- Drugarice i drugovi!, počeo je.. glas mu se gubio u žamoru mnoštva, no to nije bilo bitno. Svi su ionako znali kako sve počinje. I on je bio svjestan toga pa se nije ni trudio posebno naglasiti to obraćanje. Mnoštvo je ubrzo zamrlo i uskoro se moglo čuti samo bjelasanje halja i šuškanje tkanine. Bilo je tu mnogo nijansi, no samo jedna boja. Bijela. Prešao je pogledom preko poljane, podija, dvorane... rubovi, ako ih je i bilo gubili su se u daljini. Nastavio je govoriti bez naprezanja, znajući da ga svi čuju kao da govori baš njima osobno. Govorio je čudnim naglaskom, činilo se da mu to nije materinji jezik, no istovremeno svatko u mnoštvu razumio je svaku riječ, ma kako čudno zvučala.
Na humak, podij na kojem je stajao palo je šest pahulja. Ili ipak oblaka. Počeli su se nazirati obrisi, siva masa dobila je granice, a boje su se polako počele razaznati. Da bi se polako pretopile u bijelu. Nije se ni trenutka smeo, to je bila učestala pojava. Nastavio je govoriti, polako i smireno. Jednim svojim dijelom okrenuo se novopridošlicama. Blještavo bijela uniforma zasjala je na popodnevnom suncu svojim zlatnim gumbima, ordenjem i epoletama. Sunce je na trenutak zaklonio galeb u letu iako se nigdje nije naziralo more. Pridošlice su žmirkale u tom sjaju, zabljesnute iznenadnim svjetlom koje je zračilo iz njega, osjećajući istovremeno strahopoštovanje i neobjašnjivu ljubav prema njemu. Nasmiješio se - i to je bilo posve očekivano. Pogledom prijeđe preko novih lica - sve ih je znao, dakako, sa svima se susreo na neki način, iako to oni ni sami nisu bili svjesni. Zastane na jednom licu, na trenutak se malo namrštivši. Samo na trenutak, široki smješak ubrzo se vratio na svoje mjesto.
Popravi naočale, nakašlja se i počne. Istovremeno je njegov .. drugi .. isti .. bodrio okupljenu masu..
- ..ako tražimo ravnopravnost svih a onda nema ni jednih ni drugih nego ima jedan narod..
- Što vas nosi ovdje? - upita ih.
Komešanje. Pogledavanje. Dogovaranje ispod glasa..
- Što nas vodi kamo?
- Kamo? Budala si!
- Daj ti šuti, ko zna di smo..
- Kaj? Pa nismo nikam peli..
- E a tebi ne leži taj kaj nikako, drž se ti svojeg.
- Dobro divaniš, bogte, reci mu!
- A i ti se proseljio u zadnje vrijeme a pazi malo kako se izražavaš, šta ne vidiš di smo?
- E di?
- Svi u bijelom, vesele se.. opća ekstaza.. neko čudno sunce sija.. ne zvuči ti to na nešto?
- A je malo kad razmislim.. hmm.. jel to onaj lik ima krila il se meni čini samo?
- Hmmmm..
Muk. Pogledi se okreću Njemu. A on će..
- Dobro. Može malo tišine? Znate kako to sad ide..
- (Polugrupno) Mmmm.. Neeee? Ne znamo, šta sad?
- Audicija. Jeste li za ovamo ili niste. Možda ste za... (pogled dolje.. i smješak).
Sranje. No, Njegov smješak je bio jači.
- Hiroaki. Počnimo s tobom. Ti si prvi... Kao nevina žrtva koja je stajala iza svojih uvjerenja, pogibe ni kriv ni dužan - spadao bi ovdje. (Hiroaki krene da će zaustit štogod, On ga prikine) Imaš ti još dosta svijetu za reći, vrati se ti lijepo otkud si došao, vidimo se neki drugi put.
Reče to.. i kad tamo, jedan oblačić manje. Da nije oblak, nestao bi u oblaku dima, ovako je to čisto suvišno uopće spominjati.
- Chima - kažeš dočekao te neki retard u mraku.. i ode. Ni ti mi nisi za ovo moje društvo tu, a kamoli za ono dolje ... kako je pjesnik lijepo rekao, svaka zmija treba svoga zmaja, svaka šuma svoga Stribora.. lijepo i ti nazad, pa se vrati kad ispuniš svoju misiju.. (sad se pa Chima zameškolji) .. koja god to bila.
I nestade još jedan oblak, veliki na crno-bijele tufnice..
- Lydia. Lydia, Lydia, Lydia. Šta ćemo s tobom?
- A ne znam ja..
- Pssss.. znaš da ja znam.. u tom svijetu dolje, puno je ljepote, no rijetki je znaju prepoznati. Vrati im se ti i nauči ih, otkrij im ljepotu tamo gdje je nisu tražili.
Puf! Ode!
- Chinchi? Gdje si se sakrila? A evo je, izađi naprijed, nemoj se skrivati.
(jedan oblačić skromno istupi naprijed, gledajući u pod.. kako to već oblaci znaju)
Njegovo drugo, isto Ja, zagrcne se u priči, pogutne malo vode i nastavi..
- I ponavljam još jednom, tuđe nećemo, svoje ne damo!..
U tom trenutku iz gomile istrči djevojčica, zagrli ga, pokloni mu cvijet i poljubi ga u obraz..
Njegovo isto, drugo Ja, blago se nasmiješivši nastavi..
- Ajde Chinchi, nemoj se bojati. Sama si lijepo rekla, umrla si s osmijehom na licu.. isto kao što svijetu treba netko da ga uči ljepoti, tako mu treba netko da ga nauči smijehu. I pazi na Dražu. Hajde i ti lagano.. kava tek miriši..
I nestade i ona, uz zvuk mlinca za kavu..sasma slučajno..
Ostala su još dva oblaka. U bojama. Bijelim, nijansama čak. Jedan je mirno sjedio, stajao, što li.. dok je drugi lagano cupkao.
- No, Kara, zašto cupkaš? Žuri ti se nekamo?
(mlataranje oblakom lijevo-desno uz povremene nesuvisle zvuke)
- Ajde ajde, znaš da si ovdje čisto zbog sile zakona, jednog ili dva papira.. nastalih zbog tvrdoglavosti? Znaš, jelda? Pa hajde, ne čini li ti se da je glupo zarađivati krila na taj način?
(i opet mlataranje oblaka, ovaj put u okomitom smjeru)
- Dobro.. hajde onda i ti lijepo nazad, možeš ti to i puno bolje. Manje solit okolo a više u glavi i vidimo se jednom već.
I nestade, praćem kreketom.
I tako. Ostali samo nas dvojica.
- Bok, Josipe.
- Bok, Josip..ups, Silly.
- Nije bed, znaš da imam tisuću imena. Pa šta ima?
- A eto, vidiš.. nema ništa, malo radim.. malo držim govore.. pa opet malo radim.. ti?
- A ništa, tako nekako.. zatalasam tu i tamo, pa se opet slegne.. šta da ti pričam. Stalno isto..
- Čujem, čujem.. I dobro, šta ćemo mi?
- A šta šta ćemo, ko i uvijek, ti ćeš tu, ja ću dole. Pa u sredini, lagano.. dokle ide ;)
- Kako oni tvoji.. dole ispod?
- Pusti budale, ne možeš ih ostavit 1000 godina na miru, odmah sranje naprave.. te mi se ukazuju ljudima, pa se hoće na filmovima pokazivat, lijepo sam im reko - hoćete bit ozbiljni demoni i držat se svog posla ili ćemo se igrat dječjeg vrtića?! Al ne, pomamili se za televizijom.. #"!#)($)( ih televizija..
- Smiješ psovat, ipak si ti princ--
- Je je, znam da smijem, al znaš da volim bit fin..
- Naravno, stvar stila..
- A Bože moj, znaš kako je, treba držat do imagea.
- Je, to je sve u ovom svijetu..
- I molim te, više mi se sviđa nositelj svjetla nego ovo što si počeo koristit..
- Ok, imat ću na umu, zaboravim svaki put..
- Dobro, čuj, moram ić, imaj ti ove svoje tu u bijelom...soboslikare ultra s krilcima, idem ja svojim poslom.. dogovor je dogovor..
- E ajd, Silly, vidimo se već. Uzmi si i ovog svog Sveborga..
- Uf, skoro sam ga zaboravio, vidi ga jadnog u kutu što se skutrio.. ništa, ajd vidimo se, Josipe Broze..
- Vidimo se..
I tako smo uskrsli.
-- silly moi više nije duh
Post je objavljen 16.04.2006. u 12:26 sati.