U početku je bilo nešto. A kasnije su bili Hrvati. Živjeli smo, kažu, u Iranu da bismo se kasnije naselili na stanovite Karpate.
Zaključili smo da su Karpati vrlo trusno područje i da su tamo česti ratovi pa smo se odlučili preseliti na najmirnini teritorij. Raj na zemlji zvani zapadni Balkan.
Onda su tamo vladali razni kneževi i kraljevi. Za vrijeme nekih kraljeva, graničili smo čak i sa Bugarskom. S obzirom da Srbi tvrde da su oni, u otprilike isto doba, izašli na more, izvodi se racionalan zaključak da je onda bilo dovoljno proći konjem kroz neko područje da bi ono postalo tvoje. Dakle, kralj Zvonimir i car Dušan su jahali istovremeno. Prvi sa zapada ka istoku, a drugi u suprotnom smijeru. Nije čudno da su se mimoišli pa je komad zemlje bio tretiran i kao Hrvatska i kao Srbija i nikome to nije smetalo jer nije znao za onog drugog.
Kako je već odavno poznato, onaj ko puno jaše postane nejebičar iz razloga kojeg nije ugodno opisivati. Tako Zvonimir nije imao muškog nasljednika, a nama je trebao kralj. Onda smo se odlučili da izaberemo kralja neke druge države. Recimo Mađarske. Danas se često govori da su tadašnji Hrvati bili glupi, ali ako samo malo promislimo kakve ljude danas biramo na izborima, zaključujemo da nismo puno evoluirali od tadašnje inteligencije.
Međutim, imali smo više sreće nego pameti pa smo nakon dugih godina postali provincija pod austrijskom krunom. To su bili dani blagostanja. Naučili smo čitat i pisat i Austrijanci su nam izgradili ono malo kvalitetnih građevina koje imamo (neke ceste nam je izgradio i Napoleon, ali smo njega protjerali da ne bi slučajno završio posao). Naravno, mi smo se uporno bunili, ali smo bili ignorirani.
To nam nije bilo dovoljno dobro pa smo jedva dočekali prvi svjetski rat tako da možemo pomoći u rasturanju kvalitetne države i sastavljanju države zajedno sa podjednako retardiranim narodima sa istih prostora. Stanoviti brazilski povjesničar, Juan Carlos Francisco De Santos, tada je radio svoju knjigu "Najgluplji narod svijeta" i razbijao je glavu kome da dodijeli laskavu titulu. Međutim, Hrvati su odlučili da njihova nova država ima na čelu tuđeg kralja pa je Juanova dvojba razjašnjena. Tako je napisana prva knjiga o Hrvatima.
Hrvati su bili u vrlo nezavidnoj situaciji, a drugi svjetski rat je došao kao naručen za promjenu granica na ovim prostorima. Odmah je primjećeno da je apsolutno sigurna oklada na Hitlerovu pobjedu pa je odnekud izvučen Ante Pavelić koji nije bio zubar i proglašen je poglavnikom. Paktirali smo sa Hitlerom. Hrvati su se veselili sistematskim ubijanjem svih naroda koji nisu bili hrvatski. Za povijesne probleme nisu krivili vlastiti kronični manjak inteligencije. Ne! Njima je bilo jasno da su Srbi, Židovi i Romi glavni krivci za sve nevolje (i manjak oborina).
Rat je završio kako je završio. Ako mislite da da smo popušili, varate se. Jer bilo je Hrvata koji su bili i na drugoj strani. Jedan od njih je i postao prvi i doživotni pretsjednik novonastale države koja je funkcijonirala kao i ostale komunističke države tog doba. Jednostavni recept: Siši iz države sada jer je možda sutra neće ni biti.
Sutra je nije ni bilo. Nakon pretsjednikove konačne smrti, država je životarila pa se i raspala. Hrvati su izabrali pretsjednika koji je zaključio da je najbolje ratovati bez oružja protiv pete najjače vojske u Europi. Tako je i bilo. U krvavom ratu su Hrvati zaključili da im je malo ratovati protiv jednog naroda pa su se usput zaratili sa Muslimanima.
Na svu sreću, vođe te pete najjače vojske u Europi su se pokazali kao tako dobri stratezi da bi vjerojatno izgubili da su vodili Italiju u napadu na Etiopiju 1938. godine i tako su Hrvati pobijedili u tom ratu i patentirali najoriginalniji način za dosezanje dna: Hrvatsku Privatizaciju!
Kad nas je to rasturilo, zaključili smo da nam je preteško razmišljat o tako velikoj državi i da će to sigurno bolje radit netko drugi umjesto nas pa grčevito sežemo za Evropskom Unijom i NATO-paktom.
Danas Amerika, Engleska i ostale bićeproleterske zemlje žele napast Iran zbog kvazinuklearnog oružja. Ako ste dobro pratili tekst, zaključit ćete da su Hrvati imali na samom početku jedan lucidan i dovitljiv potez. Znali su što će se dogodit za koju tisuću godina pa su se lagano uputili iz Irana na sigurnije područje. Na tadašnjem referendumu, ubacivanjem bobica u kašete, sa 56% smo se odlučili da trebamo poći na dalek put.
Trebalo nam je dosta vremena, ali smo sada na sigurnom. Daleko od pradomovine i nuklearnog sranja.
Možda ipak nismo tako glupi kako se svakom normalnom čini.
