i kao da si stvarno od moje krvi stvorena.
Zaslužuješ puno bolje od ovoga što ja pišem, zaslužuješ puno bolje od onoga što ja radim. I kako se ponašam.
I dok nisam znao koji je dan i koliko je sati jer sam dane provodio pijan, kada si me se sjetila. Kada si mi pričala kako sam hladan prema tebi a ja samo nisam znao od alkohola više ni pričati, nisam znao i funkcionirati, tako si se trudila da se opet obnovim.
Nisam mogao, poznaješ me znaš da mi život nije u rukama, u tuđima je. U njenima je i znaš da opstajem na ljubavi , da ne mogu ustati kada padnem. No ti ne bih nikada dopustila da potonem, znam to. Ti si uvijek trčala za mnom,ti si uvijek bila ona koja bi se trudila i borila za mene.
Sebično sam to volio, iako mi je ponekad bilo žao što se toliko trudiš a ja ostajem sjeban, isti.
Bilo mi je drago, volio sam da se trudiš.
Ušao sam ti u život ni sam ne znam kako, ušuljao sam se. Privukla si me k srcu, privukao sam te k srcu. Nikada te nisam zaboravio, ni onda kada se nismo čuli. Moja bivša cura bi ti mogla to potvrditi, uvijek sam govorio da te volim, pa volio sam te i voljeti ću te.
Znaš da sam doprinosio našem odnosu kada sam mogao, kada se nisam slomio.
Dugo već nisam bio onako sjeban kao prije, no puno tog se je promijenilo.
Nakon onog šivanja ruke, nakon onog dostignuća kada možeš umrijeti zbog jednog trenutka.
Shvatio sam toliko stvari, uz to i da bolujem na živce i da sam emotivno nestabilan.
No oni su meni davali lijekove da se liječim, a lijek nije bio u kemiji, on nije i danas u kemiji.
U onima je koje volim, nažalost malo je takvih.
Ali ti si tu nije bitno za druge, mari za sebe.
Volio bih da si sada na msnu da mogu pričati s tobom, post ionako pišem i pisao bi no volim ono kada pričamo, malo tužni, malo veseli i oboje dovoljno pametni da se pokušamo razveseliti.
l----------l
l DIO:2 l
l----------l
Ovo je bilo napisano barem tjedan – dva prije nego ti sada pišem i ovaj dio. I jučer smo se malo čuli, bilo mi je drago. Iako si pisala tako čudno da sam jedva razumio ( luda si bokte =) ).
Ne znam eli, ovaj post bi trebao biti pismo, trebao bih ti ga poslati i čekati da ga dobiješ, da ga čitaš, da ga opipaš. ( možda i potražiš neku suzu na papiru ).
Bila su teška vremena iza nas a i lijepa sjećaš se zar ne... zar ne?
I uvijek je bilo lijepo i kada bi se svijet rušio, kada bih oboje trošili pakete maramica izgubljeni u nekoj svojoj mašti vidjeli stvari tako lošima mi smo uspjeli nasmijati jedno drugo.
Nedostaje mi tvoj optimizam koji nije uništen onom realnošću, znaš zar ne, realnost mrzim najviše.
Where are you when i need you? Ajde nastavi čitati ( i svi vi koji čitate) post uz ovo. Voljeli ili ne, voljela ili ne.
http://www.youtube.com/watch?v=0txMAXbHXw0
shvaćaš li što pronalazim u tome? Što ti poručujem, slušaj, razmišljaj, osjeti. Znati ćeš, poznaješ me, ne možeš promašiti.
Teško je reći da sam u ovome postu rekao i 1000-tinu onoga što bih želio, znaš da te stvarno jako više nego bi svojekrvnu sestru volio. Žao mi je što ti ne mogu reći stvari, što ti ne mogu nikako pokazati ni objasniti da mi je stalo, samo ovaj glupi net.
Žao mi je jer ne možeš više na net, a ne mogu ni ja. Nemam vremena, uskoro se selim. Pitam se, hoćemo li ikada ti i ja prijateljice, sestro i anđele čuvaru, ikada zaboraviti jedno drugo?
Hoćeš li mi okrenuti leđa? Ostaviti me ili ja tebe? Misliš li da imamo takvu sudbinu?
Nadam se, nadam se da sam u krivom. Bojim se znaš, nakon svih, bojim se izgubiti te.
Ne mogu više gubiti, u životu imam samo nju, znaš koliko je volim i to je bila cijena da izgubim mnoge, no ne i tebe. A kako sam izgubio tebe? Želim saznati dok mogu spriječiti jer ne želim dopustiti da ikada odeš od mene.
Bijaše jednom dječak, lijep i mlad, ostario, bio uništen, tužan i mlad, ostario, umirao uništen, zadovoljan i star.
Nije ničija poslovica ni zagonetka, ovo je poruka mojeg uma, vizije, budućnost, snovi, nadanja. Shvaćaš? Nadam se.
To bi bilo od mene sve, za sada. Znaš, nikada neću zaboraviti svoju eli. Nikada neću zaboraviti tko je učinio toliko toga za mene i nikada neću zaboraviti tko je uvijek bio osmijeh na mojem licu neovisno o tome u kojem raspoloženju bio.
Prijatelji sada, sutra pa do zauvijek. Tko rastavi neka se s smrti sastavi.
