Priča kaže da je jeo kolačić prelijepog imena i pio čaj od lipe. I tako je počelo - sjećanja su krenula i vratio se u vrijeme koje je mislio da je davno izgubio. Na žalost nakon te lijepe pričice, meni dođe sjećanje na dokumentarac koji je bio na TVu jedno jutro prije škole (bio sam popodne), s blago dosadnim glasom koji je uvijek čitao tekst na francuskim dokumentarcima i tako nekim sitnicama koje ne mogu smisleno opisati, snimkama sobe s bijelim vratima i nekakvim masivnim krevetom (mislim da je sve bilo u potkrovlju) i toga da je tu proveo par godina da bi ga na kraju dočekala gripa. Dražesno.
Što je ujedno i rječca kojom bi se mogla popratiti asocijacija koja me dočekala skupa s jednom inače vrlo dobrom pizzom iz omiljenog mi lanca pizzerija s pravopisnom greškom (omiljenog zbog greške, nisam neki redoviti pizzajed). Dakle, zagrizem kiseli plod feferonskog imena i kad tamo - tulumara. Ništa boljeg da ti zgadi večeru.
Tolko za sad, da ne ulazim u propitivanja smisla svega toga skupa, pitanja što me sljedeće čeka u prikrajku sjećanja skriveno uz natruhe ajvara, pašteta i sličnih blagomirisnih supstanci. Sad bi baš išao kuhat čaj od cimeta i jabuke jer s njim otprilike znam što mogu očekivati. Makar to bila i lažna sigurnost. Jer, kao što je poznato, tulumara je vrlo uporna i tu ni kemijska čistionica ne pomaže. Idem se zračit malo. Zrakom.
Sretan dan poslije. Černobila. Ima gorih stvari od (aaaaaaa, fuj) feferona. I još kažu 'slatkih'.
-- silly moi
Post je objavljen 27.04.2006. u 00:08 sati.