azhdaja

nedjelja, 30.04.2006.

Od sutra...


Obećajem da od sutra nema više poroka:
ovo kažem zbilja, ne igram se proroka,
jer dosta mi je otrova, dosta mi je zla
što čine da ne osjećam se više kao "JA".

Obećajem: od sutra više neću vrijeđat ljude.
Ovo kažem zbilja i tako neka bude,
jer dovoljno sam pljuvala i tlačila i srala
što može značit samo da sam (p)ostala budala.

Obećajem: od sutra nema lijenosti i tuge.
Ovo kažem zbilja, misleć i na druge,
jer dovoljno ste patili zbog mojih mana svih
što znači da se hitno moram oprostit od njih.

I na kraju obećajem svima koji čitate
i uzalud se cijelo vrijeme čitajući pitate
"zašto uopće piše kad rima joj je jadna,
bude li joj ovo struka-e pa bit će gladna!":
vama obećajem da neću nikad više
pisat tako loše ko što ovdje piše,
niti ću vas gnjavit odlukama svojim,
jer za stil Azhdaje već se danas bojim...
A sve drugo može pričekat do sutra,
sve je uvijek bolje započet od jutra.
To je nova stranica, nov početak za nas,
al ukurac, sine, kad danas je danas!


--lydia

- 20:03 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 28.04.2006.

Kad sam bio mali...

Kad sam bio mali, boje su bile jarke
Kad sam bio mali, kuće su bile šarene
Kad sam bio mali, nije bilo sjena
Kad sam bio mali, sve se moglo smisliti
Kad sam bio mali, kišobrani su se okretali
Kad sam bio mali, ljudi su imali velike noge
Kad sam bio mali, životinje su pričale
Kad sam bio mali, auti su ispuštali oblačiće
Kad sam bio mali, dimnjaci su bili visoki
Kad sam bio mali, rode su nosile poštu
Kad sam bio mali, prije spavanja je bila priča
Kad sam bio mali, svaki dan je bila duga
Kad sam bio mali, u frižideru su živjeli pingvini
Kad sam bio mali, satovi su išli tik-tak, nikad tok
Kad sam bio mali, svi su živjeli u istom gradu
Kad sam bio mali, za sreću je bila dovoljna kap
Kad sam bio mali, svijet je zvučao ovako

Sad zvuči ovako

-- silly moi

- 23:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

'ko to kaze, 'ko tolaze

Jednom davno je bijo jedan djecacic. Nije imao neke posebne zanimacije u zivotu. Zivotni san mu je bijo da postane priznati umjetnik. Njegova umjetnost je bila likovne naravi. Pravi crtac, sto se ono kaze. No, nakon zavrsene osnovne i srednje skole, prikupivsi puno znanja, uputi se on tako na akademiju, da izuci, sto se ono kaze, zanat, te tako postane ono sto mu je san bijo: priznati umjetnik. Na akademiji mu je islo vrlo dobro, od silnih ispita, imao je vremena za sve i svasta, kako to obicno biva u studenstko-umjetnickom zivotu. Bijo je izuzetno drustven tip, on je volio drustvo, a, da vas ne lazem, drustvo je obozavalo njega. Uvijek nasmijan, sa fino inteligentno produhovljenim smislom za humor, bijo je poznat na svim mjestima blizim i daljim lokalnim blog-dzunkijima. U jednom trenutku, nakon zanata ne odradjenog u potpunosti, ali sa prilicno visokim postotkom ka kraju, nasao je mjesto gdje se skrasio. I crtao za sebe, za svoju dusu, i sto je, nazalost, u ovom materijalistickom svijetu ipak bitno, za nofce. Hrvatske nofce. Nek se zna. I tako, prolazili su dani. On je crtao. Puno za sebe, kao sto rekoh, ali i dosta po narudjbi. Sad ovako. Sad onako. Pa jedan grupni crtez. Pa jedan sa ovom novom tehnikom ulja na pastelu. Pa nekoliko crteza u kombinaciji. U trenu kad sam ga ja pitao kojom tehnikom crta, kratko mi je odgovorio: E, chima. Ja ti trenutno crtam u sest tehnika istodobno. Malo veci crtez, pa moram kombinirati. Ulje na platnu, ulje na pasteli, pastele, tempera, ulje na staklu i ugljen. Ali, da ti kazem, samo se ti ugljena drz. Ugljen je dobar. Sa tim pocnes, kasnije mozes sve nauciti. Meni je ugljen najdrazi, i kad crtam za sebe, za svoju dusu, ugljen koristim. I tako, nas glavni junak je i dalje crtao. Akademija je gurnuta, reklo bi se: u drugi plan. Mislim, nije sad da je potpuno zaboravijo na akademiju, i dalje mu je to bijo glavni cilj. Ali, s obzirom da je cjele dane crtao, nije se previse zamarao akademijom. Ipak, da ne ispadne sve tako crno, malo po malo, dosao je blizu kraja skolovanja na akademiji. Tocnije, na prezentaciju zadnjeg rada. To nije zavrsni rad, kojim se stjece zvanje umjetnika, vec zadnji od malih radova, nakon kojeg se obicno, buduci umjetnici, posvecuju izradi zavrsne skulpture. Uglavnom, nakon sto je vrlo uspjesno izprezentirao zadnji rad, skuzio je da je ta akademija ipak dio njega. I da ne moze samo tako otici sa nje. Odlucio je, potajice, izraditi jos par radova. Ono, za dusu, ako nece ici, nema veze, sad ga ionako nista ne moze sprijeciti da se posveti zavrsnom radu. I tu nasa prica staje. Ako vas zanima sto je dalje bilo, neznam ni ja (za sada). Nastavak bi se mogao saznati negdje krajem lipnja, pocetkom srpnja, pa ako budete strpljivi, sve je moguce...

-- chima

- 00:25 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.04.2006.

Ne, ovo nije depresivan post

Priča kaže da je jeo kolačić prelijepog imena i pio čaj od lipe. I tako je počelo - sjećanja su krenula i vratio se u vrijeme koje je mislio da je davno izgubio. Na žalost nakon te lijepe pričice, meni dođe sjećanje na dokumentarac koji je bio na TVu jedno jutro prije škole (bio sam popodne), s blago dosadnim glasom koji je uvijek čitao tekst na francuskim dokumentarcima i tako nekim sitnicama koje ne mogu smisleno opisati, snimkama sobe s bijelim vratima i nekakvim masivnim krevetom (mislim da je sve bilo u potkrovlju) i toga da je tu proveo par godina da bi ga na kraju dočekala gripa. Dražesno.

Što je ujedno i rječca kojom bi se mogla popratiti asocijacija koja me dočekala skupa s jednom inače vrlo dobrom pizzom iz omiljenog mi lanca pizzerija s pravopisnom greškom (omiljenog zbog greške, nisam neki redoviti pizzajed). Dakle, zagrizem kiseli plod feferonskog imena i kad tamo - tulumara. Ništa boljeg da ti zgadi večeru.

Tolko za sad, da ne ulazim u propitivanja smisla svega toga skupa, pitanja što me sljedeće čeka u prikrajku sjećanja skriveno uz natruhe ajvara, pašteta i sličnih blagomirisnih supstanci. Sad bi baš išao kuhat čaj od cimeta i jabuke jer s njim otprilike znam što mogu očekivati. Makar to bila i lažna sigurnost. Jer, kao što je poznato, tulumara je vrlo uporna i tu ni kemijska čistionica ne pomaže. Idem se zračit malo. Zrakom.

Sretan dan poslije. Černobila. Ima gorih stvari od (aaaaaaa, fuj) feferona. I još kažu 'slatkih'.

-- silly moi

- 00:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 26.04.2006.

Zašto Kurdi vole Azhdaju?

Kurdi i Turci (iliti Kurci po skraćenu), žive dijelom u istoj državi. A ta se država zove Turska (što je zadnja riječ u pjesmi "Beograde" od Leta 3, ali to sad nije važno).
Ono što je važno je činjenica da grb svake države može lako dospjeti na Sveborgova krila. Naravno, ako nam se ta država svidi pa je odlučimo pripojiti. Kurdi, jadni, nemaju svoju državu, a oni silno žele neovisnost i povremeno se nastoje izboriti za istu u Turskoj ili Iraku (gdje isto žive).
Slabo, i gotovo nikako, je vjerojatno da će se grb Turske ikad naći na krilima Sveborgovim, ali je sigurno da će, ako se ipak nađe, taj grb pretstavljati Tursku bez Kurdistana.
Dakle, Azhdaja jamči Kurdima neovisnost.
I sada, mnogi misle da mi Kurdima jamčimo neovisnost jer smo stremili ka istoj prije petnaestak godina pa sad suosjećamo s njima, ali to nema nikakve veze. Razlog je puno dublji.
Pogledajte iduću sliku i eventualno kliknite na link pa će vam biti jasno o čemu govorim.

Nijesam ni nacionalist ni fašist ni rasist, ali brate imam neke kriterije.

--hiroaki

- 23:41 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Misterija skrovite prirode ili kako je moguće da umjetna plavuša poglupi ili zašto su muški općenito takvi idioti da letaju za prvom štukom u selu ili koji će joj štikle u šumi ili zašto ono ujaaa

Bila je od crne gline
Otrovna čim ustim' zine

Plave puti, crne kose
Bijele šlape noge nose

Sama je u šumu išla
Spasioca tražit našla

Posvađala je pola sela
Namrštila mnoga čela

Tad je stari reko dosta
Plava crna kosa posta

Otad sve po redu krene
Razišle se mračne sjene

Pamet joj za pričat smeta
Zvaše se Štrumpfeta.

-- smurfy moi

- 18:54 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Mrzim...

Masu stvari nije mi drago, ali neke baš mrzim. Npr., jel` vas užasno živcira kad vam se pisac obraća? Kao glumi neku prisnost, šta ja znam, pita vas za mišljenje, tobože jako mu je stalo. Mrzim kad započne paragraf sa "jeste li se ikad pitali", ili nečim tako sličnim... I onda kad konačno sazna jesmo li se ikad pitali, nastavi pisat baz obzira na naš odgovor. Zašto uopće postavlja retorička pitanja?
A jeste li se ikad pitali zašto ljudi koji pišu blog sebe nazivaju umjetnicima, neshvaćenima ili makar piscima, što je dosta benigno, ali ipak... Samim time šta si pismen ne znači nužno da si pisac. Piscem se ne rađa-piscem se postaje! Ne možeš uzet olovku/tipkovnicu u/pod ruke i deri, pa se odma nazvat piscem! Bez muke nema nauke!
Još jedna od stvari koje mrzim su poslovice. Čemu to uopće služi? Evo čemu: nekad davno naš narod nije bio dovoljno domišljat da bi smislio više puta u istom stoljeću neku dovitljivu te lucidnu izjavu. Pa bi onda seoski ćato brže-bolje zapisao nešto šta bi neko rekao, a njemu bi se učinilo duhovito, ili barem pametno. O jebemu, al to je bilo davno! A ako danas, kad su nam mozgovi toliko više istrenirani opet nemamo šta pametno za reć nego kopamo po provjerenim izjavama, onda stvarno kvragu! Stvar je u tome da danas ljudi ne žele toliko trenirat svoj mozak, a da pritom ne žele trenirat ni fizički. Da se bar povode za onom narodnom "ko nema u glavi, ima u nogama", al eto... Ni to im se ne da...
Repulzivno mi je kad se ljudi prave elokventnima pa upotrebljavaju što više neologizama i stranih ekspresija, čak i u kontekstima kad značenjske konsekvence takvih leksičkih sredstava nemaju apsolutno nikakva rezona, naročito gledano s aspekta literarno profiliranog homosapiensa koji ovakvoj sintaksi pristupa studiozno, bez obzira na konfuzan efekt cjeline...
Sve u svemu, puno ja toga mrzim.
Mrzim Tweetyja, Davida Beckhama, 505 sa crtom, Paklenu naranču, pjesmu Killing Me Softly, kemiju, jutarnje buđenje nasilu, mrzim se znojit, mrzim grebanje noktima po školskoj ploči, mrzim kad mi se ljudi obraćaju imenom kako bi mi rekli da smatraju nešto što slijedi bitnim, mrzim proljeće i većinu ljudi...
Mrzim kad su ljudi bezrazložno dosadni pa svoje probleme stavljaju ispred tuđih, gnjaveći pritom sve koji ih slušaju/čitaju sa svojim traumama, ili jednostavno s tim što nabrajaju što ih sve nervira ili što mrze...
A najviše od svega mrzim one koji su kontradiktorni sami sebi.


--lydia


P.S.Hiroakiju najiskrenije čestitke. On, naime, mrzi ispite, a sad ih više nema. Neeema! Poskup`lo!

- 15:06 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 25.04.2006.

Selo moje malo

Ovaj put ću vas preduhitriti u pokušaju drugog čitanja. Naslov sadrži riječ selo zato što je selo kao na talijanskom campagna, što bi se čitalo kampanja valjda. U istozvučnom obliku kampanja oće bit organizirani napor u svrhu ostvarenja nekog cilja.. recimo dobivanja izbora, kretanja u rat, gaženja nekakvih ispikseliziranih gadova u istom takvom ratu, uglavnom znate i sami. Ono što iskače u odnosu na neki moj interni pojam o kampanji i kampanjskom, a pogotovo ovom drugom je mio mi atribut - organizirani. Jer je upravo to ono što sve moje kampanje nisu bile - organizirane. Osim ako se bavite proučavanjem izvirućeg ponašanja (emergent behaviour ako vas baš oće čika Gugao), u kojem slučaju je, vjerujte, sve živo organizirano.. ili će se organizirati... ako je tu neki cilj u igri, očito je da oće. Majku mu.

Dakle, čemu to? Nekako bi se očekivalo da se čovjek nekako opameti nakon par stotina takvih spomenutih kampanja u životu, zna što može očekivati, kako to izbjeći, nanjušiti iz daleka.. ali ne.. njuh radi, dapače vrišti, svjetla se pale, sirene, rotirke. A selo moje malo neće nikamo. Organizira se ono al po svome. Po starom.

Dakle čemu to opet? Jelda? E pa yours truly (vaš truli) upravo malo zagrijava zglobove za jednu takvu finu kampanjicu, točnije nastavak iste. Toliko da znate što je ako u dogledno vrijeme osvane gomila više-manje nesuvislih postova na blogu. Znam ja da vi volite čitat, e pa ako zatreba i po 3-4 puta. Ako vam se ne da, ne morate, ionako su (biti će) nesuvisli, nije da nisam rekao.

A za ostale - bio vam život dosadan, organiziran, čuvali živce, spavali puno i sve ostalo čega nema u ovim prostorima baš često. Živio Mediteran, Balkan i slični fini krajevi, da smo bar malo južnije pa se ni živcirali ne bi. Da i to objasnim - pod ovim malo južnije mislim na recimo Jordan, čuo sam tako divne priče o životu tamo. Oni ne rade kampanjski, nego polako. Mudri ljudi.

Gugao vam bio sklon.

-- silly o kako samo moi

p.s. sorry chinchi što ti skačem postu po glavi

- 20:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Za sve je kriv Chima...

Ponekad mi se čini da je ta ptica nesretna. Prošlog proljeća se vratila sva vedra i vesela i stalno je pričala o pustolovinama koje je doživjela tamo dolje...ili gore,kako već okrenete. Danas smo razgovarale i kaže ona meni kako je vidjela Stjepana. Pa ono, pitam ja nju zašto je to uopće važno. Ona kaže da i nije važno. Iz toga sam zaključila da je nesretna. Jer sretne ptice ne govore da su vidjele Stjepana. Pa ja svaki dan njega viđam, al ne govorim to nikome. Možda bih nekad i htjela spomenuti da sam ga vidjela, al bojim se da će onda netko krivo zaključiti da sam nesretna. A opet, kad stvarno jesam nesretna onda ne želim govoriti da sam vidjela Stjepana jer ce onda ispravno zaključiti da sam nesretna. Al uvijek se bojim da ce Stjepan reć nekome da sam ga vidjela, pa će ljudi počet razmišljat zašto nisam rekla da sam ga vidjela, jel to zato jer sam stvarno sretna ili zato jer sam nesretna, a ne želim da znaju. A ne želim da ljudi razmišljaju o tome. Bojim se ljudi koji razmišljaju o susretu sa Stjepanom, iako i ja razmisljam. Al sebe se ne bojim. Zato nikad ne spominjem da sam ga vidjela i samo se nadam da on nikome neće to spomenuti. No, nisam sigurna vrijedi li to za ljude. Mislim, vrijedi li ako čovjek spomene susret sa Stjepanom da je onda nesretan. Za ptice sam sigurna da vrijedi. A trenutno je ptica i bitna. Zavoljela sam je još kad je bila mali, odurni ptič bez perja, kad je ispala iz gnijezda jer je previše protegnula vrat da bi vidjela ko prolazi. Stjepan je prolazio, no ona još nije znala da je to on. Pala je dolje i plakala. Ja sam je podigla i nasmijala joj se. Ona je samo pitala tko je to prošao. Rekla sam joj da je to Stjepan. Rekla je da joj je drago šta sam joj odgovorila, jer kad je mamu pitala tko to prolazi, mama joj nije htjela odgovoriti. Nije bila baš dobra mama. Neke svoje ptičice je voljela, a neke nije. Uvijek mi je bilo žao ptice, jer moja mama svu djecu voli jednako. Barem tako kaže i ne pokazuje drugačije, pa nikad nisam sumnjala da laže. Tata ipak najviše voli mene, al on je ipak tata, a moja braća baš nisu sinovi koje bi tata najviše volio, tako da je to ok. Ova ptica je voljela svog tatu, ali je uvijek govorila da je dosadan. Rekla je da bi htjela Stjepana imat za tatu. Kad sam je pitala zašto, rekla je zato jer je Stjepan lijep. Ja nikad nisam mislila da je on lijep, vise onako, jebozovan. Al nisam to govorila ptici, jer mislim da je premlada. Ima samo tri godine. Mislim da nije za nju baš zdravo da se toliko veže uz Stjepana, i da ga želi za tatu samo zato jer je lijep. Lijepe ljude želimo za partnere, ne za roditelje. Ali ona je ptica, tako da joj ne bi mogao biti ni tata, ni dečko. No, nisam sigurna za pticu da je žensko. Kad sam ju pitala šta je, ona je rekla da ne zna, da je bila premlada kad je pala iz gnijezda pa nije stigla pitat mamu. A ja ne znam raspoznat muške od ženskih ptica. Ona se ponaša kao žensko, ali opet, nikad nije imala djecu. Možda je ona homoseksualna ptica. A možda ptice ni nemaju djecu prije treće godine. No u ovoj priči je bitno da ptice ne mogu biti s ljudima, a ne jel moja ptica homoseksualac ili nije. Ustvari, ni to nije bitno, nego mene brine zašto je ptica nesretna. Pitala sam ju, rekla je da nije. Al znam da mi laže. To je inače dosta lažljiva ptica. Svaki dan barem dva put slaže nešto. Al ja se volim praviti da ona ne laže, jer mi je tako lakše. Znala sam i ja njoj lagati, al to je bilo u nekoliko situacija kada bih mislila da je bolje za nju da ne zna istinu. Tako sam joj slagala da Stjepan nije dobra osoba, al samo zato da se dalje ne bi interesirala za njega. I ovako se stalno brinem za nju, ne treba mi jos da bude sa Stjepanom. To mi se ne sviđa. Čak mislim da se meni Stjepan sviđa, pa zato sam malo ljubomorna. Dobro, ajde, priznat ću da sam lagala. Ne spominjem da sam vidjela Stjepana zato da netko ne pomisli da mi se svida, a ne zato da netko ne bi pomislio da sam nesretna. To i ovako ne vrijedi za ljude. Evo, očito i ja lažem stalno. A zašto lažem? Zato jer svi govore da treba postit,i znam da treba da me ne bi pokopali, jer se i to već događalo. Trebao mi je dug i dosadan post. A pošto je sve istinito iz mog života vrlo kratko, a opet vrlo zanimljivo, morala sam lagat. Pa si sad čitajte ovo i razmislite kad ćete me tjerat da ponovno pišem.


chinchi


p.s. Post posvećujem Pokcu i njegovoj puri. A curi? A i curi...

p.p.s. U postu je jedino istina da se družim sa jednom pticom i da mene moj tata najviše voli od svoje djece. Sve ostalo je notorna laž. I ne, naslov nema nikakve veze sa postom, to je više zato da zainteresira ljude, jer neki bi mogli odustati čitajući ovaj post, al će se prisilit pročitat do kraja da vide zašto je Chima kriv.

- 01:30 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 22.04.2006.

Svadljiviji popušta

Uzet ću predah od učenja u trajanju od par minuta (par minuta traje predah, a ne učenje - nije to neki bezveze faks, šta ti ja znam) da bi elaborirao svoje recentno gledanje na društveni život i podijelio ga sa inim luzerima koji sad petkom navečer gledaju blogove.

Riječ će da bude o svađama iliti raspravama kako to odrasli vole zvati svađe.

Elem, svi mi koji smo barem jednom u životu raspravljali/svađali se ili slušali rasparavu/svađu smo čuli za kontroverzno pravilo "pametniji popušta" i svima nam je palo na pamet da je to pravilo bezveze iako ima nekog smisla. Argumenti za i protiv tog pravila su poznati, a poznata je i zloupotreba tog pravila u nedostatku argumenata za nastavak svađe/rasprave/veselja.

Međutizim, uvriježeno je mišljenje da su ljudi koji popuštaju u raspravama i prihvaćaju protivničko mišljenje tolerantni i puni razumijevanja, a da su oni koji uporno ostaju pri svojem tvrdoglavi, netolerantni i svadljivi.

E ja mislim da je to mišljenje krivo, a sad ću i objasnit zašto.

Čovjek, nazovimo ga Tomica, rijetko ulazi u rasprave. Bez obzira koliko dugo rasprava trajala, on je dobro razmislio o svemu preventivno i ne trati tuđe dragocijeno vrijeme i tuđe cijenjene živce da bi došao do potpuno suprotnih spoznaja. Dakle, on je siguran u svoje mišljenje pa, pošto je siguran, nikad ne odustaje od svojeg mišljenja. Bez obzira koliko protivnik sipao argumente, Tomica je dobro razmislio o temi pa će gonit svoje dok protivnik ne odustane. Objektivno, on je uvijek u pravu ili ima drukčiji sustav vrijednosti od osobe s kojom raspravlja (ako je rasprava subjektivnog karaktera) pa će to nakon nekog vremena spoznati, naglasiti i prekinuti raspravu sa neutralnim ishodom.

Drugi čovjek, nazovimo ga Janez, ne razmisli sam o temi nego, čim čuje mišljenje druge osobe, zauzme nasumično stajalište i, ako je to stajalište suprotno od osobe koja je rekla prvotno mišljenje, zapodjene ležernu raspravu. Budući da mu nije potpuno jasno zašto brani svoj stav, nakon srednje duge rasprave, potrošenog svog i tuđeg dragocijenog vremena i tuđih dragocijenih živaca, okreće svoje stajalište za 180 stupnjeva, popusti i prihvati poraz. Ako je još i bezobrazan, to poprati riječima: "Aj', nek ti bude", a ako je još i bezobrazniji onda kasnije sa novostečenim stavom traži novu žrtvu i onda brani novostečeno mišljenje par minuta. I tako u krug.

Tomica je u društvu često opisivan sa "onaj tvrdoglavi magarac šta uvijek mora bit po njegovom". Ljudi ga ogovaraju i smatraju prgavom osobom. Janez ima epitet "razgovorljivog i dragog mladića koji može raspravljati o svakoj temi, a nije mu nužno važno da na kraju samo bude u pravu", a društvo ne shvaća da je on zapravo jako svadljiv i da su mu svađe razonoda dok je Tomica osoba koja raspravlja samo o onome u čemu je stručan ili barem ima čvrst stav (ako je rasprava subjektivnog karaktera).

U nadi da se ne svađate ako nemate čvrst stav, pozdravlja vas

--hiroaki

- 01:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.04.2006.

Krug života. A smrti? A i smrti..

- Drugarice i drugovi!, počeo je.. glas mu se gubio u žamoru mnoštva, no to nije bilo bitno. Svi su ionako znali kako sve počinje. I on je bio svjestan toga pa se nije ni trudio posebno naglasiti to obraćanje. Mnoštvo je ubrzo zamrlo i uskoro se moglo čuti samo bjelasanje halja i šuškanje tkanine. Bilo je tu mnogo nijansi, no samo jedna boja. Bijela. Prešao je pogledom preko poljane, podija, dvorane... rubovi, ako ih je i bilo gubili su se u daljini. Nastavio je govoriti bez naprezanja, znajući da ga svi čuju kao da govori baš njima osobno. Govorio je čudnim naglaskom, činilo se da mu to nije materinji jezik, no istovremeno svatko u mnoštvu razumio je svaku riječ, ma kako čudno zvučala.

Na humak, podij na kojem je stajao palo je šest pahulja. Ili ipak oblaka. Počeli su se nazirati obrisi, siva masa dobila je granice, a boje su se polako počele razaznati. Da bi se polako pretopile u bijelu. Nije se ni trenutka smeo, to je bila učestala pojava. Nastavio je govoriti, polako i smireno. Jednim svojim dijelom okrenuo se novopridošlicama. Blještavo bijela uniforma zasjala je na popodnevnom suncu svojim zlatnim gumbima, ordenjem i epoletama. Sunce je na trenutak zaklonio galeb u letu iako se nigdje nije naziralo more. Pridošlice su žmirkale u tom sjaju, zabljesnute iznenadnim svjetlom koje je zračilo iz njega, osjećajući istovremeno strahopoštovanje i neobjašnjivu ljubav prema njemu. Nasmiješio se - i to je bilo posve očekivano. Pogledom prijeđe preko novih lica - sve ih je znao, dakako, sa svima se susreo na neki način, iako to oni ni sami nisu bili svjesni. Zastane na jednom licu, na trenutak se malo namrštivši. Samo na trenutak, široki smješak ubrzo se vratio na svoje mjesto.

Popravi naočale, nakašlja se i počne. Istovremeno je njegov .. drugi .. isti .. bodrio okupljenu masu..

- ..ako tražimo ravnopravnost svih a onda nema ni jednih ni drugih nego ima jedan narod..

- Što vas nosi ovdje? - upita ih.

Komešanje. Pogledavanje. Dogovaranje ispod glasa..

- Što nas vodi kamo?
- Kamo? Budala si!
- Daj ti šuti, ko zna di smo..
- Kaj? Pa nismo nikam peli..
- E a tebi ne leži taj kaj nikako, drž se ti svojeg.
- Dobro divaniš, bogte, reci mu!
- A i ti se proseljio u zadnje vrijeme a pazi malo kako se izražavaš, šta ne vidiš di smo?
- E di?
- Svi u bijelom, vesele se.. opća ekstaza.. neko čudno sunce sija.. ne zvuči ti to na nešto?
- A je malo kad razmislim.. hmm.. jel to onaj lik ima krila il se meni čini samo?
- Hmmmm..

Muk. Pogledi se okreću Njemu. A on će..

- Dobro. Može malo tišine? Znate kako to sad ide..
- (Polugrupno) Mmmm.. Neeee? Ne znamo, šta sad?
- Audicija. Jeste li za ovamo ili niste. Možda ste za... (pogled dolje.. i smješak).

Sranje. No, Njegov smješak je bio jači.

- Hiroaki. Počnimo s tobom. Ti si prvi... Kao nevina žrtva koja je stajala iza svojih uvjerenja, pogibe ni kriv ni dužan - spadao bi ovdje. (Hiroaki krene da će zaustit štogod, On ga prikine) Imaš ti još dosta svijetu za reći, vrati se ti lijepo otkud si došao, vidimo se neki drugi put.

Reče to.. i kad tamo, jedan oblačić manje. Da nije oblak, nestao bi u oblaku dima, ovako je to čisto suvišno uopće spominjati.

- Chima - kažeš dočekao te neki retard u mraku.. i ode. Ni ti mi nisi za ovo moje društvo tu, a kamoli za ono dolje ... kako je pjesnik lijepo rekao, svaka zmija treba svoga zmaja, svaka šuma svoga Stribora.. lijepo i ti nazad, pa se vrati kad ispuniš svoju misiju.. (sad se pa Chima zameškolji) .. koja god to bila.

I nestade još jedan oblak, veliki na crno-bijele tufnice..

- Lydia. Lydia, Lydia, Lydia. Šta ćemo s tobom?
- A ne znam ja..
- Pssss.. znaš da ja znam.. u tom svijetu dolje, puno je ljepote, no rijetki je znaju prepoznati. Vrati im se ti i nauči ih, otkrij im ljepotu tamo gdje je nisu tražili.

Puf! Ode!

- Chinchi? Gdje si se sakrila? A evo je, izađi naprijed, nemoj se skrivati.

(jedan oblačić skromno istupi naprijed, gledajući u pod.. kako to već oblaci znaju)

Njegovo drugo, isto Ja, zagrcne se u priči, pogutne malo vode i nastavi..

- I ponavljam još jednom, tuđe nećemo, svoje ne damo!..

U tom trenutku iz gomile istrči djevojčica, zagrli ga, pokloni mu cvijet i poljubi ga u obraz..

Njegovo isto, drugo Ja, blago se nasmiješivši nastavi..

- Ajde Chinchi, nemoj se bojati. Sama si lijepo rekla, umrla si s osmijehom na licu.. isto kao što svijetu treba netko da ga uči ljepoti, tako mu treba netko da ga nauči smijehu. I pazi na Dražu. Hajde i ti lagano.. kava tek miriši..

I nestade i ona, uz zvuk mlinca za kavu..sasma slučajno..

Ostala su još dva oblaka. U bojama. Bijelim, nijansama čak. Jedan je mirno sjedio, stajao, što li.. dok je drugi lagano cupkao.

- No, Kara, zašto cupkaš? Žuri ti se nekamo?

(mlataranje oblakom lijevo-desno uz povremene nesuvisle zvuke)

- Ajde ajde, znaš da si ovdje čisto zbog sile zakona, jednog ili dva papira.. nastalih zbog tvrdoglavosti? Znaš, jelda? Pa hajde, ne čini li ti se da je glupo zarađivati krila na taj način?

(i opet mlataranje oblaka, ovaj put u okomitom smjeru)

- Dobro.. hajde onda i ti lijepo nazad, možeš ti to i puno bolje. Manje solit okolo a više u glavi i vidimo se jednom već.

I nestade, praćem kreketom.

I tako. Ostali samo nas dvojica.

- Bok, Josipe.
- Bok, Josip..ups, Silly.
- Nije bed, znaš da imam tisuću imena. Pa šta ima?
- A eto, vidiš.. nema ništa, malo radim.. malo držim govore.. pa opet malo radim.. ti?
- A ništa, tako nekako.. zatalasam tu i tamo, pa se opet slegne.. šta da ti pričam. Stalno isto..
- Čujem, čujem.. I dobro, šta ćemo mi?
- A šta šta ćemo, ko i uvijek, ti ćeš tu, ja ću dole. Pa u sredini, lagano.. dokle ide ;)
- Kako oni tvoji.. dole ispod?
- Pusti budale, ne možeš ih ostavit 1000 godina na miru, odmah sranje naprave.. te mi se ukazuju ljudima, pa se hoće na filmovima pokazivat, lijepo sam im reko - hoćete bit ozbiljni demoni i držat se svog posla ili ćemo se igrat dječjeg vrtića?! Al ne, pomamili se za televizijom.. #"!#)($)( ih televizija..
- Smiješ psovat, ipak si ti princ--
- Je je, znam da smijem, al znaš da volim bit fin..
- Naravno, stvar stila..
- A Bože moj, znaš kako je, treba držat do imagea.
- Je, to je sve u ovom svijetu..
- I molim te, više mi se sviđa nositelj svjetla nego ovo što si počeo koristit..
- Ok, imat ću na umu, zaboravim svaki put..
- Dobro, čuj, moram ić, imaj ti ove svoje tu u bijelom...soboslikare ultra s krilcima, idem ja svojim poslom.. dogovor je dogovor..
- E ajd, Silly, vidimo se već. Uzmi si i ovog svog Sveborga..
- Uf, skoro sam ga zaboravio, vidi ga jadnog u kutu što se skutrio.. ništa, ajd vidimo se, Josipe Broze..
- Vidimo se..

I tako smo uskrsli.

-- silly moi više nije duh

- 12:26 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 14.04.2006.

Apokalipsa

Prvo su nas tražili, a onda su nas našli. Nakon što su nas eliminirali jednog po jednog, shvatili su da nas ima puno više od pisača bloga.
Tražili su listu za odstrjel i našli su je. Na vrhu stranice azhdaja@blog.hr.
Krenuli su po redu.

Faza prva - vladari države

Postavili su giljotinu iznad kreveta Bana Jelačića i počeli pjevati "Ustani bane". Ban je, pristupačan kao i uvijek, ustao, a to je aktiviralo mehanizam na giljotini i tako je pao prvi od naših junaka. Nakon toga su otišli do Kumrovca i ispričali drugu Titu da hrvatsko stanovništvo nije dovoljno komunistički osviješteno. Tito je to shvatio ozbiljno i počeo sa parolama protiv klasne podjele. Nakon duljih prosvjeda, narod je reagirao i pogubio prvog kralja - kralja Tomislava. Kad se Tito vratio svojim cimerima na Brijune, Franjo i Stipe su već znali za Tomislavovo pogubljenje pa su, čim je pao mrak, ćebovali Tita do smrti. Nakon nekog vremena Stipu je počela proganjat savjest pa je Franju pokušao nagovoriti da priznaju ubojstvo. Nije uspio. To je rezultiralo tučnjavom s neriješenim ishodom, a provjerene informacije govore da su obojica zadobila smrtonosne povrede.

Faza druga - političari

Jednog dana, a bio je to jedan lijepi dan, šetali su se parkom dva premijera i razgovarali o tome ko je zaslužan za budući ulazak Hrvatske u EU kad im pristupi ljubazan mladić. upita ih kako se zovu. "Ivo", kaže prvi. "Ivica", odvrati drugi. Mladić upita: "Jesi ti Ivica zato što si manji?" na što Ivo prasne u smijeh. Ivica se uvrijedi, izvadi crvenu krpu i počne mahati njome. Ivo, shvativši to kao provokaciju, izazove Ivicu na dvoboj kuburama. Na dvoboju su poginula obojica. Svjedoci tvrde da je iz prikrajka neko pucao u pobjednika dvoboja. Kažu da je pobjednik bio onaj manje zaslužan za ulazak u EU. Ante Starčević je ubijen tako što mu je postavljena nagazna mina ispod otirača. Minu nije aktivirao on nego Stjepan Radić i to kad je dolazio Starčeviću u goste u namjeri da sklope koaliciju kao jedni preživjeli političari na Azhdaji. I kuća i okućnica i njih dvojica su pretvoreni u prah.

Faza treća - književnici

Prvo su ubili Marka Marulića prerušeni u morskog psa dok se ovaj kupao na Bačvicama. Zatim su Krležu pozvali na domijenak ljubitelja kratkih i jasnih rečenica. Nakon par krležijanskih rečenica, Miroslav je proglašen seronjom pa su ga nakon svađe zadavili. Ivanu Brlić Mažuranić su tužili IBM-u radi korištenja njihove kratice prilikom potpisivanja. Nakon sudske tužbe, Ivana je morala platiti 10 milijuna eura odštete. Toliko para nije imala pa je nakon prijetnji počinila samoubojstvo.

Faza četvrta - sportaši

Vukas je driblao po šesnaestercu i prvo mu je uklizao protivnički štoper. Direktno na nogu, ali se sudac nije oglasio. Nakon prosvjeda, dobio je žuti karton. Drugi put je dobio udarac kopačkom u glavu. Sudac nije ni pisnuo. Do kraja utakmice noge su mu bile pune modrica, a jedva je vidio na jedno oko, ali je ipak prodirao prema protivničkom golu. Golman je izvadio pištolj i upucao Vukasa, a metak je rikoširao u Davora Šukera koji se spremao da uđe u igru. Sudac se svejedno nije oglasio. Pogađate, bio je u dosluhu sa ubojicama. Krešo i Dražen su ubijeni dok su rekreativno igrali košarku na jedan koš i to tako što je ispod obuča bila ugrađena potezna mina. Goran Ivanišević je htio ponovo osvojit Wimbledon. Kad je izašao na teren, sve je bilo uredu, ali je jedna od loptica bila ručna bomba koja se aktivira samo na snagu Goranovog servisa. Iako je prvi servirao protivnik, bomba je eksplodirala tek u drugom gemu. Janici su podmetnuli minu u rukavicu prije slaloma. Na sreću, rukavica joj je ispala i svejedno je bez štapa i rukavice stigla prva na cilj. Ubojica je bio nervozan pa ju je ubio. Tako se tajna organizacija napokon otkrila.

Faza peta - ostaci ostataka

Prije nego što su se naši junaci snašli, oni su iskoristili Profesora Baltazara za svog pijuna. Rekli su mu da dolaze iz države sa velikim energetskim problemima. Baltazar je razmišljao i dosjetio se. Poklonio im je tehniku pravljenja nuklearnog reaktora. Oni su to iskoristili i napravili Nuklearnu bombu. Bomba je bačena na pulsku arenu za vrijeme festivala kad se tamo nalazio Profesor Baltazar. I Mrle u gledalištu. Dalje je bilo lako: Dubrovik uništen torpedom (koje je eksplodiralo), penkala slomljena nakon što je njome probušen padobran, degenija spaljena, paška čipka izgorila u plamenu, čovječja ribica ugušena, Vegeta potrošena, vučedolska golubica bačena na Davisov kup (oboje slomljeni, a nije ostao ni otisak prsta). Budući da je sve bilo jako dobro isplanirano, krivnja je svaljena na najpametnije - znanstvenike. Tesla, Ružička i Bošković su osuđeni na smrt.

Faza šesta - Sveborg

Probudio se iz sna u svojoj pećini u podnožju Velebita. Sve je bilo uništeno i bio je ljut. Letio je za iznad glava neprijatelja. Neke je splaio, a neke ugušio plinom iz svojih ubojitih nosnica. Bilo je mrtvih kao u priči, ali je preživjelih neprijatelja bilo još više. Rasporedili su se i čekali da sleti od umora. Sletio je. Onda su ga svezanog odveli na zvonik splitske katedrale i gore ga objesili za kravatu (svezavši je u omču kakva se radi obješenicima). Sveborg se trzao. Pukla je i kravata i zvonik, i on je pao na tlo. Ipak je preživio, ali su ga dolje dočekali neprijatelji i, onako ranjenog, isjekli ga na komadiće.

I to je bio kraj.

- 01:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

"Oh, to capture just one drop of all the ecstasy that swept that afternoon"

eto... cisto da bude zabiljezeno... bilo je uzbudljivo... bilo je ludo
hrpa velikih srdaca se skupila da uljepsa 10000-ti dan zivota najvecem srcu od svih...
pa eto, sretan ti dan, Duhoviti, post pisem ja, ali siguran sam da se ostatak azhdaje slaze...

--chimaerin euharistijski duh

p.s. i da ti sljedeca traje duze, punooooooooo duze!

- 00:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.04.2006.

Možda je u šumi...

Sa žaljenjem vas obavještavamo da smo eto ostali bez milog nam KareIzBunara, koji nas je napustio po službenoj dužnosti. Više o tome pročitajte na slikama niže (unaprijed se ispričavamo zbog slabe čitljivosti skeniranog dokumenta). U to ime pozdravljam KaruIzBunara duha..

Stranica 1
Stranica 2

Duh nam bio Kara! Siguran sam da će vam sad ispričat sve o tome di je bio šta je radio..

-- silly duh od moi

P.S. Slike su dostupne i tu i tamo.

- 01:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.04.2006.

Zahvala

Hvala Ivi Karloviću za sve što je uradio za našu Davis Cup reprezentaciju.
Njegova nemala odricanja, zauvijek će biti utkana u veo oko naših srdaca.
Njegovo nesebično preuzimanje trofeja Davisovog Cupa 2005. godine nakon što je ispustio dušu na napornim mečevima koji su nas doveli do finala zasigurno je jedna od najvećih ljudskih vrednota jednog čovjeka, Hrvata i Katolika.
Njegovo vječno djelovanje iz drugog plana i povlačenje iz tog istog drugog plana zbog skromnosti ne smiju bit zanemareni.
Hvala mu što je dozvolio mlađim uzrastima da preuzmu breme četvrtfinalnog dvoboja i tako se afirmiraju u teniskom svijetu.
Divu sa Šalate, hrvatskom Frankensteinu želim da ga svi Hrvati doživotno spominju. U istim rečenicama sa genitalijama, naravno.

--hiroakijev duh

- 20:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 08.04.2006.

a few tips on... status messages

eto, s obzirom da nam je dosta mrsavo u zadnje vrijeme na blozu, a ja, koliko se sjecam, nikad nisam bijo takve gradje,
odlucih se pozabaviti vrlo ozbiljnom i precesto zanemarivanom temom odabira pravih statusnih poruka na omiljenom vam ljubimcu za trosenje vremena, struje i ociju, bio to skajp,ajSikJu,eMeSeN-om, ili nesto peto...

isto tako, misljenja sam da se najbolje uci na primjerima, stavise, mojim primjerima...

pa krenimo redom, i citajte pazljivo...da ne bi poslije bio nismo znali jer nismo bas pazljivo citali (ko, recimo ja, lydiinog duha postove ili ono produholjenog zili duha, sta ne kuzim dvi tri rici, moja je baba z marsa)

online

e prvo, pa zensko... na online, po svem sudeci ne treba status message stavljati...jegiba, ako ste online, to znaci da ste spremni u sljedecih par minuta odgovoriti na trazeno i .

away

ja sam vrana od %date%, %time% i reci cu da neznam di sam od tad...(sto bi reklo, vjerojatno sam u blizini, recimo u A130,A234,A114, B109, racunalnoj, a mozda cak i u A407, ali to je malo vjerojatno)...uglavnom, mogel bi se vratiti kroz neko vrijeme, ali to nije sigurno prevec...


kao sto se vrlo dobro vidi iz primjera, away znaci da ste blizu, ali niste bas "tu" ili niste dirkali po tastaturi pa je vas pametni omiljeni vam ljubimac sam zakljucio: "aha, gazde nema, i to vise od 5/10/25/60 minuta, znaci prebacujem se iz prethodnog stanja u ovo. jednoznacno. nema konteksta."
naravno, ukoliko ste se s(a)vjesno prebacili u away, stvarno bi bilo pristojno da se drzite napisanog, a ne kao ja (prije predefiniranja zadnjih vrsata poruka), po cijele dane budete away, a zapravo trebate biti nesto drugo...
napomena: %date% i %time% su, za one eventualne koji neznaju trenutno lokalno sistemsko vrijeme i datum, u trenutku paljenja statusne poruke... (kako je ovaj prevod glup, cccc)

N/A (extended away)

ocito sam extenzirano away, sto bi reklo, ne samo da nisam u sobi, ili pokraj nje, nego cak i dalje (sto je razlika izmedju "away" i N/A) od %time%, %date%, isto tako, ako mislite da je bas hitno, pogledate details pod mobitel, pa se javite...


kao sto vas ljubimac sa away, u nekoliko trenutaka nekoristenja istog, reagira na online, ista stvar bi mu mogla pasti na pamet (ipak je to moderan softver) sa zamjenjenim ulogama:
if ((status==away) && (idleTime>=25*60))
changeStatus(away,n/A);

ocito je sve jasno iz primjera, ali ipak jos koja napomena: ako niste kraj kompijutera, a ljubimac je upaljen, stvarno bi bilo ljepo stavit n/A, tako ljudima dajete doznanja da ni ne pokusavaju se javljat, jer vas nema. ipak, mogli bi se naci neki pametni i reci "pa zasto onda ne ugasit i ljubimca i kompijuter"... e za to ima dosta razloga ali evo nekih:
a) kako cete sa ugasenim kompom skidat torrente ?
b) sa upaljenim ljubimcem i prikladnom statusnom porukom, odma doticnog trazitelja/icu obavjestavate gdje ste i sta ste (sa offline to bas i ne mozete)
c) kako cete sa ugasenim kompom skidat sa dc++ -a ?
d) msn je protokol gdje vrijedi direktan prenos poruka (znaci nema "ostavljanja" poruka na serveru), pa, za razliku od icq-a i skype, obje strane moraju biti spojene, te ako ste n/A, umjesto offline, mozete i primit poruku i procitat je docnije...
e) kako cete sa ugasenim kompom skidat sa mreze,e/mule-a, ... ?


occupied

kad kaze occupied, ne misli se da sam okupiran od strane vojski tudjinskih, neko da su mi misli zaokopirane necim drugim (poput pricanja sa ljudima u svojoj sobi,dopisivanja sa svim drugima osim sa tobom, gledanja filma ili tome slicno...) i to od %time%,%date%



u prevodu, ako nije bas jako hitno nemojte smetati, ljudi rade i zaradjuju... neki puno, neki malo, neki nista, ali ako je netko zauzet, bolje da imate super razlog za smetnju, jer vrijeme je novac, a novac je kuna.

D(o)N(ot)D(isturb)

za razliku od occupied, ne zelim vam odati razlog zasto ne zelim biti smetan, jednostavno prihvatite to zdravo za gotovo (ili nemojte, ali znate dok se ne prebacim u neki drugi status, ni jedna poruka niti isla slicno mi nece pop-upati na ekranu), i to od %time%,%date%


kao sto u poruci kaze, mozete se truditi do mile volje, ali vecina ljubimaca nece i ne zeli smetati svog gazdu na vase prohtjeve, ako je u DND modu...

Free For Chat

ovo je skoro nevjerojatno, i skoro nikad ne koristim ovu poruku, ali kad ste vec toliki sretnik i sa vjerojatnoscu od 0.0000001%, slobodno mi se javite


neznam ko je uopce izmislio ovu vrst stanja, nikad nisam koristio to, neznam cem to sluzi. i da mi je dostupno, potpuno bih ukinuo to stanje, jer samo pokazuje (za razliku od ranije opisanih stanja) da ste doholicar, besposlicar, pijanica, niskoristi, vucibatina i da po cijele dane nista ne radite... ama bas NISTA!...

toliko za ovaj put, do vidjenja u nekom drugom zivotu,
--duh chimaera-in

- 12:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 07.04.2006.

Sve je super te sve je za pet

Gledam jučer (sad bi mudraci rekli "prekjučer", a ja ću tjerat mak na konac pa ću reć da je bez preseravanja sa ljetnim vremenom ispravno reći "jučer" u kontekstu rečenice koja slijedi nakon što zatvorim zagradu) utakmicu na televiziji između Juventusa i Arsenala.

Samo ću jedno reć: Užasno glup način zabave.
Mi, nogometni ljubitelji smo izgubili 90 (devedeset) minuta života da bismo vidili 0 (nula) golova, 2 (dvije) prilike i 4 (četiiiiiiiri) poluprilike. Da nije bilo dva životinjska starta Pavla Medvida doslovno se ništa ne bi dogodilo.
Normalna osoba, čak i ako je riječ o nakazi, se s potpunim pravom zapita zašto to ljudi gledaju. Mislim da nemam dovoljno dobar odgovor, ali ću dati sve od sebe da se ipak približim tom misteriju (pa vi recite da je predugo kao da bi vi u kraćem postu uspjeli objasnit - da).

Ljudima je neizrecivo potrebna zabava. Posebno natjecanje iz zabave. Nekad se to radilo ratovima (isključivo iz zabave - danas se to radi iz drugih razloga), a rat je bila igra u kojoj se dvije strane natječu u tome ko će kome preoteti više teritorija, ko će koga bolje i spektakularnije ubit i ko je jači, na posljetku. Onda su zaraćene strane skužile da im je taj sport prebrutalan pa su ga odlučile upražnjavati samo iz viših interesa od puke zabave.

Ratovanje je bilo zamijenjeno sportom. Ko će bržlje trčat, ko će dalje skoč't, ko će jače potegnit konopac, ko će dalje itnit kamen i ko će dalje pljun't. Međutim, u ovim sportovima je izostajao timski duh pa su izmišljeni timski sportovi. Ljudstvo je bilo podijeljeno u dvije ekipe koje bi nastojale postić što više pogodaka. Sebi na korist, a protivniku na štetu.

Tako su nastali različiti timski sportovi. Onda su ljudi shvatili da su lijeni krkani (tu upadam i ja osobno) pa ih se većina odlučila da, umjesto igrom, u sportu sudjeluju gledanjem.
Ljudi bi sjeli ispred sportskih borilišta i gledali...
...i gledali...
...i gledali...
I bilo im je zanimljivo pa ih je počela peć savjest jer se zabavljaju umjesto da rade.

Onda su odlučili radit umjesto zabave, ali im je to ubrzo dosadilo pa su se dovinuli kompromisu. I danas mi odzvanja u ušima legendarna izjava velikog mislioca Fridrischcha Von Dridrishcha 1702. godine: "Hajdmo, ljudi, izmislit užasno dosadnu igru pa ćemo je gledat i nitko nam neće moći reći da se zabavljamo!"

Tako je nastao nogomet. Fridrischch je na bis izmislio i pravilo ofsidea e nebili uništio i zadnji gušt u toj igri. Gušt zvan "golovi". Ta njegova dosjetka je bila toliko brutalna da je mislilac poslan u mirovinu, ali je ideja ipak usvojena i poslužila je svrsi.
Nastao je moderni nogomet: Apsolutno nezanimljiva igra sa 22 igrača, jednom loptom i tri suca kojih je premalo pa su raspoređeni asimetrično i rade greške.

Dobra je to igra. Ne bi sad ni pljuvao po njoj da mi omiljeni klub nije sezonu poslao ka kurcu. Jučer. U utakmici prije gorespomenute. Sa jednim pravim pravcatim golom. U mreži omiljenog mi kluba.

--hiroakijev duh

- 00:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 04.04.2006.

Poviest Hrvata (hereza po duhu Hiroakijevom)

U početku je bilo nešto. A kasnije su bili Hrvati. Živjeli smo, kažu, u Iranu da bismo se kasnije naselili na stanovite Karpate.
Zaključili smo da su Karpati vrlo trusno područje i da su tamo česti ratovi pa smo se odlučili preseliti na najmirnini teritorij. Raj na zemlji zvani zapadni Balkan.

Onda su tamo vladali razni kneževi i kraljevi. Za vrijeme nekih kraljeva, graničili smo čak i sa Bugarskom. S obzirom da Srbi tvrde da su oni, u otprilike isto doba, izašli na more, izvodi se racionalan zaključak da je onda bilo dovoljno proći konjem kroz neko područje da bi ono postalo tvoje. Dakle, kralj Zvonimir i car Dušan su jahali istovremeno. Prvi sa zapada ka istoku, a drugi u suprotnom smijeru. Nije čudno da su se mimoišli pa je komad zemlje bio tretiran i kao Hrvatska i kao Srbija i nikome to nije smetalo jer nije znao za onog drugog.

Kako je već odavno poznato, onaj ko puno jaše postane nejebičar iz razloga kojeg nije ugodno opisivati. Tako Zvonimir nije imao muškog nasljednika, a nama je trebao kralj. Onda smo se odlučili da izaberemo kralja neke druge države. Recimo Mađarske. Danas se često govori da su tadašnji Hrvati bili glupi, ali ako samo malo promislimo kakve ljude danas biramo na izborima, zaključujemo da nismo puno evoluirali od tadašnje inteligencije.

Međutim, imali smo više sreće nego pameti pa smo nakon dugih godina postali provincija pod austrijskom krunom. To su bili dani blagostanja. Naučili smo čitat i pisat i Austrijanci su nam izgradili ono malo kvalitetnih građevina koje imamo (neke ceste nam je izgradio i Napoleon, ali smo njega protjerali da ne bi slučajno završio posao). Naravno, mi smo se uporno bunili, ali smo bili ignorirani.

To nam nije bilo dovoljno dobro pa smo jedva dočekali prvi svjetski rat tako da možemo pomoći u rasturanju kvalitetne države i sastavljanju države zajedno sa podjednako retardiranim narodima sa istih prostora. Stanoviti brazilski povjesničar, Juan Carlos Francisco De Santos, tada je radio svoju knjigu "Najgluplji narod svijeta" i razbijao je glavu kome da dodijeli laskavu titulu. Međutim, Hrvati su odlučili da njihova nova država ima na čelu tuđeg kralja pa je Juanova dvojba razjašnjena. Tako je napisana prva knjiga o Hrvatima.

Hrvati su bili u vrlo nezavidnoj situaciji, a drugi svjetski rat je došao kao naručen za promjenu granica na ovim prostorima. Odmah je primjećeno da je apsolutno sigurna oklada na Hitlerovu pobjedu pa je odnekud izvučen Ante Pavelić koji nije bio zubar i proglašen je poglavnikom. Paktirali smo sa Hitlerom. Hrvati su se veselili sistematskim ubijanjem svih naroda koji nisu bili hrvatski. Za povijesne probleme nisu krivili vlastiti kronični manjak inteligencije. Ne! Njima je bilo jasno da su Srbi, Židovi i Romi glavni krivci za sve nevolje (i manjak oborina).

Rat je završio kako je završio. Ako mislite da da smo popušili, varate se. Jer bilo je Hrvata koji su bili i na drugoj strani. Jedan od njih je i postao prvi i doživotni pretsjednik novonastale države koja je funkcijonirala kao i ostale komunističke države tog doba. Jednostavni recept: Siši iz države sada jer je možda sutra neće ni biti.

Sutra je nije ni bilo. Nakon pretsjednikove konačne smrti, država je životarila pa se i raspala. Hrvati su izabrali pretsjednika koji je zaključio da je najbolje ratovati bez oružja protiv pete najjače vojske u Europi. Tako je i bilo. U krvavom ratu su Hrvati zaključili da im je malo ratovati protiv jednog naroda pa su se usput zaratili sa Muslimanima.

Na svu sreću, vođe te pete najjače vojske u Europi su se pokazali kao tako dobri stratezi da bi vjerojatno izgubili da su vodili Italiju u napadu na Etiopiju 1938. godine i tako su Hrvati pobijedili u tom ratu i patentirali najoriginalniji način za dosezanje dna: Hrvatsku Privatizaciju!

Kad nas je to rasturilo, zaključili smo da nam je preteško razmišljat o tako velikoj državi i da će to sigurno bolje radit netko drugi umjesto nas pa grčevito sežemo za Evropskom Unijom i NATO-paktom.

Danas Amerika, Engleska i ostale bićeproleterske zemlje žele napast Iran zbog kvazinuklearnog oružja. Ako ste dobro pratili tekst, zaključit ćete da su Hrvati imali na samom početku jedan lucidan i dovitljiv potez. Znali su što će se dogodit za koju tisuću godina pa su se lagano uputili iz Irana na sigurnije područje. Na tadašnjem referendumu, ubacivanjem bobica u kašete, sa 56% smo se odlučili da trebamo poći na dalek put.
Trebalo nam je dosta vremena, ali smo sada na sigurnom. Daleko od pradomovine i nuklearnog sranja.

Možda ipak nismo tako glupi kako se svakom normalnom čini.

--hiroakijev duh

- 02:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #