belator.blog@gmail.com

20 do asa

30.11.2014., nedjelja

Bratec moj

Tražio sam te.
Tražio sam te u vrećici sa pikulama.
Tražio sam te u vožnjama biciklom.
Tražio sam te i u prački koja izbacuje kamen.
Tražio sam te u sitnim nepodobštinama.
Tražio sam te svugdje, a ti si bio tu, blizu.
Ti si bio skriven u samome sebi. Vidio sam te u tvojim očima.
Jer znaš, oči govore sve. Tek sad sam progledao.
Vidio sam tog dječaka negdje skrivenog.
Onaj put nisam bio dorastao svemu, bio sam premlad.
Te '98., nisam znao ,bojao sam se.
Taj dan roditelji su ostali bez dva sina, ti si otišao u ustanovu , a ja u vojsku.
Taj isti dan sve se srušilo. Neki ljudi oko nas, dizali su sve iz pepela.
Bili su prisiljeni arhitekti.
Iako nisam bio prisutan, osim nekih vikenda, imao si nju.
Ona te spasila, podigla.
Kad je otišla zauvijek, ponovo je sve bilo na klimavim nogama.
Ponovo se taj dječak izgubio, nestao.
Vrijeme je prolazilo, a dječak je sve više bio izgubljen u labirintu.
Činilo se da je sve nestalo, i dječak i labirint.
Sada smo opet došli gdje smo bili nekad, ponovo u ustanovu.
Tu gdje se kava pije na eks, tu gdje je cigareta jedina svetinja, tu gdje svi hodaju kao prof. Baltazar.
Bojao si se i ti, ne želiš opet tu, sve ti je poznato, pa i kiosk zvan Utjeha.
Isti odjel, br. I, možda neke druge face, ali pokreti isti.
Samo ovaj put nema nje, ali tu sam ja, tvoj brat.
Nekoliko godina stariji, i bez straha.
Dijelim cigarete i kuham kave, pričam s ljudima.
Jer to oko tebe jesu ljudi, sad to znam.
Budim tog dječaka, vidim ga. Obećajem mu da će biti dobro, da je siguran.
Ovaj put je drugačije. Nema više povratka kad se jednom izađe.
Nisi volio nikad biti sam, sada i nisi sam.
Daleko smo jedan od drugog, jer se čini da u ovom gradu ni ne možemo biti dalje, ali vidim da smo si bliže nego ikada do sada.
Pružio si ruku, ali zagrlio sam te, suza odmah krene, osjeti se snaga, vjera.
Ovaj put je drugačije jer mora biti.
Povezanost dugo nije bila takva, još od Makarske kad si morao preko ljeta ostati radi astme.
I tada si se bojao ostati, pa smo dogovorili da i ja ostanem to ljeto iako nisam imao astmu.
Bili smo klinci. Bilo ti je lakše.
Sada sam opet tu, tu gdje trebam biti.
Pomozi mi brate, da ti mogu pomoći.

Jer bratec moj, vrijeme je !


Oznake: jebeno Vrapče


- 19:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #

29.11.2014., subota

Svi trebaju ljubav

Baš svi trebaju ljubav. I onaj mali psić što luta sam, i onaj čovjek što leži na klupi.
Ljubav treba i onaj stariji čovjek što u tramvaju zaudara na amonijak, i ona teta što je nervozna na šalteru.
Ljubav treba i žena u pekari koja je brbljava, i onaj plavac što sjedi u fotelji.
Ljubav treba i čovjek u bijelom koji je okružen ljudima koji su bez ljubavi.

Svi, baš svi trebaju ljubav.
Ako već mi ljudi nekada zakažemo i ne pružamo ljubav svojim bližnjima, svojim ukućanima, svojim susjedima, prolaznicima, ako ta ljubav ne cirkulira poput vode u radijatorima, ako tlak ili pritisak cirkulacije padne ili pumpa koja to tjera stane, grijanja neće biti, ili će biti jako slabo.
Grijanje nam treba, ljubav nam treba.
A zakazali smo, itekako, znam , vidim, čujem i osjetim.
Ili ne radi ta pumpa koja tjera cirkulaciju ili je procurilo na sve strane.

Kod čovjeka koji nije grijan, koji nije osjetio ljubav, kad tad to se negdje pokaže, manifestira.
Svi oni gore navedeni ljudi mogli bi biti ti kojima fali ljubav, osim one sutkinje, ona prenosi tu ljubav, osjeti se cirkulacija.
I dobro je što ima takvih ljudi, da grijanje skroz ne bude prekinuto i da se sve ne smrzne, čitav sustav, jer znate što se dešava sa stvarima i predmetima koji budu smrznuti.
Jednostavno se raspuknu.

Kada dođe trenutak da čovjek iz nekog razloga zatreba sustav ili društvo, kada zatraži pomoć ili makar mrvu ljubavi prema čovjeku, tu tek shvati što se dešava. Tek tu vidi da sustav nije taj koji će pružiti ruku, sustav djeluje kao parazit, on ne pruža grijanje ili utočište, on crpi grijanje od ljudi.
Jednom ( uskoro ) napisati ću nešto o tom sustavu, jer već sam to znao, ali svejedno, iznenađenjima nikad kraja.

Samo da spomenem, za one koji su pratili ovih dana, sve je za sada dobro.
Brat je u ustanovi, danas idem kod njega, nosim mu pljuge, jer to im je sada najvažnije.
Sustav je potpuno zakazao, ali uspjeli smo nekako svojom cirkulacijom to ostvariti.
Da se skroz ne smrznemo.


Kad već pišem o ljubavi, onda se srce nekako nameće kao simbol.
Kad smo kod srca, onda ne mogu, a da ne spomenem jedan noviji blog pod nazivom "RandomHeart", koji je odličan.
Ne samo da je zanimljiv, nego ti se uvuće pod kožu, počnemo tražiti i mi srca..
Nevjerojatno je koliko neke stvari počnu utjecati na čovjeka, ali neka.
Pogotovo kad je nešto pozitivno.
Potražimo svi svoja srca, budima svi tragači, pokrenimo cirkulaciju ljubavi od čovjek do čovjeka, ne budimo licemjerni i ne osuđujmo čovjeka koji nema gdje spavati.
Danas imamo to što imamo, ali već sutra sve može biti potpuno drugačije.

PS...ovaj sljedeći dio je za blogera RandomHearta, jer on je jedan od pokretača nečeg pozitivnog.
Pa evo kolega blogeru, nađoh ovih dana tri srca.
Poklanjam ih tebi, tvom sinu koji također traži srca i tvojoj majci koja čita tvoj blog.........i svima ostalima...nek krene cirkulacija.......







***********************************
....u zadnjem dijelu puta do ustanove svirala je ova pjesma na radiju...pojačao sam je, valjda mi je pasala....

Oznake: ljubav, srce


- 12:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #

28.11.2014., petak

5. Što je život ?

****opet malo iz rokovnika*****

Poglavlje br. 5 pisano je prije 14 godina - 30.11.2000.
----------------------------------------------------------------------------

Što je život ?

Sandra je zvala buraza da dođe do njezinih. Otišla je tamo zbog Denisa.
Denis je u bolnici i stanje je teško, a Sandra i Denis su toliko povezani, da
čovjek ne povjeruje da brat i sestra mogu biti toliko privrženi.
Denisa znam površno, jer sam ga vidio svega nekoliko puta i to na kratko.
Tek bi smo se u budućnosti trebali bolje upoznati, je će se buraz i Sandra
vjenčati u 4. mjesecu. Koliko sam vidio Denis je jedna vedra i vesela osoba.
Osjećam i vidim da se stvarno bori za ozdravljenje i mislim da bi se mogao izvući.
Denis je čovjek koji je bio spreman osnovati svoju obitelj, ali u najboljim godinama
ga je snašla opaka bolest. Doktori su rekli da ne mogu tu puno učiniti.
I što dalje ?
Kako je Denisu ? O čemu razmišlja ?
Sve su to pitanja koja me trenutno muče.
Kako je to kad se odjednom sve promijeni. Umjesto odlaska na posao život se svodi
na odlaske u bolnicu. Sve to govori da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo, pa čak
niti život. O čemu razmišlja čovjek koji saznaje da za njegovu bolest nema lijeka !?
Možda razmišlja o prošlosti i o svom životu.
Možda razmišlja zašto je nešto učinio ili zašto nešto nije učinio.
Nadam se da nije baš tako, jer bolje je razmišljati o tome što će još sve činiti kad ozdravi.
Mislim da je Denis takva osoba, jer se ni sekunde ne vidi to što proživljava.
Zašto baš Denis ne bi bio taj koji će svojom snagom pobijediti tu bolest !
Poznat mi je osjećaj kad misliš da je gotovo. Da sve ono što ste imali, naglo i u jednom
trenutku nestaje. Onda kad sam vidio u jednoj sekundi cijeli svoj život.
Sve slike iz mog života prošle su mi tada kroz glavu i osjetio koliko je život dragocjen, ali i
krhak. Sada vjerujem o tim pričama o jednoj sekundi.
Do tada nisam doživljavao život kao dar. Uzimao sam ga zdravo za gotovo, kao da je to ono
što je nedodirljivo. Zato mogu zamisliti kako je Denisu koji to proživljava svakodnevno.
Nadam se da se on neće predati i vjerujem da će zbog svoje snage obradovati mnoge oko
sebe.
I što je na kraju život ?
Ako ispitujemo različite ljude, dobivat ćemo i različite odgovore. Dio njih će reći da je život
nešto prelijepo, a dio njih će reći da je život patnja. Svatko sudi po sebi.
Zato iz ovoga možemo zaključiti da je na Zemlji i pakao i raj.
Jedni će reći : "pa ovdje je raj na Zemlji !", a drugi :" ovo je kao u paklu !"
Sve na svijetu ima dvije strane.
Zato ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo.
Sve što sada imamo, ne znači da ćemo imati i sutra.
Svaki je dan stvoren za sebe i nosi nešto svoje. Treba živjeti za danas i radovat se današnjem
danu, a sutra što bude, bit će.

- 12:50 - Komentari (13) - Isprintaj - #

27.11.2014., četvrtak

Ti si moja snaga !!

Mama volim te - rekao sam i zagrlio je !!

Prvi put u životu.
Na cesti.
Na putu od suda do policije.
Rekla je : " ti si moja snaga, i znam da me voliš"!
Stajali smo zagrljeni na cesti.
Rekao sam joj da je ona moja snaga i da se divim njoj, i da mi je žao što daje toliko ljubavi nama svima, a tako malo dobiva.
Rekla je i ona meni da me voli.

Evo Čuvarice@, dogodilo se, i imala si pravo, znala je, ali svejedno je to trebalo učiniti.
Bilo je to močno i došlo je baš u onom trenutku kad je bilo najpotrebnije.
Nisam to mogao učiniti na silu ili planirano, samo se dogodilo !!

Sada ne mogu drugo ništa reći.
Za danas je dosta, i razgovora, i telefona, i sustavnih razočaranja, hodanja, vožnje, popušenih cigareta.
Jako puno svega u jednom danu.
10 sati - puno !
Još samo da Fichi napravim brodić od papira.

- 18:43 - Komentari (12) - Isprintaj - #

26.11.2014., srijeda

Svijet=tegla cvijeća

Srušio sam teglu s cvijećem. Pala je na pod i zemlja se rasula.
Prošao sam kraj te tegle milijun puta kad idem na balkon. Tegla je odmah kraj vrata od balkona, na prozoru.
Sad sam išao u sat vremena na balkon par puta. Zapalit cigaretu. Kao smirit će me to !
Ali neće, jer nema cigareta taj učinak, osim ako ne vjeruješ u placebo.
Ruke mi se tresu, zima mi je, mada je grijanje pojačano na najjače. Pojačao sam ga do daske.
Inače sam ja taj koji smanjujem grijanje, jer mi nije zima, jer sam toplogrozan.
Ali danas i sad mi je hladno.
Mislio sam da me više neće u životu ništa previše šokirati, uzdrmati, da je sranjima kraj, jednom za zauvijek.
A ne, taman kad misliš evo ga, mir, polako živiš i to je to.
Zašto ?
To pitanje zašto mi se nekad popelo na vrh glave, nisam ga dugo postavljao, ali danas je taj "zašto" jači nego ikada.
Taj zašto kao da je skup svih dosadašnjih "zašta" u jednom.
I došao je kao uragan, možda je taj uragan srušio teglu , a ne ja .

Zvao sam šefa, rekao mu da moram ujutro izostati. Shvatio je, nema problema.
Zvao sam tatu, pitao ga. On je kao i obično malo to upakirao, ublažio.
Mama je pričala sa mojom ženom, i rekla je kako je bilo, ali i sama je već rekla da možda nije trebala policiji sve ispričati kako je bilo.
Majka je majka, uvijek zaštitnički prema vlastitoj djeci, pa i sada, nakon današnjeg dana.
Ne znaju da ovaj put mora sve biti drugačije. Mora.
Ne znaju da ću se ja sutra pojaviti.
Ispričat ću, pokušat ću napraviti ono što smatram da trebam.
Reći ću, iako sam šutio, svi smo šutjeli.
Šutjeli smo i onda dok smo brat i ja bili klinci.
Nakon večernjih događaja kad je majka bježala u piđami, drugi dan smo svi bili za stolom i srkali juhu i nitko nije pričao.
Kao da je amnezija zavladala.
Tada sam isto čekao, čekao sam valjda trenutak svoje granice. Valjda svaki čovjek ima svoju granicu.
I rekao sam tati negdje sa svojih 14-15 godina : ponovi li se ovo još jednom tu će biti kraj, ja ću se pobrinuti da bude, a ti ćeš biti tamo gdje je potrebno dok se stvari ne isprave. Ako treba liječit, onda treba liječit. Nakon toga nikad se nije više ponovilo. Nije bilo potrebno liječenje.
Sutra ujutro je sudski proces zbog toga što je bilo danas rano ujutro.
Brata će dovesti policija jer sada je u zatvoru, a roditelji će biti prisutni. Pojavit ću se i ja, iako nisam pozvan.
Nisam svjedok jer nisam bio na mjestu događaja.
Nisam bio na mjestu događaja, jer sam se prije 6 godina odselio, upravo i najviše zbog brata.
Onog trena kada je žena saznala da je trudna, počeo sam tražiti stan, ganjao kredit.
Nisam mogao dopustiti da mi sin odrasta uz takve događaje.
Majka će možda sutra prešutjeti, možda će ga htjeti zaštiti, ali zato i idem , idem da ispričam za sve ove godine.
Brat mora na liječenje !!
Taj isti brat kojeg volim pretukao je svoju i moju majku, koja nam je sve dala i još uvijek daje.
Tu istu majku koja ide uskoro na operaciju drugog kuka.
Morala je bježati par kuća dalje, u piđami, da nađe sklonište.

Potrošili se kukovi od nošenja vrećica punog voća, jer volimo voće.
Svaki dan s posla umorna nosila je pune vrećice doma, jer znala je koliko smo se tome veselili.
Žalostan sam, najblaže rečeno, ljut,trenutno izgubljen, nisam prisutan.
Pišem ovo da ne idem na balkon, jer i unutra mi je zima.
Previše se šutjelo, i onda nedavno kad je digao ruku na svog i mog dedu, koji sad ima 82 godine.
Suzu susprežem, jer sin mi je još budan, kada se sjetim koliko mu je taj deda ljubavi dao, koliko nas je samo puta vozio sa crvenim fićom u Stubičke toplice. Čak nas je i na more vodio. Obožavao nas je, a i mi njega. Brata možda i više, jer on je prvi unuk.
Prije toga digao je ruku i na mlađeg bratića, ali on ga je savladao.
Da još šutimo, ne pada mi na pamet. Moj se svijet srušio danas ponovno, morat ću ga izgraditi, kao što smo i teglu podigli sa poda.
Kap što prelije čašu upravo je kapnula.
Sve to je gledao i njegov sin, i on je policiji pričao ujutro što se zbilo.
Napisao sam ovo, jer čitaju to i oni koji me znaju u privatnom životu. Znaju oni dosta, ali ne znaju sve. Ne znaju da se više ne može šutjeti !

I dragi moji roditelji, nemojte misliti da ste loši zbog toga ako ispričate istinu.
To znam ja, a zna i brat, negdje duboko u sebi.
Štitimo ga sve ove godine, ali mislim da je došlo vrijeme kada trebate zaštiti sebe, i mene.
I svoje unuke. Treba li čekati da nekome oduzme život !?
Možda ćemo ga najbolje zaštiti ako ode na liječenje !?
Tužan sam radi svega toga, ali najviše kad znam koliko smo ljubavi dobivali od roditelja, a posebno od majke, i brat i ja.
Volim vas, i svog brata volim !!

- 19:14 - Komentari (17) - Isprintaj - #

25.11.2014., utorak

Slučajnost ne postoji !?

Sasvim slučajno mislim da slučajnosti ne postoje.
Nazivam to nečim drugim.
Naslov posta zapravo je bio naslov mojih piskaranja po zelenom rokovniku.....



Bila je to za mene neobjašnjiva navala i k'o iz vedra neba, želja za pisanjem. Da mi je netko pričao prije toga da ću pisati u rokovnik svoje neke zabilješke, samo bih se nasmijao i rekao mu možda da je lud !!

Ali nakon nekih događanja u životu i za mene velikog preokreta, dogodilo se to da sam počeo nešto pisati.
Bio je to splet životnih okolnosti u kojem me obuzela želja za pisanjem, a paralelno s time i svakodnevno druženje s prirodom kroz trčanje.
Ta navala pisanja je tekla tako, da sam imao osjećaj da mi netko diktira nešto, a ja na brzinu pišem.
Rukopis je skoro nečitljiv, čak i za mene, iako neke dijelove solidno i prepoznajem, a na nekima se mučim da otkrijem što sam to pisao. Poglavlja su se redala, a ja si nisam previše postavljao pitanja zašto i kako se to sad događa.....
.

Nakon što sam naredao nekih 16 poglavlja ili svojih škrabotina, nazvao sam to " SLUČAJNOSTI NE POSTOJE".
Kada su moji bližnji saznali da nešto pišem, rokovnik se izredao kod svih koji su me znali, jer svi su htjeli vidjet što ja to pišem , tako da sam morao sve to prepisati ponovo, samo da bude malo čitljivije. Tada sam taj prijepis nazvao "Čuda se događaju". Nije to bilo ništa pametno, ništa pismeno i važno, tako sam mislio i onda kao i sad. Ali bilo mi je valjda potrebno.
I dan danas ne znam gdje je taj prepisani rokovnik koji se lakše čita, kod nekoga je zagubljen već 14 godina.
Sasvim slučajno ( za onoga koji vjeruje u slučajnosti) je to da sam taj zeleni rokovnok također zagubio dok smo se selili u stan prije 6 god, a otvorio ga baš sada.
Nedavno sam nešto tražio po kutijama koje stoje već 6 god ( od kad smo se doselili) i našao rokovnik.
Nisam ga otvarao, sve dok nije neki dan blogerica Lilianke@ postavila post sa onom ribicom naslova "Ribica", tada sam se sjetio da jedno moje škrabanje iz prošlosti nosi naslov "Zlatna ribica", jer fotka ribice je bila nekako zlatna.
Sasvim slučajno se poklopilo da je prvo poglavlje pisano točno jučer prije 14 godina......

Zainteresiralo me što sam to pisao pod tim naslovom i tko sam bio prije 14 godina....

Ne da se vratim, nego da vidim, zanimljivo je pogledati sebe u prošlosti.
Našao sam i kraj tih zapisa, a između se naguralo još 20-tak nekakvih poglavlja, ali još neurednije, još nečitljivije, i stvarno ne mogu pročitati svoj rukopis.
Taj drugi dio nitko nije nikad pročitao, čak ni ja.
Volio bih da to mogu nekako prepisati, ali trebalo bi vremena, jer moram odgonetavati rečenice.
Negdje u ljeto 2006. nekako sam prestao pisati, a datum koji sam si jednom zapisao bio je bitan, to tek sada vidim....


Ovo je sad sve skupa predugačko, ali pokušat ću prenjeti to poglavlje "ZLATNA RIBICA", naravno u skraćenoj verziji i ono što uspijem odgonetnuti.....

*Zlatna ribica*

Što je želja?
Koliko želim ono što želim?
Da li uopće želim?
Vjerujem da nije bitno samo nešto željeti, nego smatram da je najvažnije prepoznati pravu želju od lažne.
Koliko sam puta mislio da nešto želim, a u stvari kad bolje razmislim, nisam to baš toliko niti želio.
Volim pitanja kao što su : "što bi poželio da uloviš zlatnu ribicu?"
Kada bih to pitanje shvatio ozbiljno i kada bi u pitanju bila jedna jedina želja, što bih poželio ?
Mislim da nitko ne bi odgovorio kao iz topa, nego bi ipak razmislio.
Znam u šali reći kad se već spomene to pitanje : pa zaželio bih da svaki dan iznova sretnem zlatnu ribicu, koja će mi ispuniti po jednu želju !"
Ne znam, možda sreću ili zdravlje, možda ljubav, bogatstvo....
Ma mislim da ne bih ništa od toga.
Mislim da bih najviše od svega želio znati smisao svoga postojanja, jer vjerujem da je svatko od nas sa nekim svojim razlogom ovdje i da postoji nešto više od ovoga svega.
************
Ali ovo ljeto mi se puno toga otvorilo, i vjerujem da je to rezultat višegodišnjeg ispitivanja i kopanja po takvim temama.
Puno toga mi je već jasnije, no ima još dosta stvari koje treba skužiti, ali za sada ću se vratiti željama.
Pitao sam se što je želja i došao sam do zaključka da želja nije ništa drugo nego molitva.
Ako je želja molitva, znači da je opet uključena vjera i vjerovanje.
Vjera u što ili koga ?
Pa vjera u ispunjenje želje, odnosno molitve.
Koliko želim ono što želim?
Uvjerio sam se da ono što sam u životu uistinu želio, to mi se i ispunilo.
Ispunilo mi se zato što sam vidio ispunjenje, odnosno vjerovao sam u to. Nisam vidio da je moguće da se ne ispuni.
*********
O željama koje bih htio da se ispune
Ove godine prvi put mi je palo na pamet da želim ići na fakultet. I to nešto tipa filozofija ili psihologija.
Želio bih imati motor i voziti se.
I želio bih otputovati u Australiju na odmor, nekih 14 dana.
Samo pitanje je koliko to stvarno želim.
Jesu li to one prave želje ?
Mislim da će to vrijeme pokazati.
**************
Jedan poznati filozof je koristio jedan primjer da učenicima objasni :
Odveo bi učenika do jezera i zagnjurio mu glavu u vodu. Držao ga je pod vodom sve dok nije učenik počeo mahati rukama i svom snagom se boriti ne bi li došao do zraka.
Učitelj ga je onda izvadio iz vode i upitao ga :
" I što si najviše želio dok si bio pod vodom ?"
Učenik kaže : "Zrak !"
Učitelj : " Eto vidiš. Kad budeš bilo što želio kao sada zrak, tada će ti se to i ispuniti !"
*****************************************************

Evo, to su bili skraćeni zapisi mene iz prošlosti.
Idu ljeta !!


- 17:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

21.11.2014., petak

Teatar "SUDNICA"

Mir u sudnici !! Tup-tup !!

Dobro, nije bilo tup-tup s onim čekićem, ali je gospon sudac rekao čovjeku ako još napravi jedan istup da će ga udaljiti iz sudnice.
Nakon nekog vremena sudac reče : gospodine izvolite napustiti sudnicu, ovako se ne može postupati, a i za vaše zdravlje je bolje da izađete!

Čovjek je sa gunđanjem i negodovanjem napustio sudnicu.
Ja sam to sve promatrao sa knedlom i grčem u sebi.
Nakon toga zamoljen sam da ustanem.
Sudac mi je upravo čitao kaznu.
Otprilike sam znao kakva bi mogla biti, ali nikad se ne zna 100%, ali svo ovo suđenje zapravo je išlo u moju korist, jer sudilo se protiv mene.
Prošao sam samo sa uvjetnom kaznom od tri godine, jer računa se i ove tri koliko je to suđenje trajalo.
Čovjek koji je izbačen iz sudnice zapravo je jedan član obitelji koja je bila žrtva.
Bile su to žrtve moje nepažnje, slabosti, nepromišljenosti, greške.
Srećom svi su preživjeli.
Moja kazna osim ove sudske bila je puno veća, jer samo ja znam kako sam se osjećao nakon te nesreće i još godinama kasnije.
U stvari uvijek se toga sjećaš i pamtiš, a vjerojatno i ti ljudi.
Oni su na kraju ionako dobili svoje odštete koje im pripadaju.
Bile su to velike cifre, jer ozljede su bile teške, a dotični izbačeni čovjek jedva je izvukao živu glavu.

Ja sam ionako u njihovim očima krivac i uvijek ću biti. Na njima je bilo da oproste i idu dalje ili zauvijek krive mene.
Taj čovjek je izbačen iz sudnice jer nije mogao gledati smjer u kojem ide moja presuda.
Za to ga nimalo ne krivim, u potpunosti ga shvaćam.
Ali postavlja se pitanje, tko od nas neće pokušati nešto učiniti u svoju korist, pogotovo ako to drugome nimalo ne šteti, jer se ovdje radi o skidanju moje krivice, a ljudi ionako dobivaju sve što im pripada.
Jedino što ne dobivaju je ta pravda u njihovim ili bilo čijim očima u toj poziciji, moguća kazna što veća za počinitelja.
E sad, da čovjek bilo koji od nas zna da je nemoguće nešto "srediti" ne bi ni pokušavao, ali kako znamo svi da se može, to i radimo.
Hoćeš suđenje, podmićivanje policije, doktora ili bilo koga.
Dakle, kod nas to se neće promijeniti još stoljećima, neće !!

Dakle ono o čemu sam zapravo htio pisati je to, da sam ja slučajno izjavio na početku suda da se osjećam krivim ( a tako sam se i osjećao), za mene bi to bilo pogubno.
Vjerojatno bih plaćao cijeli život te odštete.
Ali zato postoji odvjetnik i prvo što ti kaže je da se ne osjećaš krivim, to moraš reći !!
Dalje sve ide svojim tokom.
I onda vidiš kako zapravo funkcionira svijet odvjetništva i suđenja uopće i shvatiš da pravo i pravda jesu potpuno različite stvari.
Cijelo suđenje, bilo koje na svijetu zapravo je predstava.
Glumci su odvjetnici, oni koji tuže i oni koji brane, a sudac bi zapravo bio sporedna uloga.
On mora samo raditi po zakonu i donositi odluke po tome što su odvjetnici uspjeli odigrati ili nisu uspjeli odigrati.
Ne znam kakva su vaša iskustva sa odvjetnicima i suđenjem, ali to je upravo onako kako izgleda u onim američkim tv-serijama.
Sve je to jedna obitelj, koja se druži i pije kavu.
Ponekad se već zna sve izvan i prije sudske završnice, jer priča se o svemu, pregovara za kaznu.
Naravno, da sam ja priznao krivicu morao bih platiti sve odštete, jer te automatski terete ako si imao alkohola u krvi.
Ali nakon suđenja bio si čist, jer vještačenja su tako pokazala.

Mene zanima da li vi mislite da je odvjetnički posao zapravo častan posao ili je to vrlo dobra vještina i sposobnost prvenstveno laganja.
Ali i dobro poznavanje zakona i rupa u njemu.
To je jedno priznato zanimanje i fakultet je jedan od težih. Ne može svatko biti odvjetnik.
Što čini dobrog odvjetnika, osim što je naučio zakone i završio školovanje !?
Pa mislim da dalje ide onaj praktični dio i učenje glume, laži, podmetanja, snalažljivosti.
Puno stvari sačinjava dobrog odvjetnika.
Ja si stalno razmišljam recimo razgovor u obitelji : i sine kako je bilo na poslu !?
Niš , ko i obično, branio sam jednog ubojicu, razvalio sam tužiteljstvo, nisu mogli ništa, sve smo pobili i sveli kaznu na kiki-riki.
Dobro sine, uzmi još malo piletine.

Mislim, tko uopće zarađuje najviše u Hrvatskoj ?
Jesu li to odjvjetnici, i to ovih pet, šest glavnih koji brane sve najveće face ?
Koje su tu premije i koliko dobivaju novaca.
Od Sanadera, Bandića, i od ostalih kandidata, Polančec valjda nije imao za najskupljeg, tko će braniti Kalmetu, Šukera i dr....
Da li možda znate tko se najmanje bavi fiskalizacijom i tko najviše zarađuje onak na crnjaka.
Mislim da ovi sa velikim fakultetom i priznatim zanimanjem - odvjetnik !!
Bolje da vam ne zatrebaju, ali mislim si da ni politika nije toliko teška za želudac kao ova školska i vješta disciplina.
Naravno da ne mislim da su loši ljudi ako su odvjetnici, samo kažem da tu trebaš biti puno toga, pa i dobar muljator.
Sve je to predstava, jako dobra.
Ali, jel može drugačije !?
Jer uvijek će biti kriminala, ubojstava, razbojstava, lopovluka, a svatko, baš svatko ima pravo na obranu.
Posla i love ko u priči.
Ta zavjesa nikad se neće spustiti.
Djeco, odite u odvjetnike, ma kakav Holywood !!


- 14:16 - Komentari (35) - Isprintaj - #

20.11.2014., četvrtak

Težina lijepih sjećanja

Uz dužno poštovanje svim mogućim prisjećanjima ovih dana, ovdje će biti riječ o lijepim sjećanjima.
Svjedoci smo svega u današnje vrijeme, ali ipak mislim da nas puno više pamti dobroga, nego lošega.

Često znam čuti kak ljudi kad negdje dođu, onda im se svidi, pa vele : joj, ja bi tu ostao/la, tu je baš lijepo.
A onaj pak kod koga je ta osoba bila : joj, meni je kod tebe ljepše !!
A da ih pitaš : hoćete se mijenjat, a !???
Pa baš i ne.

I to je u redu, doma je doma, a sjećanja su sjećanja.
E kad smo već kod sjećanja, znate li vi dragi moji s mora, vi dalmatinci, primorci, jel znate sa kakvim teretom mi živimo.
To je toliko lijepih sjećanja da ti pamet stane.
I ne samo pamet, pa treba to nosit sve.
Znate li vi koliko je teško nositi te borove šume sa sobom......



Pa koliko je teško to svo kamenje koje nosimo u sjećanjima......




Da ne velim kak je hodat sa tim cijelim morem, jel ste svijesni koliki je to teret, hodat po svijetu s tim cijelim morem.....



Znate li vi što još sve dolazi s tim morem, ma sve skupa........

Moje plavo more

Svi ribari, svi ribari
I svi mornari, i svi mornari
Tebe vole, al' te volim i ja

Moje plavo more, drago srcu mome
Već u djetinjstvu ja sam znao
Kad na obalu sam stao
Da promatram tvoj čar

Moje plavo more, još se tebi divim
Kad opet stojim tu na rivi
A kraj bove galeb sivi
Sada ljubi tvoj žal

Gledam malene barke
Vidim veliki brod
Zrake sunčeve žarke
Što pozlaćuju svod

Moje plavo more
Ljepše od svih mora
Već svi se dive čaru tvome
Al' da znaš u srcu mome
Uvijek ostat ćeš ti

Svi ribari, svi ribari
I svi mornari, i svi mornari
Tebe vole, ko' i ja

Ivo Robić


A da ne velim da još poslije tog mora danima si puštam doma snimku sa cvrčcima, kupujem miris borovih iglica i kreme za sunčanje, i ležim na terasi.
Ove godine sam na diktafon snimao žamor djece uz zvuk valova i neke Čehe dok pričaju, sve to ne bi li imao što manji šok prilagodbe kad odem doma, jer ionak će mi biti teško hodat s tim sjećanjima.
Pa jel znate koliko teži kamenje, šume i more zajedno !??

A kaj vi kad dođete sim u Zagreb ili negdje, eventualno imate težinu pokojeg tramvaja, možda kojeg jezera, vrećice smoga.
Kaj je to, to je lakše nego ovo s mora :)))))

Sjećanja su sjećanja, bolje ona dobra, pa makar imala tone i tone.
A zamjena, ne dolazi u obzir.
Svugdje je lijepo, al doma je najljepše.


Ps.....ak se ko hoće mijenjat nek se javi....ovo gore su bedastoće, pa tko se ne bi mijenjao ,ccccc.

Oznake: more, sjećanja


- 13:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.11.2014., srijeda

Kolovođa na kvadrat

Osim u školama, i u vrtićima ima roditeljski sastanak.
Osim roditeljskih sastanaka imaju u vrtiću i individualne razgovore sa roditeljima.
Pričaju o djetetu, o svemu što i kako se odvija djetetov život vezan uz vrtić
Tak smo i mi imali individualni razgovor, odnosno žena je išla, jer moje radno vrijeme je svakakvo, pa ona većinu toga obavlja vezano uz vrtić

Kad je došla doma, upitao sam je : i kaj veli teta, kak je Ficho u vrtiću ?
Ona mi odgovori : rekla je teta da je naš Ficho kolovođa !!
Ja odmah počnem : ma nemoguće, pa ja nisam bil takav, kak kolovođa ?
Ja sam bio dobar u vrtiću, ma uvijek sam bio dobar, kak je to moguće- mislim si ja i nastavim : sigurno si ti bila problematična, pa je sad Ficho pokupil to od tebe, sigurno je na tebe !!
A žena se smije.
Kaj se smiješ ? -pitam .
Pa čekam da završiš, jesi gotov da ti do kraja ispričam !?
Kaj još ima toga ? -pitam sav u panici.
Žena nastavi : rekla je teta da je Ficho kolovođa, ali u onom pozitivnom smislu, da animira djecu u igri, smišlja što će se igrati i svi ga obožavaju !!
A to !! -velim ja i nastavim : da, pa to je ok, mora da je na mene, cccccc !!

I tak naš kolovođa, mic po mic ima svoj prvi veliki nastup.....



....hahaha, kaj ti nisu malo preuske te hlače Ficho, cccccc.



Bilo je to spremanje za veliki nastup sa svojom vrtićkom grupom.
Oni koji trenutno imaju djecu u vrtiću, znati će da djeca u nekoj fazi moraju odabrati u koju će dodatnu aktivnost ili grupu.
Ne moraju, ali to je nepisano pravilo, jer svi negdje idu, možda je mali broj roditelja koji ipak svoje dijete ostave u grupi bez aktivnosti ( jer se plaća, a znamo kakva je situacija).
Nismo htjeli da ostane bez dosadašnjih prijatelja, jer su neki otišli u englesku grupu ( bila je gužva, pa se to nije moglo), a neki u etno-folklornu grupu.
Bilo je mjesta u toj etno-grupi pa je sad Ficho plesač u narodnoj nošnji.
Sad nam nije žao, jer imali su par malih nastupa u vrtiću i tete puno rade s njima i sve to skupa izgleda vrlo dobro.
Prije par mjeseci je bio taj prvi veći nastup u parku " Stara Trešnjevka", gdje su nastupali vrtići iz cijele Hrvatske.
Ficho je i tu bio kolovođa, jer teta ga je stavila da vodi kolo i imali su izvježbanu koreografiju uz pomoć jedne tajne narukvice.
Sljedila je priprema za nastup .......


..i pogled prije polaska.....


....te malo vježbe i ponavljanja koraka......


...kad smo stigli na mjesto događaja......


...trema je bila prisutna.....




.....što nije toliko čudno, jer ipak je to veliki nastup i velika pozornica.....


....gdje se tražilo mjesto više.....


Tek sam malo pred nastup skužio zašto mu je bilo važno imati tu narukvicu, jer nije niš govorio.
Teta nam je rekla da je to njihva mala tajna u vezi nastupa, jer kolovođa ne smije zaribati, a pomoću narukvice zna koja ruka ide kada u zrak. Bila je to tajna jedne narukvice.......


Bilo im je svima lakše kad je to konačno krenulo i kad su stali na pozornicu.....



Nakon nastupa sva djeca su bila počašćena ićem i pićem, sreća je bila prisutna, a i divljanje po parku na Trešnjevci......



Sve u svemu jedan lijep doživljaj. Išlo se kući pjevajući.....


Poanta je u tome da sam bio skeptičan o tom plaćanju dodatnih stvari u vrtiću, a sada vidim da je to vrlo pozitivno.

Tek sam se poslije sjetio da ovo ima još jednu priču u pozadini, a to je da sam ja išao u isti taj vrtić i da smo mi nekad svi bili folkloraši.
Našao sam i sliku od prije tridesetak godina.
Tu sam i ja negdje na slici :))


Čak i ova teta koja je na slici i koja je čuvala mene, još uvijek radi u tom vrtiću.
Iako ne čuva Fichu, nekad je na dežurstvu.
Još me se sjeća i Fichu zna nazivati mojim imenom.
Tko zna, možda Ficho nosi moje hlače ili škrlak (šešir)......



E, moj kolovođa......

Oznake: vrtić, folklor, nastup


- 20:26 - Komentari (17) - Isprintaj - #

18.11.2014., utorak

Lud, zbunjen, normalan

Tko je tko u priči, prosudite sami, ja više ne znam :))

...lud !?




...zbunjen !?




....normalan !?



Svi oni su tu negdje, na par metara kvadratnih.
Jel mogao biti drugačiji redoslijed !?
Ili je svejedno.
Možda 3u1.
Ovak kao i ja.
Zbunjola, za većinu lud, a ponekad sa dozom normalnosti.

Jeste li i vi pomalo nešto od ova tri !?

Oznake: lud, zbunjen, normalan


- 18:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #

17.11.2014., ponedjeljak

Mjesečeva trilogija-part III.

-----pod autorstvom Mjeseca----

Hvala vam svima koji ste pratili ovu trilogiju.
Nije to trebalo gledati kao neke dobre fotografije, jer teško je napraviti noćnu i čistu (barem meni) fotografiju, za razliku od npr. zalaska Sunca.
Ovo je više priča o ravnoteži, o čuđenju, o divljenju.
Jer ta večer na moru je bila prelijepa, usudio bih se reći : čudesna !!.
Ali, kako je to sve samo u našim glavama, tako ta večer nije uopće bila ništa spešl, ovisno o našem pogledu.

Inače, u životu volim puno toga gledati kao čudo.



Od toga što smo uopće ovdje gdje jesmo, pa do toga što smo postali to što jesmo.
Meni je čudo sami taj Svemir, pa to kako je sve zapravo odigrano u prirodi i širem okruženju, da bi smo mi mogli tu hodati, da bi smo mogli disati.



Za mene je čudo i taj sami čovjek, kako je to sve posloženo, gotovo savršeno.
Zamislite kakav je to stroj u kojem jedna pumpa neprekidno radi, naravno ne kod svih, ali gledajući u globalu.
To srce kuca, radi.



I taj mozak, kao najbolji pokazatelj savršenstva, koliko je tu raznih podražaja, upravljanja, koliko je tu povezanih veza.
Toliko je zapravo neiskorišten, a toliko moguće naoružanje.



Pa i samo rođenje za mene je bilo itekakvo čudo. Dok je naše dijete bilo u majčinoj utrobi, već tada sam shvaćao koliko je to uopće čudo da žena zatrudni.
Zvuči kao bezvezno naklapanje, pa kaj je tu tak čudno, ali kad vidim koliko ljudi ne može imati djecu, a voljeli bi, zaista je čudo.
Kad bi gledali koliko se tu čimbenika mora zapravo pokolopiti, zaista bi smo i to morali gledati kao veliko čudo.

Naravno da bi svijet bio puno ljepši kada bi to sve zaista gledali kao čuda i bili zahvalni na tome.
Ali koliko samo ljudi uzima sve zdravo za gotovo, pa tako i jedno "obično" rađanje života.
Koliko ljudi uzima zdravo za gotovo da mogu gledati, da mogu čuti ili osjetiti.



Zašto to sad sve tak pričam ?
Pa zato jer sam pod utjecajem Mjeseca.
Isto tako mogu biti i pod utjecajem Sunca, ili pod utjecajem drveća, lišća, ili pak običnog malog mrava ili bodljikavog ježa.



Zaista promatrajući ljude, vidim kako razmišljaju da je zapravo Mjesec ili Sunce tu radi njnih, ili da drveće raste upravo radi njih da bi oni mogli disat, ili postoji atmosfera upravo zbog njih.
Ali ne razmišljaju na način da su oni tu baš zbog toga što to sve postoji i što je netko ili nešto dovelo do toga da mi sad hodamo. Da se dogodila ravnoteža koju sada poznajemo.



Znam da je moje čuđenje svemu zapravo ljudima čudno, ali ne mogu protiv toga.
Još se uvijek čudim rođenju, ptici u letu, i tome što sad dišem dok ovo pišem, jer koliko se toga prije mene moralo dogoditi u toj svemirskoj ravnoteži da to sada bude tako.
Eto, malo da shvatite jedan dio mog mozgića, jer stvarno puno toga gledam kao čudo.

A vi nemojte sad gledat ovo sve skupa kao nešto jako čudno, jer ja sam sad pod utjecajem Mjeseca, nisam samo ja kriv :))
I nemojte ove fotke sad gledat kao nešto posebno, tu su samo kao podsjetnik na jednu predivnu večer.......






---------kraj---------

Oznake: mjesec


- 12:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.11.2014., subota

Mjesečeva trilogija - part II.

-----mjesečeva igra------

Jednom jedan čovjek reče : Mjesec je Mudrost !!
Hahaha, ne tako davno, to je rekao jedan poznati bloger na prošlom postu.
I čini mi se to vrlo točnim i zanimljivim.

Što je čovjek bez imalo mudrosti, bez toga da ikad pogleda u Mjesec.

Taj dan, odnosno večer, čim sam ga ugledao, odmah sam ga spazio.....



Bilo bi zapravo štetno ne pogledati ga i ne zaigrati se s njim.
S jedne strane namiguje Mjesec, a sa druge Sunce svoj zalazak riše !!
To nije čudno na ovom magičnom otoku imena Paga, jer tu dolaze i vanzemaljci u posjetu, a gdje neće Mjesec ili Sunce.

Čudno je to što šetajući vidim užurbanost, vidim ljude što ne vide.
Ljude što izgubili su mudrost, onu dječju, a do one starije nisu još došli.
Da, i dijete mi se čini mudrije od nas, nas koji smo u sredini zarobljeni između dvije mudrosti - onu koju smo imali kao djeca i one do koje bi valjda trebali doći.
Mi koji smo užurbani i kojima mudrost iz ruku bježi poput sapuna umočenog u vodu.

Vidio sam ljude, pokušao ih zaustaviti, hej stani čovječe - zastani, kud žuriš ?......


Nije me čuo, pa viknuh još glasnije : čovječe stani !!



I zastao je, okrenuo se i čudno pogledao : jel vi to meni vičete !?- upita.
Da vama, pa kud žurite ? - pitam i jedva uspijevam izdržati od smijeha.
Zašto vičete i zašto ste me zaustavili, a još se sad i smijete !???
Oprostite, ali upravo sam vidio da imate cijelu planinu snježnu na glavi !! - kažem i nastavim : da li ste uopće vidjeli danas Mjesec, kad već planinu niste !?
Nisam, odgovori čovjek i doda : žurim se, recite što trebate !??
Pa trebam vas da se poigrate s Mjesecom !
Kojim sad Mjesecom da se igram, gdje vam je !??
Pa eno ga gore, zar ga ne vidite !?.......


Ups, pardon, sad su dva, koji je pravi vi sigurno ne vidite, jer niste ni planinu vidjeli, pa vjerojatno ne biste vidjeli Mjesec, ni da vam se na glavu popne.......


Sad se već malo oraspoložio taj užurbani čovjek, i zapravo je polako prihvatio igru.
Nasmijao se sam sebi što nije vidio cijela čuda oko sebe.
I sam je sad mene upitao : a imate li vi kakvu ideju, što bi ste s tim Mjesecom !?
Ja dal imam ideju, vi to mene pitate, a vidim da vi imate ideju, da vam se lampica konačno upalila.......



Pa da, imam - kaže dobri čovjek i počne skakati i pjevati : baci Mjesec da se igramo, igramo, igramo-o-o-o !!!!!


I dok su užurbani prolaznici izgubljeni između dvije Mudrosti prolazili, znali smo da su u krivu.
Oni su vidjeli u svojim očima dva luđaka što skaču i luduju, a nisu znali da je nas tri luđaka, jer i Mjesec je sa nama ludovao !!

Nakon toga Mjesec je otišao na tuš, da bude spreman za sljedeću igru - igru crtanja po moru.........


-----------nastavlja se ----------možda---------------

Oznake: mjesec


- 11:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

14.11.2014., petak

Mjesečeva trilogija - part I

-----intro-----

Te zalazak, izlazak, ulazak, ma što sve ne.
Sunce ! Ok, važno je , neophodno i to.

A mjesec ?
Što je s njim?
Pa i on je važan.
Eto, jel čovjek bio na Suncu !?
Nije.
E pa molim lijepo.
I tko je onda veći frend čovjeku !?
Pa Mjesec.
A-ha, eto vam sad Suncoljupci :)))

Dakle, smatrajte ovo mogućim uvodom, moguće trilogije o Mjesecu.
Mislim da nije dovoljno zastupljen, a itekako to zaslužuje.
Zna zaista zablistati, razveseliti, a može se s njime čovjek i igrati.
Ako, i samo ako budete htjeli, Mjesec saga ići će dalje na vašim ekranima.
Neće biti dovoljno samo reći da hoćete, to se mora osjetiti :)
Pa za početak, upoznajte se onda - ovo vam je Mjesec.....



Mjeseče, ovo su ti blogeri i blogerice i sveukupno čitateljstvo ( nemam ti fotku, ali javit će ti se oni svi pojedinačno :))

Ps...ak je mogao čovjek bit na Mjesecu, onda može biti i Mjesec na smokvi !

.....nastavlja se.......možda........

Oznake: mjesec


- 20:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

12.11.2014., srijeda

Kist što Jesen se zove

Ne vidjeh kist, već rad što kist ga napravi .....

....taj kist što Jesen se zove.....








- 16:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

11.11.2014., utorak

excuse me

Tak malo odmaram i gledam, u stvari čitam.
Za promjenu sam čitao malo poeziju tu na blogu, ili pjesme, ili kak se već veli.
Nemam pojma o tome, jel poezija ili pjesma isto ?
Uvijek preskačem poeziju ili nešto slično, sad sam malo čitao.
I mislim si nakon toga :
zašto je poezija tako upitna, ili sjetna, ili nekako zvuči kao nešto nedosanjano ?
Da li stvarno među nama ima toliko sanjara ? I je li to zapravo pozitivno ili negativno.
Stvarno nemam blage veze o tome i ne razumijem to, nisam nikad.
Jesam li zato glup, ili je samo pitanje vremena kad će me to zanimati ?
Ima li još ljudi ljudi koji ne razumiju to, osim mene ?

Da li je pjesma bolja, što je autor u većoj depresiji ? Nadam se da to nije točno, jer ispalo bi da smo stvarno depresivan narod.
Tak mi zvuči, jer često to tak izgleda.
I slika nekog slikara čini mi se da je bolja utoliko koliko je on zapravo depresivan, da ne velim u ........

Jeli li umjetnost zapravo drugo ima nekom depresivnom stanju, jer vele da se čovjek najbolje upozna sa samim sobom kad je u nekom lošem stanju.

- 20:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

09.11.2014., nedjelja

Jesenska rapsodija

Jesensku rapsodiju

za vas u IV čina izvodi :

jesenski simfonijski orkestar


pod stručnom palicom maestra zvanog : Maestro





...............................................I.



...............................................II.



...............................................III.



...............................................IV.



.................naklon.............

Oznake: jesen, rapsodija


- 15:36 - Komentari (15) - Isprintaj - #

08.11.2014., subota

Ne daj se Ines !



- 19:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.11.2014., petak

Pismo budućnosti

Uh, konačno. Evo nabavio sam neki polovni laptop, pa sad mogu pisati k'o čovjek.
Onaj Thomas, kaj sam ti već pričao, ok je čovjek, puno mi je pomogao u ovih prvih mjesec dana.
Ono kad smo se čuli ili dopisivali preko mobitela mi je katastrofa.
A kad pričamo prek mobitela, pol toga zaboravim, pola ti ne prenesem što sam htio.
Pa ću ti ovako pisati neke određene dane, određene večeri.
Tak mi je lakše, na "papiru" mi je uvijek bilo lakše reći.
Onda si sam, nitko ne smeta i to, misli skupim i pišem.
Ovaj tjedan je bilo dobro, malo sam se priviknuo, koliko se mogu.
Di je sad onaj koji je izmislio rečenicu : " Živ se čovjek na sve privikne " ili " Čovjek je najveća beštija", da im glavu razbijem, dobro šalim se ( u svakoj šali pola istine), pola glave da mu razbijem :)

Smještaj je ok, kak sam ti i rekao, u nekom selu možda 50 km od Stuttgarta, u nekom hostelu ili kaj već, mala garsonjera, imam kuhinju, kupaonu i kao mali boravak.
Sreća što mi je gazda to sredio i pronašao, pa sam tu prošao ok.
A taman ono kaj dobivam za tebe i dijete je dosta za stanarinu.
Zato sam ti i rekao, nije isto jel radiš za švabu ili za našega u Njemačkoj.
Ok, toliko za sad o tome.

Kak ste mi vi !?
Jel vam falim ?
Vi meni jako puno, ne mogu ni opisat koliko !
Još vidim Fichine oči, nije htio priznat da je žalostan kad je vidio naše oči.
A i baku kad je vidio pa pitao : kaj plaćeš baka, pa tata ide radit !!
Ma još bolje da ga ne puca to toliko, i da sam sad otišao ako sam već morao. dok skroz ne kuži o čemu se radi.
Vidla si kak je Mia od Mladena dobila živčani slom kad je odlazio.

Dobro, zanaš da on kad mu se veli za mcdonalds ionak samo to čeka.
Kod mene je ok, onaj osjećaj koji sam si pretpostavio da će biti je prisutan.
Prisjetim se takvih glupih stvari, da se sam sebi smijem.
Evo jučer sam se sjetio onog kad je Ficho prolijao sok po radijatoru i razbio čašu u 6 ujutro, jer je trčao gledat kamion za smeće.
Pa mi nije htio reći kaj je napravio jer je bio zbediran, ali kad si rekla da nije samo on kriv, nego i ja kaj sam ostavio tam čašu, odmah mu se brk nasmijao, jer krivica je bila podijeljena.
E takvi mi trenuci fale, kad smo zajedno.
Jbš ovaj skype i sve to, nisam to nikad volio, pa ni priče preko telefona.

Ili onda kad je već u odmakloj jeseni uzeo one sjedalice od stolica i otišao se van sunčat na šaht ispred zgrade.
Urnebes, al dobro njega nije nitko gledao toliko čudno, a zamisli da sam ja išao leći pokraj njega :))))
E sad bih, majke mi, sad bih legao tam kraj njega ispred zgrade, pa nek si misle kaj hoće.
Fali mi hagić kad sam dolazio s posla.
Reci mu da ga puno volim.
Donijet ću mu neki legić, ionak mu nismo dugo ništ kupili.
Bit će mi teško što ga neću otpratiti prve dane u školu.
Volim vas puno, i više !!
I više sad volim i našu cestu punu graba, i raspadajući auto i sve.
I Hrvatsku sad volim više nego ikad !
Ali sjetim se zašto sam morao otići.
Pusa !!Volim vas Mišeki moji !!

Ps....pogodi koju sam si sliku stavio na laptop.......




******************************************
Ovo je samo jedna priča. Kod mene još nije proživljena, osim u mislima.
Nedavno je otišao moj bratić, i ova je priča za njega, to je priča i za Hrvoja koji je otišao, i za Igora koji se sprema otići, i za mene koji razmišljam o tome.
Za sada se samo razmišlja, pripremam se psihički ako bude trebalo.
Ona imena iz priče su izmišljena, ali istinit događaj.
Bratić je otišao prije tjedan dana i čuli smo se skypom.
Opisano je točno ono kako se smjestio, i kako su djeca reagirala. On je izgledo tužno ali hrabro.
Ali barem radi za švabu.
Ovako mi je s knedlom u grlu i suzom na oku kad si pokušavam sebe zamisliti tamo.
A moglo bi biti, vrlo lako !!
********************************

Eto Cy@, kad već pitaš za ozbiljno : Kako si ?
Zamisli da tak dobiješ čitabu od svakog koga pitaš kak je !?
Možda je bolje da to bude više poštapalica, kako i je u stvarnosti :))))

- 13:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.11.2014., četvrtak

Nadomak idile

Dobivši inspiraciju komentarom na prošlom postu od blogera B-612, pišem ovaj neplanirani.

B-612
Tko bi rekao da je nadomak idile - dinamov stadion...
06.11.2014. (09:59) - - - -


Znam da negdje postoji neka slika koja se uklapa na ovo "nadomak idile", koja nije objavljivana jer nije uspjela ( kak bi rekao Pablon@), ali sad nakon komentara bit će.

Slika mi govori da se nadomak idile nalazi "ovo"......



A govori mi i to da se ostvario višegodišnji san da Dinamo prezimi u Europi.
Pa evo, dočekao je, jer Hrvatska je u Europi, zar ne ?

Nekad sam se možda i zamarao time, pratio sport i nogomet, navijao da Dinamo prezimi u toj Europi, ali kasnije onda shvatiš da to uopće nije važno, i da je važan samo interes, odnosno zarada i da nikad neće biti jaki klub zbog prodaje igrača.
Ali tako i tako ih je i nemoguće zadržati zbog nemoralnih i nestvarno visokih ponuda iz eurpskih klubova.
Nekad je u Jugi bila ta granica s koliko godina može igrač ići u prodaju, ali to su neka druga vremena.
Eto, sad mi je važnije kako ćemo mi preživjeti u toj Europi, jer što ako bude duga zima, jer i ovako teško preživljavamo.
Pozdrav B-612, lijepo da si se vratio :))

Onda je Nisa@ svojim komentarom, pomalo vidovitim, spominjala bijelog zekana, ali valjda je u viziji vidjela psa.
Brzo je protrčao, ali to ne umanjuje njenu vidovitost :)))........



I tak ja sad pišem o prezimljavanu, pa o zeki, još bi samo falio neki potočić.......



A htio sam pisat o nečemu skroz drugom, ali kak ne znaš kaj donosi dan, sat, minuta ili sekunda, tak ne možeš ni post isplanirat.
Barem ja tak radim. Nekak uvijek dođe, mada si mislio npr. pisat o igli, a na kraju pišeš o lokomotivi.
A da, još sad da stavim i iglu ili lokomotivu, bilo bi previše.
Nisam još slikao onu iglu kod akademije, lokomotiva bi se još i našla.

Htio sam pisat opet malo o blogu i tome.
A opet ponukan nečim.
To je ta famozna lista cool, gdje stvarno postovi nestaju.
Od nekih mojih možda 20 nisu nestala samo 2.
Primjetio sam da nestaju i drugima postovi, i znam da je netko o tome već pisao, i da je rečeno da je to neki Bug u sistemu i da guta.
Ali ja mislim da nije, jer točno nestaju postovi za koje netko smatra da nisu baš nešto, jer oni koji su potencijalna naslovnica i zanimljivi oni su stajali.
Znam po svojim nekim, ali i po nekima drugih blogera.
Ako bacite oko tokom dana na ono gdje piše "cool lista" ispod trake vidjet će te koji postovi i kada nestaju.
Tak je neki dan nestao i post od Durice, a tek je bio peti na listi, i još mnogih blogera.
Meni na fresh listi nijednom nije nestao post, dakle dešava se na cool puno češće nego na fresh.
Ali ponukalo me i to, što recimo post od V@, onaj sad zadnji o kolačima nije završio tamo gdje mu je mjesto, a to je negdje na naslovnici.
Znam da ćete svi reći, to uopće nije važno, pa mi svi pišemo radi sebe, bla, bla truć.
Ali nije tako, budite( mo) realni i priznajmo da ne pišemo samo radi sebe, želimo da netko čita !!

Onda me ponukalo i to što sam vidio neki dan da kad se pisalo o komentarima općenito na blogu, zaključeno je da su duša bloga.
Ok, tu se slažem, tko bi se zadržao dugo, da baš ne dobiva niti jedan komentar, rijetko tko.
Možda je to i jedan od razloga što je i B-612 jednom odustao.
Ali nezaobilazna je činjenica da komentiranjem dolaziš do komentara, to je neka vrasta probijanja.
Iskreno, u početku nisam znao da tako mnogi funkcioniraju. Kasnije sam vidio da to stariji blogeri ( po stažu) preporučuju mlađima.
Ali sad neki dan je jedna blogerica izjavila da ne razumije blogere ( ljude) kako mogu biti toliko nepristojni i ne uzvratit komentar kod blogera kojem su oni ostavili komentar.
E po tome sam ja jako nepristojna osoba, jer tako ne funkcioniram, i naprotiv, mene baš to smeta, ako znam da mi se netko javio samo zato jer sam ja kod njega ostavio komentar.
Nikad, ali nikad, nisam ostavio komentar samo zbog toga da mi taj uzvrati, jer ionako čovjek svijet gleda kroz sebe, a ja prvi ne ostavljam komentar nekome tko se meni javi, znate to, jer neki mi se javljaju, a ja već kako kome, jednostavno ako nemam poriv ili želju, ne mogu.
Tak mi je jednom i Sjedokosi@ ostavio komentar u smislu : pa nisam ti zabranio da kod mene ti komentiraš -misleći valjda na to da mu uzvratim.
Ali ovim putem ti se ispričavam Sjedokosi@, jer vidiš i sam da tako ne funkcioniram.
Što da ti napišem kad ne pratim stihove, ali pročitam nekad.
Ako sam zbog toga nepristojan, nek i budem.
Na tuđe mišljenje i stav ne mogu utjecati.
Naravno da su neki odustali od komentiranja zato jer nisam uzvraćao, i to je njihovo, svatko ima svoje mišljenje.
Ako netko želi da mu se javljam zbog pristojnosti, neka kaže, ja ću mu napisati bok, ili dobar dan, da mu se javim, ali meni je to bezveze.
Vidim da kad se nekima javim nakon dugo vremena ( jer me post potaknuo), oni meni uzvrate također nakon dugo vremena, ali ponovo kažem, ne morate ako je radi reda, meni to ne igra ulogu.

Da se vratim još malo na ono u vezi naslovnice.
Nisam ljubitelj tih " like" gumbića, i nisam nikad bio, niti imao fejzbuk, ali nakon posta od V@, volio bih da se uvede i da onda blogeri odluče tko je zaslužio recimo blog dana.
A ne da mi stavljaju non-stop te čokolade, ide mi već na uši ( nemam ništa protiv bloga s čokoladom), a volim nekad pojest čokoladu.
Ili te ćevape i parizere - ok je malo, ali kaj je previše je previše.
Da vas pitam koliko postova od ribafiša nije završilo na naslovnici !?
Ali vi ćete ionako reći da pišete radi sebe i da vam to ne igra ulogu ?
Neke blogove koje sam čitao ispočetka, postali su mi dosadni i više ih baš ne čitam, nego malo preletim usput, kao recimo od Valcer@.
Žao mi je što se i prošli put naljutila, mada je rekla da nije, čini mi se da sam i obrisan tamo sa njene liste ( ak sam bio, mislim da jesam).
Sad opet šok, kako je mogao, ali samo velim kako je, meni je to tako i kad pišem, pišem kako i mislim.
Ne procjenjujem da li je blog dobar ili da li je čovjek dobar ili ne, samo kažem da mi je dosadan.
Ili onaj čild fraj blog, jednom ili dvaput sam pročitao, rekao sam svoje i tu više nemam što tražiti, a ionako je stalno ista tema.
Kakav god da sad ja ispao i koliko god sad ljudi o meni mislilo svašta, ali eto.
Znam da je i moj blog dosadan mnogima i to je ok, to ne možeš promijeniti.
Pišem i čitam ono što volim, ali ne javljam se radi reda, nepristojan sam do bola.



Ps....imaju novi set sigurnosnih pitanja......dobio sam novo pitanje - koliko je 40% od 100 ?
Da se ne zeznete, odgovor je 60, mada ponovo ne znam zašto !???

- 13:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Zemlja čudesa



- 07:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

05.11.2014., srijeda

Neka nova fobija

Ima tih fobija mali milijun.
Strah je poneki prisutan svugdje i kod svih.
Ima urođenih strahova ( kao od visine), ali i onih koji se pojavljuju u određenim razdobljima života.
Vele da je fobija tek onda kad taj strah počinje utjecati na svakodnevni život.

Dugo sam mislio da sam ja čovjek bez ijedne fobije.
A sada sam siguran da imam barem jednu.
Nisam još čuo za ovu koja se kod mene pojavila, pa sam htio naći nešto o njoj na wikipediji.
Ali nema je tamo, nema je nigdje.
Izgleda da još nije uvedena, ili sam ja prvi sa tom fobijom.
Na wikiju ima bezbroj tih fobija, od onih poznatijih kao što su :
akrofobija, antrofobija, ksenofobija, seksofobija.......

Ali ima i onih za koje sam prvi put čuo : aliumfobija - strah od češnjaka
korofobija - strah od plesanja
I jednu koja me nasmijala : penterafobija ...... znate li kakav je to strah, cccccc.

No da se vratimo na ovu skroz novu fobiju, koja se izgleda pojavila samo kod mene.
A to je strah od kvarenja aparata, kućanskih, ali i od bilo kakvih kvarova, kao što je auto ili nešto drugo.
Dakle, strah od kvarova.
To je fobija, jer po definiciji fobije, taj strah utječe na moj svakodnevni život.
Shvatio sam da taj strah imam već neko vrijeme, ali definitivno sam shvatio neki dan , jer mi je nešto puknulo ispod same tuš kabine dok sam se tuširao.
Po zvuku bi se reklo : ošla kada u tri p. m, ali još ne curi voda.
Tuširam se, ali stojim u lijevom kutu kabine, jer zvuk je došao sa one desne strane na koju više ne kročim.
Upravo zbog te fobije, jer što ako ode kada, morat ću nabavit novu.
Kad se malo vratim u nazad, taj strah se povećavao zadnjih par godina.
Još kad mi je riknula klima u stanu, taman nakon isteka garancije, mislio sam da se to događa, kvaliteta i to, ali u zgradi imamo svi iste klime ( samsung ) koje su ugradili investitori, ali samo moja ne radi.
Nisam je nikad popravio, neisplativo, riknuo kompresor.
Nakon toga riknuo mi bojler ( vailant), taman nakon isteka garancije.
Jbg, moraš to popravit, taman se žena tuširala ili klinca, ne sjećam se, kad ono viče iz kupaone : nema tople vode, gasi se bojler !!
A u p.m. - mislim si ja.
I dođe serviser, i veli : a ili je komandna ploča ili plinska rampa !!
Pitam što je gore , što je skuplje?
Veli majstor : a molite se da je rampa, komandna ploča je soma i neke, a rampa oko 700 .
Ajd, molim upravo !!
Majstor : rampa je riknula!
A ja sretan kao malo dijete : rampa je riknula !! Rampam,pam !
Nakon toga moliš se samo da ti nikaj više ne rikne u stanu.

Prošlo malo vremena kad ono mikrovalna ne radi !!
Neće, riknula.
Kaj sad !?
Niš, ne bumo imali mikrovalnu, ak možemo već par godina bez klime, onda možemo i bez mikrovalne !!
I onda moja majka kupila za rođendam mikrovalnu.
To je jedna posebna priča za neki drugi post - moja majka- čim čuje da ti neke treba, odmah ide kupit.
Ja nemam kinte, a ona još manje, ali mama je mama :)). Uglavnom pred njom niš ne pričam više ak mi je riknulo.

Dobro, popravim tu i tam neke kaj možeš složit, tri puta već krpao rolete, čak sam i grijač promijenil na vešmašini ( taj post već čeka pol godine).
Dakle, taj strah od kvarenja aparata je već prava fobija.
Tak se sad bojim onog gumba na perilici suđa, jer je pukao nosač od glavne tipke, već sam par puta otvaral onu ploču i ljepil i šarafil, ali svaki put se opet sjebe.
Sad kad stisneš ostane unutra, onda ga tri dana vabiš van.
Na balkone idem sve manje, jer mi nekak kvake baš ne sjedaju , pa me strah da se nekaj ne sjebe.
Bojim se i televizora u sobi, već ga je jedan čovjek slagal ( onaj stariji ogromni od iza) dva puta, ali nitko se više ne bavi popravcima.
Slika zna poplavit, ili pozelenit ili pomiješa boje, a nekad zna skroz riknut.
Trenutno je plava slika.
To vele da pazite da nisu zvučnici od linije blizu tv-a, to mu smeta.

Bojim se nakak i s autom ić, jer sve ruži, a trebal bu i srevis.

Najviše se bojim perilice rublja ili ti vešmašine.
Nije mlada, ona je najstarija u društvu aparata, i još radi.
Jedino kaj neće baš krenut odmah , pa žena vrti onaj kotač i moli se da krene, dok ne krene.
I jedino kaj skače ko luda, ali u vagi je, to je sve ok.
Skače na nekim programima kad treba bit centrifuga.
Onda me žena zna zvat : odi u kupaonu i sjedni na mašinu !!
Prvi put sam blijedo gledal : kak, zakaj da sjednem na mašinu ?
Ma sam dok je centrifuga, skače mašina, ti si teži.
Tak da sad onda radim ugodno s korisnim.
Kad je centrifuga, uzmem laptop pa dok radi centrifuga napišem post ili nekaj !!

Ne znam kak bi uopće nazval ovu novu fobiju ?
I da li postoji još netko tko boluje od te fobije ?

Oznake: fobija, kvarovi, kućanski aparati


- 14:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

04.11.2014., utorak

Ružica si bila

....ova je bila posvećena preminuloj blogerici.....



.....slikano u nečijem dvorištu..........

- 08:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.11.2014., ponedjeljak

Djeca "na lajni"

Dobro, svi su "on line", ne samo djeca.
Da su djeca on lajn nije ništa čudnoga, jer oni su on line od samog početka.
Dok mi neki ipak imamo i drugačija razdoblja života.
Je li kome bolje bilo, ili je to sve isto !?
Svako vrijeme ima neke svoje "lajne".
Ono što je nama bilo u djetinjstvu važno ili zabavno, ne mora biti i današnjim klincima.
I nije, jer bilo bi možda čudno da je.

Možda bi se dalo raspravljati o tome tko je zapravo imao kvalitetnije i sadržajnije djetinjstvo, ali ionako bi to bio sizifov posao.
Današnji klinac ima svog najboljeg frenda, u stvari većina njih ima zajedničkog frenda koji se zove Wifi.
To sam vidio ovog ljeta na moru, jer bilo je važno biti tamo gdje je Wifi, jer to im je najbolji frend.
To su već klinci od 7. god, nađu birtiju koja ima dobar signal i sjede tam s mobitelom ili tabletom i druže se sa Wifijem.
E sad, jel to ok, jel su ta i takva vremena, valjda je.
Nestaju polako igre po vani kao što su igre skrivača, lovice, crne kraljice, gumi-gumija, ljepljive babe, lopte nisu više fora, praćke više ne postoje, luk i strijela postoji samo na filmu.
To smo imali mi, možda naši starci, ali u doba Wifija i društva polako je nestalo.
Jel to loše ili dobro, pokazat će vrijeme, jer tko zna što će Ficho pisati na svom blogu za nekih 30-40 godina.
Možda će pisati kak su se ljudi još nekad barem kretali do dućana ili posla, a sad pošalju robota ili se teleportiraju nekam, ili ne idu uopće van i svi su on line jer vlada neka bolest vani.
Ili je bila sunčeva oluja koja je uništila svu tehniku i tehnologiju, pa sve ide od početka i opet se igraju praćkama i šprihericama, pikulanja i trče po livadi cijeli dan.
I onda bi Ficho rekao : aaaa, to je ono kaj mi je tata pričao o svom djetinjstvu.......






Naravno da bi bilo pogrešno pokušati danas djeci usađivati nešto što ne spada u ovo doba, ali pričati mu i prezentirati nešto, mislim da je u redu.
Bilo bi pogrešno ne pratiti vrijeme ( koliko se može) i ne omogućiti djetetu da se razvija u smjeru kojem i svijet ide.
Jer , htio ja ili ne, moje dijete ionako zna što je mobitel, računalo ili nešto, ali da nije to jedino na svijetu pokušavam mu objasniti.
Ako ga nešto i zainteresira od nekih stvari koje su vezane uz prirodu, u druženje s prirodom i igranje na taj način, uvijek ću mu rado prezentirati.
On line trenuci su ionako rezervirani za njega, jednostavno je neizbježno.
Kako bi izgledalo da dijete pokušam maknuti od svega, samo zato jer ja nisam čovjek od tehnologije i ne pratim previše tu tehniku.
To bi za dijete bilo loše, jer bio bi na taj način izoliran, možda bi bio Pale sam na svijetu.......


Zato mislim da je neki balans bilo čega u životu ipak najbolje rješenje.

Interes današnji je ipak baziran da postanemo skroz potrošačko i konzumerističko društvo, i taj plan uspijeva.
Kad se samo sjetim od kuda mi uopće moj prvi mobitel, još više bih volio da se nikad nije pojavio.
Prvi mobitel dao nam je gazda firme i to one čim su izašli, čim je VIP krenuo na naše tržište.
Naravno, gazdi je pasalo da nas stalno ima na "oku", di si, kad buš gotov, a mi, kao konzumeristi krenuli smo u taj svijet s kojeg nema povratka.
I sad je to nezamislivo više, da ti sad netko to sve oduzme, mislio bi da nećeš preživjeti.
Ali upravo je u tome kvaka, jer i sada da to sve nestane, ja ne bih plakao.
Ali bojim se da većina ljudi bi, a o djeci da ne pričam.

Možda je slučajnost što moj sin ipak ne visi na kompu puno, nit igra igrice, a možda i nije slučajnost, jer ja to ne volim, pa nije to puno ni gledao.
Voli biti vani i igrati se, čuditi se......



Ništa novoga ili pametnoga nije tu sad rečeno, samo neki presjek različitih vremena i djetinjstva.

Recimo kao ova fotka......


Naoko ne pokazuje ništa, ali to je zapravo centar igrališta.

Ovo je jedan gol.......


....a ovo drugi.....


Ne još tako davno ,takve scene su bile nemoguće, jer sve moguće livade smo "rabili", igrali se.
Nismo bili on line, ali smo vukli lajne, one sa vapnom, da si ucrtamo linije za aut i gol linije.

Ne znam s čim ima veze to da je sve više djece alergično na pelud i na još štošta. Da ne može ovo ili ono.
Jesmo li ih mi još dodatno navukli na tehniku, jer smo htjeli malo više vremena za naš "on line", pa im dali komp nek gledaju, a mi ćemo surfati za to vrijeme na mobitelu !??

Vele da današnja djeca nemaju bake i djedove !??
Jer nisu bake i djedovi na fejsu !!

- 12:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

02.11.2014., nedjelja

Ukradeni trenutak

Ljudi mudriji i pametniji od mene vele da od života treba krasti !!
Nekako im i vjerujem.
Mislim da od života stvarno treba nekad krasti te trenutke.
Jer ako ne uzmeš ili ne ukradeš on neće biti tvoj, možda prođeš kraj tog trenutka ili on kraj tebe, a nikada se zapravo ne sretnete.
Mislim da su ti trenuci neprocijenjivi i mislim da znate na kakve trenutke mislim.
Za svakog čovjeka to može biti nešto drugo, jer svakome je nešto neprocijenjivo.
Kradite, budite i vi lopovi, ali oni lopovi koji kradu te lijepe trenutke koji vama jesu neprocijenjivi.

Ima neka fotka kojoj ne znam točno dati ime, nastala je ovog ljeta u jednom ukradenom trenutku.
Post jesam tako nazvao, ali fotku ne znam nazvati imenom.
Jer nekako sam sad tek shvatio zašto vele da slika govori tisuću rijeći ( mislim, znao sam to, ali...).
Bilo je to ljeto sve samo ne tipično, ali i od tog ljeta se dalo krasti trenutke.
Slika je snimljena sa kreveta spavaće sobe jednog otoka okruženog morem najljepšim na svijetu.

Kako slika govori tisuću riječi, jedna od njih je i PLAMEN.
A drugih 999 nađite vi.
Da znam pisati pjesme, možda bih napisao, ali nikad nisam bio pjesnik, niti poeta.
Ako skupimo tih soma riječi nabrzinu, možda netko dobije inspiraciju pa napiše neke stihove :))
Ima vas dosta koji to dobro radite.



- 23:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

01.11.2014., subota

Danas - 1.11.

Na današnji dan volim biti izvan gužve.
Ne idem na groblje jer je previše "svijeta". Nekad sa starcima smo išli baš 1.11. i onda uletiš u gužvu, pa sretneš ovoga, pa onoga, pa se priča sve i svašta.
O vremenu, o aranžmanima, o poslu, o novcu, ma o svemu.

Zato volim današnji dan provesti doma.
Biti u miru i prisjetiti se malo.
Razmišljati o nekim ljudima koji mi zbilja fale tu, ali koji su sa mnom uvijek, u mislima.
Jedino što još volim na današnji dan je malo prošetati i tako razmišljati.
Išao je i Ficho sa mnom.
Malo smo brojali i promatrali listove na drveću, brojali one koji su pali na tlo, promatrali oko sebe mirnoću i prazne ulice i parkove.
Udisali svjež zrak.
Pa evo, malo ćemo vam prenjeti nekog mira iz te šetnje preko fotografija snimljenih upravo danas.......




























...za Drageca koji je slavio rođendane na današnji dan !!.....žao mi je što nisi stigao upoznati predivne tri curice od svoga sina...a ni mog Fichu...........

- 21:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Lipanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (4)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (9)
Studeni 2015 (20)
Listopad 2015 (20)
Srpanj 2015 (7)
Siječanj 2015 (9)
Prosinac 2014 (18)
Studeni 2014 (25)
Listopad 2014 (23)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (19)
Srpanj 2014 (26)
Lipanj 2014 (24)
Svibanj 2014 (26)
Travanj 2014 (25)
Ožujak 2014 (36)
Veljača 2014 (26)
Siječanj 2014 (22)
Prosinac 2013 (24)
Studeni 2013 (22)
Listopad 2013 (27)
Rujan 2013 (28)
Kolovoz 2013 (21)
Srpanj 2013 (7)
Opis bloga
...malo o svemu i puno o ničemu....

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se