20 do asa
29.11.2014., subota
Svi trebaju ljubav
|
Baš svi trebaju ljubav. I onaj mali psić što luta sam, i onaj čovjek što leži na klupi. Ljubav treba i onaj stariji čovjek što u tramvaju zaudara na amonijak, i ona teta što je nervozna na šalteru. Ljubav treba i žena u pekari koja je brbljava, i onaj plavac što sjedi u fotelji. Ljubav treba i čovjek u bijelom koji je okružen ljudima koji su bez ljubavi. Svi, baš svi trebaju ljubav. Ako već mi ljudi nekada zakažemo i ne pružamo ljubav svojim bližnjima, svojim ukućanima, svojim susjedima, prolaznicima, ako ta ljubav ne cirkulira poput vode u radijatorima, ako tlak ili pritisak cirkulacije padne ili pumpa koja to tjera stane, grijanja neće biti, ili će biti jako slabo. Grijanje nam treba, ljubav nam treba. A zakazali smo, itekako, znam , vidim, čujem i osjetim. Ili ne radi ta pumpa koja tjera cirkulaciju ili je procurilo na sve strane. Kod čovjeka koji nije grijan, koji nije osjetio ljubav, kad tad to se negdje pokaže, manifestira. Svi oni gore navedeni ljudi mogli bi biti ti kojima fali ljubav, osim one sutkinje, ona prenosi tu ljubav, osjeti se cirkulacija. I dobro je što ima takvih ljudi, da grijanje skroz ne bude prekinuto i da se sve ne smrzne, čitav sustav, jer znate što se dešava sa stvarima i predmetima koji budu smrznuti. Jednostavno se raspuknu. Kada dođe trenutak da čovjek iz nekog razloga zatreba sustav ili društvo, kada zatraži pomoć ili makar mrvu ljubavi prema čovjeku, tu tek shvati što se dešava. Tek tu vidi da sustav nije taj koji će pružiti ruku, sustav djeluje kao parazit, on ne pruža grijanje ili utočište, on crpi grijanje od ljudi. Jednom ( uskoro ) napisati ću nešto o tom sustavu, jer već sam to znao, ali svejedno, iznenađenjima nikad kraja. Samo da spomenem, za one koji su pratili ovih dana, sve je za sada dobro. Brat je u ustanovi, danas idem kod njega, nosim mu pljuge, jer to im je sada najvažnije. Sustav je potpuno zakazao, ali uspjeli smo nekako svojom cirkulacijom to ostvariti. Da se skroz ne smrznemo. Kad već pišem o ljubavi, onda se srce nekako nameće kao simbol. Kad smo kod srca, onda ne mogu, a da ne spomenem jedan noviji blog pod nazivom "RandomHeart", koji je odličan. Ne samo da je zanimljiv, nego ti se uvuće pod kožu, počnemo tražiti i mi srca.. Nevjerojatno je koliko neke stvari počnu utjecati na čovjeka, ali neka. Pogotovo kad je nešto pozitivno. Potražimo svi svoja srca, budima svi tragači, pokrenimo cirkulaciju ljubavi od čovjek do čovjeka, ne budimo licemjerni i ne osuđujmo čovjeka koji nema gdje spavati. Danas imamo to što imamo, ali već sutra sve može biti potpuno drugačije. PS...ovaj sljedeći dio je za blogera RandomHearta, jer on je jedan od pokretača nečeg pozitivnog. Pa evo kolega blogeru, nađoh ovih dana tri srca. Poklanjam ih tebi, tvom sinu koji također traži srca i tvojoj majci koja čita tvoj blog.........i svima ostalima...nek krene cirkulacija.......    *********************************** ....u zadnjem dijelu puta do ustanove svirala je ova pjesma na radiju...pojačao sam je, valjda mi je pasala.... |
- 12:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #
28.06.2014., subota
mr & mrs Hortenz
Ovo je priča o njemu....... ...i priča o njoj.......  .....ovo je priča o njima.....o ljubavi....o sreći......o tuzi......o životu......  .....znalo je biti teško, ali nitko im niti nije obećao lakoću....  ....bilo je i suza....onih sretnih i onih drugih......  ....ali imali su jedno drugo......lakše je kad je netko tu.....  .....ali nakon kiše ionako sunce dolazi......  .....kao što svako živo biće zrači, tako su i ta ljubav i sreća zračile prema Svemiru.....i prizivale druge da dođu......i mnogi su to osjetili i pridružili im se.........    .....a uz ljubav rađala se i mladost.....  ...oni već mudriji znali su da nema ništa tamo gore......gore je Svemir.....a Taj isti Svemir su i oni sami.......slali su ljubav u Taj Svemir i on im je uzvraćao......i znali su da je sve tu......i raj i pakao......život......samo su živjeli, samo su htjeli, samo su voljeli, pa što god bilo........a sunce se pojavljivalo iza kiše.....kako to već biva u životu.......  ....i imali su svoj mali raj......  I može promijeniti svijet !! Oznake: pria, hotenzije, život, ljubav |
- 12:23 - Komentari (14) - Isprintaj - #
01.02.2014., subota
I Dunav laže
|
Još jučer nisam znao da i Dunav laže. Još jučer nisam znao da ću pisati danas post. Još jučer nisam znao ni na kraj pameti da bi mogao biti taj naslov u postu. Al to je bilo jučer. Što hoću reći? Pa hoću reći da slučajnosti ne postoje, da svaki dan upoznajemo sebe, da zapravo nikog uistinu ne poznajemo, jer učimo i otkrivamo i sami sebe. To je sve već stara priča. Ali bitne su emocije. Vjerovatno svi ljudi imaju emocije, makar znamo nekad reći da neki ljudi nemaju. Znam da imaju, samo ih neki ne žele ili ne mogu pokazati. Neki možda ni ne znaju da ih imaju. Ja ih imam valjda i previše. Ali ne bojim se reći ili priznati kad nešto volim ili ne volim. Kako u ovoj pjesmi kažu, koju sam zapravo prvi puta čuo na domjenku koji smo imali u firmi, odnosno jedan mali dio firme-..I Dunav laže.... Pjesma mi je ostala u uhu, i kad sam je čuo naježio sam se, pjevao, a ne znam riječi. Ali tamburaši su je iznjeli sa toliko emocije da je to bilo "strašno". E sad, da li bi meni ta pjesma ušla i ostala u uhu da sam je čuo na radiju dok nešto radim po kući !? Sumnjam ! Ali određene stvari u određenom trenutku čine čuda, odnosno daju nam neku energiju, napajanje, ali sa emocijama. Ti isti tamburaši (iako nisam do sad volio baš takve vrste bendova) su svojom emocijom i energijom svaku pjesmu učinili posebnom. Puno puta sam slušao razne bendove u živo, jer i moj otac je cijeli život svirao u bendu, i uvijek je bila ta emocija bitna. Uvijek sam to vidio, kad netko nešto radi iz gušta, ili kad netko nešto radi iz koristi. Osjeti se to. Moj stari je naprimjer pričao kako je sa 15 god iz malenog sela otišao u svijet trbuhom za kruhom, jer su kao djeca zaista bili siromašni. Pogodite što je kupio za prvu plaću ? Kupio je akustičnu gitaru, makar nitko od njegovih nije bio nikada muzičar. On je tu želju imao u sebi i iako će biti gladan on je mora kupiti. Još uvijek svira na njoj. Učio je sam doma, ležeći na krevetu na leđima i prsti su mu krvarili, nije znao note, nitko mu nije ništa pokazao. Znao je vježbajući i zaspati sa gitarom u rukama. Moramo znati da tada nije bilo ju tjuba i ostalog. Ali bilo je emocije i krvavih prstiju. I ljudi su to osjetili, moj stari je emotivac i svira sa velikom ljubavlju, a slučajno i paraleno s time i svojim poslom je nama kao djeci osigurao sve što nam je trebalo. Naravno da ima i onih koji nešto rade slično, ali bez emocija, i to se po meni ne može mjeriti sa iskrenom ljubavlju. Znamo reći i za razne sportaše, lako njima, zarađuju, ali ne vidimo mi taj rad i trud u pozadini, te krvave prste i razna odricanja. Zato ako laže Dunav, lažemo i mi. Lažemo npr. i kad kažemo da nam nije bitno da li netko čita naš blog. Bitno nam je, dobro možda ne jako bitno ali lagali bi kad bi rekli da nam to nije drago. E sad, da li netko piše isključivo zbog emocije, iskrene ljubavi prema pisanju ili ipak piše iz nekih drugih razloga. U to neću ulaziti, iskren sam pa priznajem : drago mi je kad vidim da netko čita što pišem i kad komentira, ali isto tako znam da pišem isključivo zato jer to volim, to je moja ljubav, to su moje emocije. Evo iskopao sam negdje po kutijama neke svoje priče (iz godine 2001.), tada nisam bio u virtualnom svijetu, ali želja za pisanjem priča bila je oduvijek u meni. Kad bih vidio nekad samo jednu sliku odmah bi mi došla neka priča......  I priča bi krenula, ljepile bi se slike, pisao tekst, sve se uvezalo.....   Tako da neke stvari jednostavno ne možete izbaciti iz sebe, neke emocije ili osjećaje. Sada je drugačije vrijeme, pa sve ide lakše, lakše slikaš, lakše poljepiš slike, ali ljubav i emocija je ista.....  Nije mi ni tada bilo jako važno hoće li se nekome svidjeti moja priča, nisam to radio zbog nekog drugog, radio sam to jer to volim, ali naravno da mi je bilo drago da se netko nasmijao tome, netko pohvalio a netko je rekao da je bezveze. Sve to je nebitno, bitna je ta ljubav prema nečemu. Tad nije bilo ni cool listi, ni top ni flop. A blogme ni danas to za mene nije bitno. Bitan mi je taj osjećaj postavljanja priče, i to je istina. Nemam razloga lagati. Kad sam jednom davno imao želju nešto slikati, naslikao sam upravo kuću moje pokojne bake, tu istu kuću gdje je moj stari krvavih prstiju vježbao gitaru....  Isto je to bio meni dobar osjećaj ,kad nešto stvoriš, napraviš. Naravno da kužim da nisam slikar, ali to me baš briga. Kad je baka prvi put vidjela sliku pitao sam je da li zna što je to naslikano ? Ona je odgovorila : pa kak ne bi znala !? To je moja kuća. I meni je to bilo dovoljno, ispunio sam svoju želju, a i razveselio sam baku. Sad je tamo asfalt, kuću nitko baš ne posjećuje, ali imamo je kod mog starog obješenu kao podsjetnik. Imao sam i želju da obojim zidove i stari ormar u sobi gdje sam bio kao mlađi. Sad je u toj sobi moj netjak, ali tigar iznad kreveta još je tamo.....  Ima tamo i labudova po zidovima, i jezera ,planina. Po ormarima likova iz crtića. Sve su to bile stvari rađene s ljubavlju i guštom, baš kao što su to radili i tamburaši jučer. Oznake: emocije, ljubav, iskrenost |
- 11:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #
16.09.2013., ponedjeljak
Stranac u postelji
|
Poznajemo se? Ne,ne poznajemo se.Tko si ti? Pa živimo skupa oko 20 god,kako se ne poznajemo? Pa eto tako,ne poznajemo se. Ma nitko nikog ne poznaje.Tu mislim na ono kad se misli da nekog uistinu poznajemo. E pa zaboravite to.Nitko ne može poznati uistinu neku drugu osobu. Možeš vjerovati,imati potpuno povjerenje u neku osobu,voljeti je,dizati u nebesa,poštovati je,cijeniti,ali ne možeš je potpuno i u cijelini poznati. Pa čovjek i samog sebe upoznaje cijeli život, kako ćemo onda upoznati druge. Kad se znaju dogoditi tragične stvari,one iz crne kronike,uvijek je ista priča. Javljaju se susjedi,poznanici,rodbina i svi govore:nebi nikad rekli za njega,pa bio je miran i povučen mladić/djevojka. A taj "povučeni" i mirni npr. pobio pola obitelji,ili pucao po školi... Pa meni je to kad je netko miran i povučen više znak da je možda i skloniji nečemu takvom,nego onaj koji viče,psuje ili na neki drugi način izbaci neke stvari iz sebe. To su samo uvodi o "poznavanju" općenito. Zapravo nisam mislio ništa danas pisat(a tak mislim svaki dan),i onda se opet nešto dogodi,ili se nečega sjetim,tak da ću vas opet malo gnjavit. Htio sam pisat o nečemu što sam saznao jučer,a stvari su mi čudne već par dana,samo nisam znao o čemu se radi. Radi se o tome da možeš živjet s nekim i više od 20 godina,a da uopće ne možeš zamisliti s kim živiš i dijeliš postelju,s kim to imaš djecu,kome bi dao sve u životu. Stavit ću prvo jednu stvar koja je svirala dok sam putovao doma,a nekako mi je sjela danas,pogotovo jer nisam spavao baš prošlu noć zbog svega što se dogodilo. Pa nek si upali tko hoće.... Tko si ti?...To bi trebao pitati Marko iz moje priče(nazvat ću ga Marko,jer mi je to susjed,pa da ne pišem njegovo ime). Inače je poznat(nekima) koji vole sport i nogomet.On je bivši nogometaš,igrao je nekada u Dinamu,igrao je i za reprezentaciju.Nije nešto jako poznat,ali zna se za njega.Sada radi nešto vezano uz sport,mada možda ni ne treba radit. Sad će sigurno morat radit i to možda dva posla,a sve to zbog toga jer ga je stranac iz postelje,njegova zakonita i voljena žena toliko uništila da se čovjek(nijedan) ne može oporavit u sljedeća dva života. Da,i on kao i mi svi bili smo uvjereni da nekog poznajemo,a ono iznenadjenje. I mene to sve iznenadilo,u stvari više šokiralo. Dakle,život iz snova,udaš se,osnuješ obitelj,imaš troje djece,muž je zaradio dok je igrao,kupili se stanovi,par njih se renta,imaš uštedjevine za kupit još oko tri stana,čak ti muž i radi(a ne mora),doma si,brineš za djecu,velika su,idu u školu,jedino što treba možda i nekad negdje odvest na trening,imaš puno vremena za sebe. I to nije dosta,treba to sve uništiti,zbog neke dosade,hira,adrenalina ili čega već. Ona je uspjela sve to potrošit u par mjeseci.Žena je" malo "išla kockati u casino.I sada su tu kamatari oko moje zgrade. Marko ne može vjerovati,skuplja se njegova obitelj,svi su kod njega dole,pričaju što dalje,što napraviti. Ovi u crnom hoće svoje novce,djeca više nemaju djeparac,nema više stanova ,nema uštedjevine. Mene ne iznenadjuje to što se to sve može zakockati,nego me iznenadjuje zašto baš ona,pa nisam to očekivao,činilo mi se kao da je žena ok. Al nije ok,nešto joj se dogodilo,okrenulo. A dogodila joj se ovisnost o kocki,i nije mi to ništa novo jer znam ljude koji su zakockali isto sve što su imali. Vidio sam kako to ide.I ja sam nekad znao otić s nekim malo radi gušta odigrat.I vidio kako stvar funkcionira,lako se čovjek navuče,kao uostalom na bilo što,drogu,alkohol,kocku,internet..... Mislim i dalje,a i prije ove situacije sam tako mislio,da je kocka najgora ovisnost.Drogu,alkohol i druge stvari možeš lakše skužit,ali kocka je zlo.Nju kad skužiš da je netko od tvojih ovisan,obično je kasno i ostao si bez ičega. Mislim da ljudi skloni takvim ovisnostima imaju neke komplekse manje vrijednosti ili neke traume,nemaju dovoljno samopouzdanja. Kocka je jako teška ovisnost i rijetko tko će stati dok god od nekud ima dotok novaca. Skloni su voditi dvostruki život,izmišljati,lagati,a cilj je samo igrati,igrati. Tako je i žena od Marka izmislila da je počela radit,pa da je nešto bolesna,jer morala je nekako pravdat svoje izbivanje iz kuće. Ovisnik će uvijek naći rješenje da ode igrat. Bilo mi je čudno kako je uopće mogla do svih novaca,kako je uspjela prodat stanove,i onda čujem da je Marko dao da ona raspolaže sa svime,jer on je prije putovao pa se ona brinula za djecu i bila doma,a on je imao potpuno povjerenje u nju. Pa tko nema takvo povjerenje,pa to i je smisao,ako živimo u braku onda valjda vjerujemo toj osobi i donekle ju "znamo". Neću ni živjeti s nekim ako nemam povjerenja. Dakle svi mi koji živimo u povjerenju i za povjerenje zapravo riskiramo. Markova žena je sada negdje u Njemačkoj,pobjegla.Marko je doma s djecom i svojom obitelji. Marko sada rješava njezinu "igru" i skuplja snagu za novi život. I tako završi još jedna ljubavna priča iz moje zgrade. Prvo sam pisao o susjedu koji se zaljubio i ostao vani i ostavio ženu i troje djece,al to mi nije ništa prema ovome što se dogodilo Marku. Oznake: ljubav, brak, povjerenje, kocka, ovisnost |
