azhdaja

Ponekad mi se čini da je ta ptica nesretna. Prošlog proljeća se vratila sva vedra i vesela i stalno je pričala o pustolovinama koje je doživjela tamo dolje...ili gore,kako već okrenete. Danas smo razgovarale i kaže ona meni kako je vidjela Stjepana. Pa ono, pitam ja nju zašto je to uopće važno. Ona kaže da i nije važno. Iz toga sam zaključila da je nesretna. Jer sretne ptice ne govore da su vidjele Stjepana. Pa ja svaki dan njega viđam, al ne govorim to nikome. Možda bih nekad i htjela spomenuti da sam ga vidjela, al bojim se da će onda netko krivo zaključiti da sam nesretna. A opet, kad stvarno jesam nesretna onda ne želim govoriti da sam vidjela Stjepana jer ce onda ispravno zaključiti da sam nesretna. Al uvijek se bojim da ce Stjepan reć nekome da sam ga vidjela, pa će ljudi počet razmišljat zašto nisam rekla da sam ga vidjela, jel to zato jer sam stvarno sretna ili zato jer sam nesretna, a ne želim da znaju. A ne želim da ljudi razmišljaju o tome. Bojim se ljudi koji razmišljaju o susretu sa Stjepanom, iako i ja razmisljam. Al sebe se ne bojim. Zato nikad ne spominjem da sam ga vidjela i samo se nadam da on nikome neće to spomenuti. No, nisam sigurna vrijedi li to za ljude. Mislim, vrijedi li ako čovjek spomene susret sa Stjepanom da je onda nesretan. Za ptice sam sigurna da vrijedi. A trenutno je ptica i bitna. Zavoljela sam je još kad je bila mali, odurni ptič bez perja, kad je ispala iz gnijezda jer je previše protegnula vrat da bi vidjela ko prolazi. Stjepan je prolazio, no ona još nije znala da je to on. Pala je dolje i plakala. Ja sam je podigla i nasmijala joj se. Ona je samo pitala tko je to prošao. Rekla sam joj da je to Stjepan. Rekla je da joj je drago šta sam joj odgovorila, jer kad je mamu pitala tko to prolazi, mama joj nije htjela odgovoriti. Nije bila baš dobra mama. Neke svoje ptičice je voljela, a neke nije. Uvijek mi je bilo žao ptice, jer moja mama svu djecu voli jednako. Barem tako kaže i ne pokazuje drugačije, pa nikad nisam sumnjala da laže. Tata ipak najviše voli mene, al on je ipak tata, a moja braća baš nisu sinovi koje bi tata najviše volio, tako da je to ok. Ova ptica je voljela svog tatu, ali je uvijek govorila da je dosadan. Rekla je da bi htjela Stjepana imat za tatu. Kad sam je pitala zašto, rekla je zato jer je Stjepan lijep. Ja nikad nisam mislila da je on lijep, vise onako, jebozovan. Al nisam to govorila ptici, jer mislim da je premlada. Ima samo tri godine. Mislim da nije za nju baš zdravo da se toliko veže uz Stjepana, i da ga želi za tatu samo zato jer je lijep. Lijepe ljude želimo za partnere, ne za roditelje. Ali ona je ptica, tako da joj ne bi mogao biti ni tata, ni dečko. No, nisam sigurna za pticu da je žensko. Kad sam ju pitala šta je, ona je rekla da ne zna, da je bila premlada kad je pala iz gnijezda pa nije stigla pitat mamu. A ja ne znam raspoznat muške od ženskih ptica. Ona se ponaša kao žensko, ali opet, nikad nije imala djecu. Možda je ona homoseksualna ptica. A možda ptice ni nemaju djecu prije treće godine. No u ovoj priči je bitno da ptice ne mogu biti s ljudima, a ne jel moja ptica homoseksualac ili nije. Ustvari, ni to nije bitno, nego mene brine zašto je ptica nesretna. Pitala sam ju, rekla je da nije. Al znam da mi laže. To je inače dosta lažljiva ptica. Svaki dan barem dva put slaže nešto. Al ja se volim praviti da ona ne laže, jer mi je tako lakše. Znala sam i ja njoj lagati, al to je bilo u nekoliko situacija kada bih mislila da je bolje za nju da ne zna istinu. Tako sam joj slagala da Stjepan nije dobra osoba, al samo zato da se dalje ne bi interesirala za njega. I ovako se stalno brinem za nju, ne treba mi jos da bude sa Stjepanom. To mi se ne sviđa. Čak mislim da se meni Stjepan sviđa, pa zato sam malo ljubomorna. Dobro, ajde, priznat ću da sam lagala. Ne spominjem da sam vidjela Stjepana zato da netko ne pomisli da mi se svida, a ne zato da netko ne bi pomislio da sam nesretna. To i ovako ne vrijedi za ljude. Evo, očito i ja lažem stalno. A zašto lažem? Zato jer svi govore da treba postit,i znam da treba da me ne bi pokopali, jer se i to već događalo. Trebao mi je dug i dosadan post. A pošto je sve istinito iz mog života vrlo kratko, a opet vrlo zanimljivo, morala sam lagat. Pa si sad čitajte ovo i razmislite kad ćete me tjerat da ponovno pišem.


chinchi


p.s. Post posvećujem Pokcu i njegovoj puri. A curi? A i curi...

p.p.s. U postu je jedino istina da se družim sa jednom pticom i da mene moj tata najviše voli od svoje djece. Sve ostalo je notorna laž. I ne, naslov nema nikakve veze sa postom, to je više zato da zainteresira ljude, jer neki bi mogli odustati čitajući ovaj post, al će se prisilit pročitat do kraja da vide zašto je Chima kriv.