azhdaja

subota, 08.11.2008.

Partibrejker

Pomalo je već postala tradicija da ili prva odlazim doma, ili se prikrpam nekom tko prvi odlazi doma. Ili barem prvi odlazi, makar i ne doma, ali mogu ne izići sama. Zapravo je to dosta glupo jer bez beda ja iziđem i sama kad nemam s kim, samo da se što prije dokopam zraka, ceste, puta kući.
Puta kući!
KUĆI! – svojem krevetu, svojem kompu, svojoj kupaonici koja miriše na lavandine prizvode, svojim čašama sa crno-bijelim šahovskim poljima, da u njih ubacim multivitamin i iskapim ga, ili si skuham čaj. Kući, na još jednu epizodu Seksa i grada ako mi se ne spava previše...
Tri su sata i 45 minuta, ujutro, a ja sam se upravo otuširala nakon techno-partyja s kojeg sam otišla – prva. Moja sestra i ja.
„Misliš li da je normalno to što se meni nikad, ali nikad, n-i-k-a-d nije dalo ostati vani do zore?“, pitam je, a ona će: „Da, naravno. Ni ja to nikad nisam obožavala. Završit ćeš kao ja, valjda je to normalno...“
Zapravo nam je bilo skroz dobro vani, ali smo možda prerano izišle pa nas je već oko tri počelo užasno stiskat u stopalima, visoke pete i tako to, ono što inače ne nosimo. Preko tjedna. I kad nije party.
Koga ja to zajebavam – da, super je bilo, ali to što mi se oko 3.00 išlo doma nema veze ni s ranoćom izlaska, ni s potpeticama, ni s navikom. To je samo moje stanje uma i duha kakvo je uvijek bilo.
Jedino kad sam žalila zbog odlaženja doma prva bilo je u srednjoj školi, kad sam to morala jer je bilo propisano Tatinim Zakonom pa sam ga poštivala i uvijek mislila da tko zna što propuštam. Onda sam jednom prekršila i otišla doma kad mi se htjelo, a to je bilo čitavu polovicu sata kasnije od granice propisane Tatinim Zakonom. Više ga nikad nisam prekršila. A tata je bio ponosan kad sam se počela vraćati još ranije i to s riječma da što ću vani i kako mi je to lagano dosadno i ne vidim smisao u forsiranju kad mi prestane biti zabavno.
Moji me prijatelji uvijek iznova nagovaraju da ostanem još i samo oni koji me jako jako dobro znaju to neće ni pokušati. Ne, krivo zvuči – ne zato što ću im glavu otkinut ako pokušaju, jer neću, nego jer znaju da nema smisla. Njihovo „Aaaaajde, a pliiiiiiz... ma samo još malo“ i inačice neće ništa promijeniti osim što ću nakon nekog vremena otići mrzovoljnija i bez pozdrava. Zato onih nekoliko koji me jako dobro znaju na moje „Ja ću sad ići“ samo kžu „Čuj, nemoj se ljutit, ali ja ostajem“, iako mi je već i to postalo smiješno. Kad sam se ja i na koga ljutila jer mu je zabavno nešto što meni nije?
Nadalje, imam jednu priju koja me jako voli pratiti doma. Što je dražesno od nje, ali to se ne zbiva u Zg, nego u našoj slatkoj provinciji gdje se, istina, tkođer mogu dogoditi pizdarije, ali budimo realni, ne događaju se baš. Nevolja je u tome što meni hodanje od grada do doma pričinja neizmjerno zadovoljsto ako sam sama jer dok sam kući to su jedini trenutci kad uopće stignem biti sama i slušam svoj vlastiti izbor na najmaksimalnijem maksimumu mogućem, onom maksimalnom, iz slušalica svog mp3 playera, što djeluje dvojako pozitivno: kompilacija je složena u Zagrebu koji obožavam, a dok sam kući obožavam ga još više pa me raznježuje sve što s njim ima veze, makar to bila mentalna slika mene gdje si slažem kompilaciju, a kao drugo, jebeno me izmori izbor pjesama u gradu, tj. u svim bircevima koje sam tu večer u gradu posjetila i bila prisiljena kimati glavom na njih, razveseliti se na Prljavce koje inače nemam ni u kojem formatu u privatnoj zbirci, a u tim bircevima dođu kao pravo osvježenje. Zato ja volim hodati sama do doma, a moja prija me svaki put čudno pogleda kad joj to pokušam reći. Pa sam joj prestala govoriti. Koji put se zalomi situacija da stvarno odhodam sama do doma i to bude super. Onda pojedem nešto šo mi je mama ostavila, pogledam na tv-u neku kasnu reprizu serijice ili neki kasni film i zavalim se u krevetac koji volim čak i više od zagrebačkog. To je jedna super stvar kući – moja soba je moja soba i teško da će je u bližoj buućnosti neka u Zgrebu pravovaljano zamijeniti, barem što se emocija tiče. Ova šarska, u kojoj sad sjedim je super i stvrno je volim, odiše monome i mojim kozmetičkim preparatima, poklonima prijatelja, onih istih koji kuže i ne kuže da ja prva idem kući, ali nije samo moja soba. Doduše, i onu kući dijelim sa sestrom, ali to mi je sestra, a već sam prije malim dijalogom naznačila koliko smo slične. Ako je ostalo nejsano,evo, recimo večeras smo istovremeno istom liku vani uputile istu rečenicu pa samo se „lupile“ na hi-5, nerijetko nas prepoznaju po očima koje su, uzgred rečeno, poptuno drugačije, e, ali ljudi misle da su slične jer se slično šminkamo, što je opet dokaz sličnosti, među nama je 14 godina razlike, a volimo izići zajedno i super nam bude i naravno, ono naperverznije od svega, što treba stišati u glasu jer nije moguće da postoje dvije osobe s tako odurnom karakteristikom, a to je da obje prve idemo doma. I obje se ne pitamo jesmo li što propustile.
Sad mi pada na pamet da vjerojatno ipak nešto propuštam – pa nije cijeli svijet blesav kad voli toliko dugo ostajati vani. Poanta je u tome... evo u čemu je poanta: hodam ja neki dan Šrskim prizemnim hodnikom i ispred mene neki slijepi dečko, ide on, potpomaže se bijelim štapom kako ne bi naišao na kavu prepreku i dođe do vrata na koja je odlučio pokucati. Otvara mu drugi slijepac, a ja, kako taman prolazim pored sobe, skužim da je unutra potpuni mrak. I nitko ni neće upaliti to svjetlo. Naravno, ne treba im. Ali ja sam bila toliko oduševljena jer nikad nisam išla za tim. Naime što – mi svi u neko doba dana upalimo svjetlo, a da nas većina stvarno ne može par sati poslije uopće rekonstruirati u kojem je trenutku to učinila. Zašto – jer nam je trebalo, došlo nam je prirodno, kao počešat se a da i ne skužiš da si se počešao. E, pa njima to svjetlo ne treba, njih mrak nikad ne svrbi da bi se trebali počešati, vjerojatno ni ne znaju što je to mrak, tj. da postoji uopće. Znaju po usmenoj predaji, ali briga ih, njima nit` smeta, nit` im je koristan. A ljudima koji vide tko brani upaliti svjetlo.
Zabava nakon perioda kad je meni prestalo biti zabavno i poželjela sam otići kući vjerojatno postoji. Ali to je za mene ono što je za slijepca mrak – ja ga jednostavno ne kužim i ne treba mi nitko pokazivati gdje je prekidač za paljenje svjetla kad meni neće biti apsolutno nikakve razlike, štoviše, samo trošim struju i nabijam račun.
Sad kad to tako posložim, stvarno mislim da je jasno kako je krajnje apsurdno nagovarati sliepca da pali svjetlo. I točno isto kako slijepci znaju da mrak postoji, tako i ja znam da postoji ta neka zabava kad ja odem, ali ne postoji za mene.
I zato molim ovim putem sve koji ovo čitaju: pliz, pustite me da idem kući kad mi se ide. Tamo mene čeka moj tuš. I ne, neću ostat ni spavat jer sam umorna niti bilo što slično, jer ovdje nema moje četkice za zube, a tuđu neću. I nema šanse da legenm prije nego skinem šminku pa idući dan idem kući s maskarom do koljena. I nema boga koji će me uvjeriti da ako svi zaspimo na ovom kauči jedni drugima šupkom zašivenim za čelo, to će biti baš ludo i nezaboravno i svi će nam unuci zavidjeti kad im budemo prepričavali kako je super spavat kad jedan hrče, drugi prdi, treći ne može spavat pa rola ono malo što je ostalo, a svi zajedno se svako toliko probudimo i netko kaže nešto urnebesno kao „kakve su ovo tice vani, jebate, di ti živiš“ (moram priznat, to bi me čak i razveselilo u tom nekom scenariju u kojem bih ipak uspjela biti nagovorena na to da prespavam u koljektivnoj raspaljotki).
Jer tko meni može platit` moju sobicu i moj krevet, u koji onda legenem sama i nitko više sa mnom i nitko me ne izgurava niti sam napeta cijele noći jer ću nekog izgurati...
Bog vam dao zdravlje, dobri ljudi, samo vi partijajte do podne pa kad se mimoiđemo, ja na putu do menze za ručak, a vi na povratku iz Sidra, slobodno mi prepričajte tko je što sinoć izvalio na kauču. Od srca ću se nasmijati jer i slijepcu mrak ima puno više smisla kad mu ga netko dočara razuminjim riječima od bjesomučno unedogled ponavljanog pitanja: „Pa jel` ti stvarno vidiš čitat po ovoj mrakači?!“

--lydia

- 14:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 11.10.2008.

Aj, brate...

Slobodno mi vriđaj ćaću
i selo i školu, ma mo`š i ime,
budi krkan u društvu - ja ću
jednako krit to i falit se time.
Možeš mi reć i da sam glupa,
da nemaš pojma zašto smo skupa,
glasno pričaj za vrime OZ-a,
tastatura nek` bude ti roza...
Samo me nemoj pismom zbarit
jer zauvik ćeš mi je pokvarit.

Deklariraj se ko ekstra livi
ili što dalje od centra na desno.
Govori često "jednom se živi",
glumi da ne znaš šta znači "šesno".
Houellebecq nek` ti bude najbolji prika,
a muziku slobodno zovi "zika".
Al` nikakvu "ziku" nemoj mi puštat
jer u njoj kasnije neću guštat.

Zabrani mi sukjnu do iznad lista,
kontroliraj kol`ko kave pijem,
reci da mršavim ko kišna glista
i da se stvarno primalo smijem.
Broji mi dane, minute i sate,
zaključi da neka bolja je za te.
Samo se nemoj u glazbu mišat
jer nešto ćeš mi zauvik stišat.

I šta da radim jednog dana
kad više te ne bude (fala bogu!)
i zasvira neka - domaća, strana...
...svejedno, ali ja čut je ne mogu
makar je bila dobra prije.
Sad više ne valja, sad više nije,
samo jer budi misli na tebe:
"Pa di baš ovu pismu mi sjebe?!"

--lydia

- 23:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.07.2008.

Under my umbrella...ella...ella...e...e...e...

(mjesto radnje - KSFF, ili Klub Studenata Filozofskog Fakulteta)

-Imate kišobran za posudit?
-A neka treba ga je tu ostavila pa možeš uzet.
-...pa ne mogu...
-Zakaj?
-Jer ga je neka treba ostavila.
-...i?
-Pa znaš ono... krađa i te stvari...?
-?
-Sedma božja?
-Aha, al ona se već neko vrijeme ne vraća po njega. A osim toga, ti ćeš ga vratit.
-Aha... ok, vratit ću ga, ali koje je to vrijeme koje se ona ne vraća po njega?
-Ćuku vremena.
-Hm...dobro, onda neće valjda baš ovih par minuta koliko meni treba dok odem do pekare.
-Valjda.
-Ok. E, a koji je to kišobran?
-Taj tu.
-A koji, dva su...
-Pa taj zeleni.
-...oba su zelena.
-Taj manji.
-Jedanki su.
-Iz moje perspektive ovaj dalji od mene izgleda manji, na njega sam mislio.
-Aha... Ok. A isti su potpuno, inače.
-Potpuno?
-Da, identični su. Čak su i podjednako prljavi.
-Pa kaj me onda uopće pitaš koji da uzmeš?
-A šta ti uopće imaš mišljenje o tome koji da uzmem ako su identični?
-Jer je ovaj bliži meni moj.
-???
-...
-???
-Kaj me tak gledaš?
-Čekaj, zašto mi nisi htio posudit kišobran?
-Kak misliš?
-Ako je ovaj bliži zeleni kišobran tvoj a dalji zeleni kišobran je od djevojke koje trenutno nema, zašto si odlučio posuditi mi njen kišobran, a ne svoj?
-Paaaa...zato jer ti, ovaj...gle, ti si poznata kao uništavačica kišobrana.
-?
-...
-A? Ja?
-Da, ti.
-Hm... A kako to svi znaju?
-Pa zaot kaj si svima rekla.
-Aha... Da, to bi mogao biti dosta dobar izvor informacija.
-E... I zapravo, ak te imalo tješi, dosta si onak...znaš...to ti je onak, kao, seksi reputacija. Skoro k`o meneater...
-A da? :)
-Aha. Uglavnom, jel...kako pazim da curama ne dam svoje srce, tako pazim da tebi ne dam kišobran. Mislim, nije da ti nisi cura, nego...
-Ok, kužim!
-Makar, kužiš... Ak su isti kišobrani, onda onak... K`o da sam ti i dal svojeg, kajne?

--lydia

- 17:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 18.06.2008.

Opet snovi

Jesi li ikad sanjao vlastitu smrt?

Ja nisam, meni je to nezamislivo jer sve sanjam iz prvog lica. Pa kako onda sanjati vlastitu smrt? Je li se uopće moguće probuditi nakon toga (jer umro si, zar ne?) i što, kako, do kojeg trenutka sanjaš? I sve do onog trenutka do kojeg sanjaš, to zapravo znači da si svjestan i da možetš prepričati, a onda zapravo i nisi sanjao smrt, zar ne?
Ljudi je sanjaju, ipak... Jednom mi je jedan lik pričao da je čak sanjao kako se vidi na podu, mrtvog, a kamera radi zoom-out.

Ja sanjam, ako što rekoh, iz prvog lica. Bilo bi zanimljivo malo ispitati ljude o tome i onda po njihovu ponašanju zaključiti sanjaju li češće iz prvog lica egoisti, ili altruisti. Ovako, na prvu loptu, uvijek bih rekla da su egoisti u pitanju, ali onda, s druge strane, ako egoist više gleda sebe nego druge, valjda bi i u snovima trebao – gledati sebe... A kad sanjaš iz prvog lica, onda, bome, više vidiš druge...

Opet, s druge strane, sudeći po meni, ako sanjaš iz prvog lica, ne možeš sanjati vlastitu smrt pa to vjerojatno znači da i ne razmišljaš o njoj. Bolje rečeno, vjerojatno i ne želiš razmišljati, što te opet čini lagano egoističnim... "Ja,ja,ja... ja neću i ne želim umrijeti..."

Smrt je čudna stvar. Smrt zaprvo uopće nije stvar, nije opipljiva, a svi je opet nekako opipljivo doživljavaju. „Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivom hrve“, rekao je jedan veći od mene... Njega je satrala mladog. Jadan. Danas sam se malo usrala, zato ovo pišem. Znam da je riječ samo o slučajnosti, ali jednu moju znanicu lani je žena, bezveze, jer joj nije htjela učiniti uslugu (čitaj – nije joj htjela pomoći preko veze na štetu drugih) rekla: „E, pa ti dogodine ovdje nećeš sjediti!“. I mi se svi nasmijali, slatko, o Bože kako ju je proklela, a žena sad fakat tamo ne sjedi. Bolesna, teško. Tek sam danas to povezala i nije mi bilo baš simpatično.

Ali kako ne vjerujem u zagrobni život, bilo bi stvarno smiješno vjerovati u kletve.

Vjerujem, zapravo, samo u ljude i da se komadić ljudskog dobra uvijek može otkinuti, a da se ne zakine čovjeka, već samo da se taj komadić njegove dobrote nekako mumificira i pretvori u vječnost. Šimića je smrt mladog satrla, ali nije satrla njegove riječi. One žive.

Nedavno mi frend iz Irske pokazao par fotografija pa između ostalih i iz nekog zatvora. Čuvaju cigare nekog zatvorenika, koji je, pretpostavljam, mrtav. Možda uopće nije bio osuđen nasmrt, ali ja, prpošna kako već jesam, zamislih da je bio osuđen nasmrt pa od silne tuge nije ni cigaru zapalio. Onda se neka dobra čistačica smilila i sačuvala cijelu tabakeru njegovih preostalih cigara. I sad je tamo. Godinama nakon njegova odlaska, one i dalje žive. Istina je da one možda nisu ono gore spomenuto „dobro“, prije su, zapravo, „zlo“, ali su na neki način mumificirale komadić dobra od tog zatočenika, sačuvale ga za vječnost.

Nikad ne sanjam vlastitu smrt, ali sanjala sam tuđu. I da čuvam pramen, jako dugačak pramen tvoje duge kose, kao mumifikaciju dobrote koja za mene nikad nije zaživjela. Ali nisi mrtav, srećom, pa ta tvoja dobrota živi bar za nekog drugog.

--lydia

- 15:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 13.06.2008.

Linekerov teorem

Nogomet je jednostavna igra; 22oje ljudi ganjaju loptu 90 minuta, a na kraju pobjede Njemci.

Bilicev korolar:
Osim kad igraju protiv Hrvata.

--
chima

- 02:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.05.2008.

NPD, iliti rečeno mi je da me ne vole više jer ne pišem, na što sam se nemalo iznenadila

„Tata!“
„Reci, sine.“
„Opet sam spalio živu mačku.“
„Opet, sine? A, jebemu ronca... Nije mi to drago. Stalno nešto pališ okolo. Još će mene neko u bajbuk poslat... Ništa, ajmo malo kod psihologa.“
Evo, ovo je jedan ja mislim već sad, a kroz koju godinu sigurno, dobar primjer mogućeg dijaloga u Hrvatskoj. Tada će tate već biti dovoljno osviješteni po pitanju komunikacije s djecom pa će im sinovi dolaziti otvoreno s problemom. Ili nekad, npr. kad spale živu mačku, s pizdarijom koju su napravili, a nekad, kao npr. kad kažu da su spalili lokalno groblje i četri pijanca zaspala u njemu, s pizdarijom stoljeća koju su napravili. Što i nije loše, bolje da pričaju o sranjima, ali ne, kako se to uvriježeno misli, da bi si olakšali dušu, već (ako se mene pita) da bi olakšali posao policiji kad se radi o potrazi za delikventima koji su spalili lokalno groblje i četiri pijanca zaspala u njemu. E, a tate, educirani kakvi će već biti, naučili su da se u takvim situacijama klinca vodi kod psihologa. On, ili ona, malo će zurit u klinca, postavit mu par pitanja u vezi tuširanja, piškenja u krevet, snova i mjesta gdje je odrastao. Kako se radi o razdoblju za par godina, klinac najvjerojatnije neće biti negdje moje dobi, ustvari neće biti ni blizu pa se neće, poput mene, u svemu moći izvlačiti na to da je pet godina proveo u progonstvu, tj. nitko mu, kao meni, neće dijagnosticirati PTSP, ali vjerujem da će se za potrebe tadašnje, odnosno buduće psihodijagnostike izmisliti termin PPS – post pitiespijevski sindorm, od kojega će nužno patiti djeca iz krajeva u kojima je nekad vladao PTSP, ali sad, kad više ne vlada, i dalje osjećamo posljedice. Ili nam je zapravo ponestalo izlika pa smo sad izmislili nove. I uopće ne mislim da je ovo nemoguće, jer već danas slušam kako od PTSP-a ne patimo nužno samo moji zemljaci i ja (a ne patimo ni mi, čisto da razjasnim, ali ako se to nama pripiše još i nekako...), nego i sva djeca Hrvatske koja su živjela u to doba, u miru i blagostanju, ali su tu i tamo bili duboko potreseni sličicom djevojčice iz Vukovara koja je obišla svijet. Kako onda ne očekivati da će možda moj nećak za koju godinicu patiti od sindroma izazvanog time što mu je tata iz stotrinaeste šibenske sto posto morao izaći lud u glavu pa se sad to na njega, jadnog, malog i kukavnog odražava, te on ide po zagrebačkim Srednjacima i istraumatizirano reve od žalosti i pali žive mačke...
Opće je poznato kako ljudi sve na svijetu što je grozno i odvratno i za što bi najviše voljeli da nije ljudsko - što iz praktičnih razloga, što iz srama koji osjećamo naspram žirafe dok joj pokušavamo objasniti kako mi defakto imamo razvijeniju svijest od nje – vole nazvati psihičkim poremećajem. Ne kažem da u nekim slučajevima to i nije točno pa se netko, istraumatiziran ratom, voli iskaljivati na mačkama, ili netko koga je tata dirao po nezgodnim mjestima dok je bio malen sad osjeća krivnju pa misli da i ne zna ništa drugo dobro raditi osim kurvanja, ali nekako sam sklona vjerovati da se ovdje ipak radi o posebnim slučajevima, čiju važnost ne umanjujem i ne kažem da ih je malo. No zapravo mislim da se većinom ljudi trude stvari okarakterizirati kao medicinski problem samo zato što im je to lakše nego npr. nekom zviznut metak u čelo jer je silovao i ubio pola sela, a u današnje vrijeme, kad bi DNA kromatografija mogla dosta dobro služiti kako se ne bi krivog porpucalo, mi se njome ipak ne služimo. Nego trabunjamo, je li, kao što je i meni lakše trabunjati u ovome postu, do li poduzeti nešto konkretno. Recimo po pitanju sljedećeg.
Jedna moja poznanica imala je izrazitih problema s dečkom, i to takvih da ju je verbalno maltretirao kad god se s nečim ne bi složila, tipa s bojom njegovih novoofarbanih zidova, a jednom ju je i svojski isprepucao zbog toga. Naravno, nakon toga više nisu bili zajedno, a ona je malo proguglala i zaključila kako dečko, jadan, boluje od NPD-a, ili narcisstic personality disorder, tj. narcističkog poremećaja ličnosti. Između ostalog, tj., uz simptome, navodi i kako je spomenuti poremećaj dosta teško klasificirati u usporedbi s dosad poznatim poremećajima, a kao simpotme navodi agresivnost, duboku potrebu za pažnjom i divljenjem te nedostatak empatije. Možete provjeriti na Wikipediji, da sad ne nabrajam sve, ali zapravo mislim da se ovdje ne radi o bolesti, ili se možda radi, ali ne vidim čemu dijagnostika i čemu pokušaji da se to izliječi. Osoba nije narcistična. Moj pokojni did rekao bi da je đubre i koliko god ja bila suvremenija od svog dida, složila bih se s njim. Koga uopće briga je li on bolestan, ili nije? A kako se navedeni poremećaj ne može baš lijepo klasificirati, ima nekih iznimaka, manifestira se na razne načine, ne sliči ni na što do sada otkriveno, blabla... – ding!? Ne znači li to možda da i nije riječ o bolesti, nego je osoba jednostavno – zla? Ako li je, pak, ipak riječ o bolesti, kako naći lijek za nju kad ne znamo baš ni zašto dolazi do nje? Ja bi je liječila zatvorom, ili nekim sličnim kaznama, ovisno o slučaju. Ako tip premlati curu, recimo da neko teško lomljenje svake kosti u njegovim udovima dosta dobro pokriva štetu. Znam da ni tumorima još nije nađen ni uzrok, ni način, ali kad imaš tumor, ne štetiš baš nekom drugom, nije da ih išta boli ili da si ih ikako povrijedio time što si bolestan (osim time što ti žele dobro pa im je sad žao da te boli).
Ljudi su đubrad. Klinci koji pale mačke vrlo vjerojatno nemaju nekih teških trauma, a ako su stvarno u djetinjoj dobi vidjeli nešto grozno pa to sad liječe paljenjem mačaka, ok, možemo ih liječit, ali jedna preventivna triska putem do psihologa neće pokvariti svu njegovu dijagnozu. A narcističnog dečka ne bih ni pokušala liječiti nikako drugo nego metodom istjerivanja đavla. Možda da ga zamolimo za manifestaciju onog hoda niza stube kod djevojčice iz egzorcista?
Ajde, miško, evo ti svih petnaest skalina u mojoj kući pa se kotrljaj... Nu, pade! A jebemu ronca... Nije mi to drago... Izgleda da moramo opet. Pa ako se nakon kojih mjesec dana opet ponovi ista situacija, onda ću poželjet da osobno budem egzekutor.
Moje selo je u Hrvatskoj među prvima dobilo struju pa šteta da se ne troši u božje svrhe povremeno...

--lydia

- 16:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.04.2008.

Love is in the air...

Za lava bi možda bilo bolje (kad već je zalutao u minsko polje) ne ukazivati mu na mine jer lavovi nemaju strah od visine...

--infantilydia

- 16:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.03.2008.

Post o nicemu iliti "Idem pisat da Lydia ne bi privatizirala Ažhdaju"

Nešt sam se danas uhvatila razmišljanja. A-HA!(ne ona grupa neka, nego usklik)..I to ne o bilo čemu, nego o snovima(i to ne o svojim željama i sanjarenjima o budućnosti, nego o snovima kao takvim...ono, spavaš, sanjaš, pa pričas o tome). E pa, nije za mene ništa čudno da sanjam svakakve pizdarije, al noćas je u mom krevetu bilo vrlo interesantno(da,B,ja pričam,oni ćute).
Ovako je to išlo. Ja sam bila na najslabijoj karici. Pita mene Danijela:"Jelena, tko je bio najpopularniji blues pjevač do 1995.godine?" Ja blejim ko tele u šarena vrata, kažem, možete ponoviti, ponovi ona: "Jelena,tko je bio najpopularniji blues pjevač do 1995.godine?" Ja se počnem derat da ne znam, da kakvo je to pitanje, ništa Danijela ne registrira, ja ostanem šutit, igra ide dalje. Sljedeće pitanje za mene: "Jelena,tko je najpopularniji blues pjevač nakon od 1995.godine do danas?" Ja gledam u nevjerici, koji kurac je njoj, jel to ona mene oće namjerno sjebat, mislim, ko tu koga,jel? Opet nisam odgovorila. Sljedeća scena "Jelena, Vi ste najslabija karika".
(btw,ak netko zna i priblizno točan odgovor na ova pitanja, nek mi slobodno napiše.)
E a drugi dio sna je isto, ovako, kako bih se izrazila, hihi, vrckav.Možda čak i uzbuljiviji od prvog dijela posta. Sanjala sam da sam odlučila jest jaja. Kajganu jelte...onak, sa sirom i bila sam sretna ko malo dete jer sam se tak super sjetila da bih to mogla jesti. Dok sam se probudila, shvatila sam da je to dobra ideja, al sam bila lijena ići u dućan po sir. A samo jaja me ipak tolko ne vesele (neki od vas će se sad čudom čudit, napravit ono ceškanje kažiprstom desne ruke po vrhu glave i reć:"Pa kako to ona misli,ok,nema sira,al to ne znaci da jest samo jaja nije dobra ideja?) ali eto,takva sam vam ja, sva nekonvencionalna.

E sad će neki pametni ljudi mislit, šta je ovoj Chinchi, ono, Lydia piše sto put zanimljivije događaje koji su pritom stvarni, a ova tu piše o snovima i krade Bogu dane. E pa baš to, ljudi moji, meni je u zadnjim par dana najuzbudljiviji dogadjaj moj san od noćas. Ako hoćete zanimljivije postove, dajte mi materijala. Ili čitajte tuđe:P Meni svejedno, i ovak sam ovo pisala samo da zapišam Ažhdaju, kako kaže i naslov.
--chinchi

- 13:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 29.02.2008.

Which common stereotype do YOU fit in?

(tijekom jučerašnjeg predavanja na kolegiju Portuguęs de negócios, ili Poslovni portugalski jezik)

Prof: I, o čemu govori članak u cjelini?
Netko: O Hrvatskoj.
Prof: Da, ali o čemu? O turizmu u Hrvatskoj?
Netko: Nazivaju nas novom Azurnom obalom, haha...
Prof: Da, zašto ti je to smiješno?
Netko: Pa mislim... nismo baš tako super...
Prof: Jesi bio kad na Azurnoj obali?
Netko:...ne..., ali, na tv-u...
Ja: ...je prikazano ljepše... Kako i Hrvatska na tv-u sigurno izgleda ljepša nego što jest. Ne znam dovoljno o Azurnoj obali da bih je hvalila ili pljuvala, kao ni ti vjerojatno.
Netko: Vi Dalmatinci ste tako ponosni na naše more, kao da je ne znam što...
Prof: Ok, debatu možemo neki drugi put napraviti. Ali, da li članak govori samo o turizmu?
Netko: Ne.
Prof: O čemu još?
Netko: O povijesti. Npr. o tome kako je Marco Polo bio Hrvat, iako nema dokaza za to.
Ja: Pa teško se stvari iz 15 stoljeća mogu dokazati, čak i uz pomoć dokumenata jer nisu baš vjerodostojni. Tko zna je li bio Hrvat... pretpostavlja se da je... Zašto se ne hvaliti tim ako se Talijani mogu kućom Romea i Julije koji nisu ni postojali...
Netko: Vi kroatisti uvijek s tim nekim primjerima kojih se ostali ne sjete jer imaju život...
Prof: Dobrooo! O čemu još članak govori?
Netko: O ratu.
Prof: U kojem kontekstu?
Netko: Kad spomene Dubrovnik. Mislim da je to zapravo nepotrebno.
Prof: ???
Cijela dvorana: ?????????
Prof: Zašto?
Netko: Pa nije potrebno. Odmah na početku spomene rat, a kasnije kod Dubrovnika baš ide u detalje. Nije privlačno.
Ja: Ali je istinito.
Netko: Pa nitko ne traži da lažu, ali ovako...
Ja: Što? Pa bitno je za Dubrovnik, čak i u smislu hvaljenja. Ti nisi ponosna na to što se uspio obnoviti zapravo jako brzo nakon rata?
Netko: Pa trebamo biti ponosni, ali... ovo kako ona piše odaje dojam da je Hrvatska još uvijek opasno mjesto za ljetovanje.
Ja: Molim? Po čemu to zaključuješ, da bi se mogao dobiti takav dojam?
Netko: Pa po tome što je nabrijan mržnjom tekst!
Ja: Ma nije uopće, iznosi činjenice. Osim toga, ako netko nakon rečenice „Sada, desetak godina nakon završetka rata, Hrvatska više nije opasno mjesto, već suprotno – raj prepun turističkih blagodati“ zaključuje da je opasno mejsto, onda možda za njega i je opasna zemlja, ali ne zbog rata, nego jer mu je opasno da bilo gdje iziđe iz kuće, na cijelom svijetu jer vrlo vjerojatno ne zna prijeći cestu sam!
Netko: Vi ljudi iz Dalmatinske Zagore stvarno patite od PTSP-a...

--lydia

- 12:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.02.2008.

Nikom upućeno, samo da naglasim

...i tako, krenem ja dalje cestom, ostavljajući za sobom još jednog poznanika i plutajući uzvik „moramo na kavu“. A kako nisam na njega niako reagirala, on je, istina – nečujno, nastavio odjekivati u međuprostoru.
Volim stvari promatrati kroz lingvističku prizmu, a volim se povremeno i prosrat (ma šta povremeno – svevremeno!) pa mi je tako u ovoj situaciji pala na pamet jedna zanimljiva pjesnička slika; neke riječi/iskazi nikad ne dožive svoju puninu, ne dobiju smisao... Kao da otplutaju i onda kad naiđu na otpor, plesnu to na što su naišle i dvije su mogućnosti onoga što se može dogoditi: a)plesnu o stablo/bilo što što se ne služi jezikom, dakle bilo što što nije čovjek i rasprsnu se te samim time više ne postoje niti kao plutajući iskazi, a mi nikad i ne saznamo da su postojali, b)plesnu o čovjeka i smatraju se ili inspiracijom (kao ovi besmisli koje ja rigam tu po blogu pa mislim da sam naročito kreativna), ili postaju poštapalice. Tako, npr. izraz „bogte“ nije nikad imao smisla jer je zapravo riječ o nedovršenoj psovci, kletvi, a možda i (manje vjerojatno) molitvi, ali je jednom zalutao u Slavonski Brod ili okolicu, plesnuo nekog čiču i postao poštapalicom, izrazom koji umećemo tamo gdje je komodno mogao doći razmak, točka, zarez, kojabilo interpunkcija ili uzdah...
Nešto slično vjerojatno je bilo i sa „jebote“, koja je potpuno izgubila status psovke, a i „čovječe“ je malo glupavo, kad bolje razmislim... Možemo se početi u razgovoru zazivati i sa „sisavče“, „kralježnjače“, „dvonožni stvore“, ali nema smisla, kao ni „čovječe“. Dobro, „dvonožni stvore“ vjerojatno nije u upotrebi i malo zbog nezgrapnosti, ali „sisavče“ je vrlo vjerojatno plesnulo o Cibonin toranj – zaklela bih se da je neki biser i to rekao.
No jedan od ponajmržih mi iskaza za koje mi je osobito žao da nisu plesnuli o koješta, već baš o dvonožnog stvora, je „moramo na kavu“. Naravno, taj iskaz nekad ima smisla, isto kao što i „čovječe“ teoretski može imati smisla, primjerice u filmu „Planet majmuna“, ili na karnevalu gdje su svi maskirani u različita bića te je samo jedno maskirano u čovjeka, ali u svakodnevnim, čestim situacijama nema smisla. Tako i „moramo na kavu“ stvarno zadržava svoj puni smisao kad je upućen osobi s kojom se stvarno želi popiti tu kavu, ili ne, ali je to iz nekog razloga stvarno neophodno. Ali kad na kraju dana stanem i razmislim koliko je ljudi taj dan izrazilo želju da sa mnom popije kavu, onda se stvarno pitam kako to da se ja ikad osjećam usamljeno, a barem u vrijeme ispitnih rokova se dogodilo da nemam s kim izići vani, ne samo ove godine, nego i ranije, kad je također mnogo ljudi sa mnom imalo jaku želju piti kavu. S druge strane, ako glagol „morati“ promatram ne kao izraz želje, već kao izraz obveze, onda me debelo čudi da kad pucnem prstima i kažem „Chris Meloni, gol, u mom krevetu, sad!!!“, ne pojavi se horda ljudi koja sluša mene, groznog diktatora, i donosi mi Kellera u svom njegovu sjaju, pa da onda ti isti ljudi osjećaju obvezu da mi se ulizuju pijući kave sa mnom, kako bi ih jednog dana eventualno poštedjela smrtne kazne, ili doživotnog zatvora...
Zaključak je, dakle, da Zemljani rečenicu „moramo na kavu“ očito izgovaraju po dobroj staroj primjedbi Douglasa Adamsa, a ta ja – da im usta ne bi srasla. Mene, kao Zemljanina od posebne vrste (koja se, kako rekoh, voli isprsit bespotrebnim izjavama, ali barem ne prisiljava druge na nervozno razmišljanje o istinitosi izrečenoga) taj iskaz ljuti. Jer ako nešto ne volim (zapravo, puno toga ne volim, ali za potrebe posta, neka ovo bude rečenica koja će, nadam se, plesnuti o Boćarski dom), onda je to odrađivanje kava. Ako se meni s nekim kava pije, onda je to zato što mi je ta osoba zanimljiva, pretpostavljam i da sam ja njoj, a ako nisam, da će bit dovoljno fer pa me odjebat, a ne odrađivat kave.
Nadalje, toj hipotetskoj osobi uopće ne moram reć kako „moramo“ na kavu jer će se ta kava ionako nametnuti sama od sebe i neće biti potrebno naglašavati da je moramo popiti. I zbog toga mi je stvarno ružno što kad krenem pretpostavljati da je netko to ispljunuo kao potencijalni plutajući iskaz, ispostavi se da taj netko ima drugačiju logiku od moje i stvarno mu se pije kava i to je bila jedna od situacija kad ovaj iskaz ima smisla, a kad ja pretpostavim da se toj osobi možda jako, jako pije kava, onda ispadne da sam sve one silne kave koje su mi se stvarno pile prolongirala totalno bezveze jer se dotičnoj osobi kava sa mnom ili ne pije pa je neće popiti, ili ima vremena na bacanje pa će je popiti, makar i bez tema za razgovor, a u oba slučaja je postigla svoj cilj – da joj usta ne srastu.

Zašto sam sad ovo napisala – jer sam danas izignorirala jednu kavu za koju sam se trebala javiti pa me sad peče savjest. S druge strane, nekako sam ipak sklona vjerovati da kako god ja altruistično razmišljam o sebi (altruistično jer sam, naravno, objektivna pa se promatram kao drugog i objektivno zaključujem da sam super), tako i drugi papci sebični, odvratni, egoistično razmišljaju o sebi samima i javili bi se da im se ta kava stvarno pije, ili bi već prije razmislili ovako kako ja razmišljam pa bi zaključili kako rečenicu, da bi bila adekvatno shvaćena, a oni postigli ono što žele, treba drugačije formulirati.

A meni ne preostaje niošta drugo do li da kad idući put čujem „moramo na kavu“ naivno upitam „a zašto“ i onda zlobno uživam u zblesanoj faci i zujanju mozga koji nije navikao na obradu tako kompliciranih podataka, kao što je samo postojanje tog pitanja.
I kad sam se već uhvatila Adamsa - možda je upravo to ono pitanje koje je falilo u cijeloj priči i strci oko četrdesetidvojke.


--lydia

- 22:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 13.02.2008.

Jesam li ja đubre bez savjesti, ili samo volim svoj život?

Moram se osjećati krivom.

Nisu me tako doma učili, ali moram jer me inače zbilja počnu okrivljivati.
Zanimljiv je poredak u kojem te ljudi obilježe grimiznim „K“ kad kažeš da se ne osjećaš krivim, ali je posve drugačije ako priznaš taj osjećaj, makar ga i slagao. Onda te, dapače, krenu uvjeravati u to kako si ti dobra osoba i kako se nemaš zašto osjećati krivim jer je osjećaj krivnje ionako samo u tvojoj glavi, a nitko drugi o tome i ne vodi računa – ljudi su preopterećeni samima sobom. Ako ne kažeš (ili pak ne lažeš?) da se osjećaš krivim, onda se naslušaš prodika i prodika o tome kako si loš i kako te nije briga za druge, pojedeš jezikovih juha na litre, toliko da se tvoj vlastiti jezik od njihove začinjenosti i vrućine počinje rastapati i prtvarati ujednu sasvim novu jezikovu juhu koju ćeš, zbog vlastita beskičmenjaštva, kasnije servirati drugima. Jer si naučio od straha i ispiranja mozga da ih moraš podsjećati na to kako je uistinu lijepo osjećati se krivima.

Moram se osjećati krivom.

Recimo, zato što sam imala sretno djetinjstvo. Bio je rat, ali bio je svima oko mene – mene bar za to vrijeme nitko nije tukao, niko mi nije umro i imala sam 1992., daleko od kuće, sedam Barbika. Zato se sad moram osjećati ultrakrivom jer neki su imali samo šest, a neki nisu imali uopće pa bi bilo lijepo da se ni ja nisam imala čime igrati i da sam i ja morala gledati kako mama mršavi, blijedi i sijedi, umjesto Barbike, mršave, pokvarcane i plave. O, da, a kakvu lli tek krivnju moram osjećati jer se moja mama trudila da sve to skupa ne primjećujem, a nije bila samoživa depresivka kojoj se nije dalo pričati priče. Zbog toga se moram osjećati jako krivom. Jer mi je stvarno s njom bilo lijepo.

Moram se osjećati krivom.

Krivom, jer sam imala dovoljno mozga da upišem faks koji nije iznad mojih mogućnosti. Jer, kurcu fala, nije užasno težak, završavaju ga stvarno i najveći glupani, pritom je i zanimljiv pa mogu usput radit (od prve godine faksa – ispričavam se svima zbog toga i osjećam se neopisivo krivom što to oni nisu u stanju) jer me ne iscrpi dosadom do krajnjih granica, blizu doma mi je pa se i ne nahodam na dnevnoj bazi, osim ako to želim, a katkad želim hodati iako mogu i tramvajem do nekog, bilo kojeg cilja. Zbog toga se osjećam krivom. Jer neki su lijeni. A ja nisam, nego je moj napor slučajno manji od tuđeg pa mi ostaje vrijeme i snaga za još puno toga. Jebote, kako se samo moram osjećati krivom, grozno...

Moram se osjećati krivom.

Među ljevičarima – jer sam desničarka; među desničarima – jer sam porod od tmine i moj dida se u grobu okreće; na svom faksu – jer volim SF; doma – jer ću, ako sve bude išlo po redu, najdulje živjeti; među većinom žena – jer nemam celulit; među pušačima – jer ne pušim; među nepušačima – jer obožavam cigarete i drago mi je šta sam pušila; među frigidnima – jer ne glumim; među nimfomankama – jer mi se ne da uvijek; među starim frenodvima – jer sam na faksu; među živčanima pred ispti – jer me danas booooooli kurac; među pristojnima – jer stvari tu i tamo nazovem pravim imenom; među kulerima – jer sam nekad u životu nekom rekla „volim te“, a to danas više nije kul; među svima živima – jer je to užasno, jednostavno neoprostivo što pretpostavljam da bih bila loša mama pa i ne razmišljam o tome da bi nekad možda mogla imat dijete; među prijateljima knjige – jer mi je Krleža dosadan; među prijateljima muzike – jer mi je Justin super; među megalomanima - jer uživam u malim stvarima pa mi kažu da sam mediokritet...

A zapravo, jedino zbog čega se stvarno moram osjećati krivom je to što sam bezgranično hvalisava. No, „ako si jebo pa nisi pričo – ko da nisi jebo“.

E pa super. Ja se krivom ne osjećam.

--lydia

- 01:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 05.02.2008.

Tako moj tata i ja pričamo...

-Haha, a ruga si se materi...
-Pa nisam se ja ruga, nego mi bilo simpatično. A isto je to glupo, ona ovisna postala... Samo ubada po slovima ovim, i ubada, i ubada... Non-stop je na internetu, non-stop!
(mama iz pozadine):Nisam ja postala ovisna, nego je danas potribno bit kompjutorski opismenjen!
-A dobro ti kaže, stari... tako ti je to danas, i ja sam non-stop na internetu..
-Šta ne učiš?
-Učim.
-Kako bilo na ispitu danas?
-Ma biži, teško. Al sad mi je baš drago da se nisam satrala jer mi ne bi palo na pamet da će bit ovakve stvari. Ovako lipo...šta...
-Mae, dašta... Ima li sad koji uskoro?
-Ima.
-Kad?
-Sutra.
-Eto đavle!
-Al idem ja na koncert večeras. Nisam došla studirat u Zagreb, majke ti...
-Pa nu, najbolje sad da neš ni živit kad su ispiti... A koji koncert?
-TBF
-A?
(mama iz pozadine):The Beat Fleet, to su ti oni reperi isplita!
-Ajmeeee, oni šta nabrajaju, oni ludi u mozak, jel ti?
-E, e, ti... A imaš tu na desktopu novu stvari njihovu šta sam skinila kad sam bila kući, moš poslušat...
-Di, ode?
-E.
-Aha... Ovo di piše tbf?
-Je.
-Aha, aha, aha... I kako ću ja to sad poslušat?
-Dupli klik.
-Aha, ček, ček... Nu... Zaplavilo mi se...
-Dobro, onda sad enter stisni.
-Šta enter, koja je to tipka?
-Ne mogu virovat... A sinovi bi ti se krstili „u ime oca sina i duha svetoga enter“ da su religiozni kojim slučajem... Ta najveća tipka.
-Ova s kolinom?
-E, sad ja tebe ne razumin...
-Ova, brate... Ova, malo odgrižena...
-Je, stvarno, nisam to ni primijetila prije...
(mama iz pozadine): Ahahaha, ne zna šta je enter... (pjevuši od zlobe)
-Ćuti ti tamo! Vidiš ti šta je to sritno kad ja nešto ne znam, pa ne bi to bog...
-„To“ ti je žena, kako moš tako! Šta ima veze,ne bi da se ti njoj ne rugaš kad ona nešto ne zna...
-Ma ja se naljutim kad ona govori o nečem šta ne zna, a ne jer ne zna! ... ... ...Ajme meni, šta me ubije ovako kad ovi nabrajaju, ajme...
-Baš je dobra pisma...
-Ma je, ovo je muzika... I oni, oni, oni tvoji... kako se ono zovu... Ma da nije Dinamovu himnu napisa, ne bi ništa valja! Sve je to droga, sve...!

--lydia

- 18:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 23.01.2008.

It`s a story about NOTHING!

Satrat će me ova gripa, ne znam kud se baš morala pojavit kod mene u tjednu kad moram danonoćno boravit na faksu prikupljajući potpise, a sve i da si nabavim sto i jednu ispričnicu od doktora, uopće mi se ne da kasnije lovit profesore da mi daju sveti trag svojeg pera u modru, tvrdoukoričenu bilježničicu moje vrijednosti... Spavat mi je teško jer me probudi zvuk mog vlastitog kašlja pa se onda još krenem opterećivat time može li cima uz mene betežnu, a glasnu, zaspat pa se onda gušim do iznemoglosti i buljim u strop razmišljajući o koječemu.
Ali sam nekako sritna. Kažu mi da je to moje raspoloženje ovih dana postalo zarazno pa se ja sad pitam radi li se možda ipak o kakvoj gripici čiji je jedan od simptoma neobuzdano pokazivanje sreće, ili je jednostavno nevezano jedno o drugome, a moja „perkyness“ (:P) je uzrokovana tek time što je siječanj prošao vrtoglavo, bez previše bluesa i nekako u suncu...
Prije nisam volila sunce, a-a, to se protivilo mojoj religiji. Znam da sam već stoput pričala, a barem jednom i pisala o tome, ali darkerizam je fascinantna pojava. Čak i kad te prođe, i dalje se barem pomalo osjećaš ko kreten kad obučeš nešto žuto ili staviš zeleno sjenilo, iako znaš da ti najbolje stoji. Kad na ulici vidim mladi par kako se zaljubljeno drži za ruke, a pritom su oboje odjeveni u udri-me-nogom-ja-sam-goth odjeću, njena se duuuuuuuga haljina vuče po podu (ne kužim kako NIKAD nije prašnjava), a njegova duuuuuuuga kosa se vjerojatno nekad prije vukla po ulju, ne mogu si pomoći pa da im ne zavidim što to mogu, a da im nije neugodno jer meni bi sad bilo, dok i dalje od svih subkultura ovu smatram ne samo najmanje glupavom, nego i najljepšom. Mami mi toplinu oko srca, šta da radim...
No moram priznat da nisam dugo shvaćala koliko npr, muzika koju slušaš, ako slušaš isključivo jedan tip muzike, može utjecat na raspoloženje. Nisam virovala svojoj mami kad mi je to govorila, ali sad nekako virujem sve više. Jebiga, zatvoriš li se u mračnu sobu, nabiješ si sluške, udreš po Bauhausu i počenš analizirat tekstove, vrlo vjerojatno ćeš počet zaboravljat izlazit iz te sobe i gledat svjetlo dana, a vrlo vjerojatno ćeš počet zaboravljat i jest.
I sad ti budi kovač svoje sreće kad nemaš dovoljno željeza u krvi pa nemaš šta kovat...
E, a budući da se željezo kuje dok je vruće, bilo bi dobro da i ja prestanem laprdat pa odem riješit ovo svoje pitanje gripe dok je još uvik riječ o gripi, a ne evoluira u neku gadnu upalu od koje ću dobit takve podočnjake i krvavost u očima da će ljudi i za mene po cest počet govorit „pa kako joj nije neugodno“. S tim da to većini ljudi nije simpatična primjedba, vjerojatno samo meni je.
Odo ja kod doktora.
Obećah da se ovoga puta potpisujem drugačije pa, eto, voli vas...

--Bijoux :)

P.S.Dobra stvar je da su mi se od kašlja jako nabildali trbušnjaci.

- 08:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.01.2008.

Što je sve mladi student u stanju pisat umjesto seminara

Dakle, znam da svi mi urbani intelektualci, koji volimo neargumenitrano pljuvati po reklamnoj kampanji HDZ-a i vidno se osipati, ježiti i povraćati po cesti na spomen Dare Bubamare, mrzimo sve što je iole komercijalno te mejnstrim, kao i sve koji ne znaju značenje riječi iole. Kontemplacija o kršenju prava pušača i nemiru u svijetu, kombinirana s bolnim priznavanjem činjenice da Heideggerovo načelo uvjetovanosti trodijelnom strukturom predrazumijevanja (Vorhabe – Vorsicht – Vorgriff) uistinu je dostojno i pravedno, pravo, ali ne i spasonosno, i toliko me iscrpilo da mi ne ostaje snage za učenje u ovim teškim i tmurnim danima kad bi učiti trebalo...ili bi me barem iscrpilo da je išta od svega ovoga što sam sad ovdje nadrobila točno.
Nasreću, činjenica je da ne filozofiram, ali previše znam o tome, a)jer sam nenadjebivo inteligentna pa pamtim svaku pizdariju , b)jer studiram s ljudima koji me pizdarijama bombardiraju, c)jer sam nenadjebivo inteligentna, ergo, pamtim svaku pizdariju. Drugim riječima, ne mrzim uopće sve što je mejnstrim, ne kužim baš do kraja što je Heidegger zapravo htio reći, a poprilično sam sigurna da ne kuži ni moj brat Hiroaki. E, a zašto ovo sad sve pišem: jer je tema ovog posta, koja tek slijedi, zapravo top-lista mojih pet najdražih serija, odnosno jedna totalno neoriginalna, mejnstrim tema zajedno s objašnjenjem zašto mi je koja serija tako draga te se zaslužila naći tu gdje se nalazi. Pa krenimo, od kraja:



5.The Sopranos – kao prvo, užasno mi je drago šta je glavni lik toliko debeo, a toliko seksi da padaju u vodu sve one teorije o tome kako u američkim serijama svi moraju biti lijepi i ušminkani. Štoviše, glavna pička, Adrianna (u koju bih, btw, da sam frajer bila tako zaljubljena) je ružna ko lopov u faci, a istovremeno se oblači očajno i opet nekako uspijeva bit divna. Nadalje, radnja serije govori dovoljno sama za sebe, najavna špica je prezakon, a odjavna, navodno, nije dvaput završila istom muzikom, šta je totalno fora, bar meni.

4.Only Fools and Horses – za Delboya i Rodneya ponekad imam osjećaj da su iz Hrvatske, točnije, da su negdi iz mog kraja: tipični vlaški „đilkoš“ koji nedostatak visine liječi švercanjem pa postaje totalna faca, i smotani brat koji je pametniji i ljepši, ali to nitko ne kuži pa ga jebe. Nije zanemarivo ni to da serija stvarno ima dobru poruku, a ta je, ma koliko mi šutjeli o tome, da je neka jebena ljubav stvarno važna i da su često dobra zabava u kombinaciji s dobrim ljudima masu važniji od para, što pokazuje i zadnja epizoda, kad se obogate, ali nema više onog elana koji su imali dok su bili siromašni, ali nadobudni. I naravno, tko bi odolio cockney rhymingslangu. It`s fockin` David Blaine!

3.Sex and the City – ok, ako moram ovo objašnjavati, onda stvarno... Ne znam niti jednu ženu koja se s nekom od žena iz ove serije nije identificirala, a čak i one koje se identificiraju s Mirandom imaju svog Mr.Biga (najebemmusematere). Osobno sam je pogledala previše puta, toliko da sam čak uspjela uočiti i grešku u špici: bus koji prolazi iza Carrie pun je, a onda u idućem kadru prazan.

2.Oz – Ok, ako ovo moram objašnjavati, onda opet stvarno... Ne znam niti jednu ženu koja se nije identificirala s Tobyjem, barem u trenutcima dok...no, dobro. Ipak, jako malo ljudi znam koji su se uspjeli i zaljubit i identificirat s Chrisom Kellerom i opravdat svaku groznu svinjariju koju je napravio u seriji pod izlikom „ja bi to da nemam morlanih ogradi napravio“. Točnije, znam samo jednu – sebe. Što još reći za ovu seriju osima da, unatoč povremenoj naivi, zarazi čovjeka svojom dinamičnošću, prezakon špicom (HBO zna znanje) i tolikom količinom testosterona da ti je ili drago što si muško, ili toliko napaseš oči da si nakon jedne epizode super raspoložen i baždaren na nejebični limit fakat dugo nakon epizode.

1.Seinfeld – nesumnjivo najbolja humoristička (a ne humoristična!) serija ikad, s troje potpuno realnih ljudi koji postoje vjerojatno u svim društvima te jednim nerealnim likom, ali koji zato nadoknađuje sve ono što u realnosti fali. Za svaku je pohvalu i to što je riječ o valjda jedinoj seriji, barem američkoj, koja nema nijedan trenutak, ali stvarno nijedan, kad pubilka uzdahne onako ljigavo „aaaaaaaaahhhh“, kao u Friendsima, ili nekoj drugoj seriji kad neko kaže nešto što bi nas sad sve trebalo raznježiti. Ne. Larry David i Jerry Seinfeld totalni su sarkastični idijoti koji ne poznaju granice ljudskosti nikad, čak ni kad je riječ o užasno brutalnim stvarima, kao što je puštanje žene u invalidskim kolicima nizbrdicom, ili pad čovjeka s litice facom okrenutog prema dolje. I upravo ta neljudska brutalnost je ono što ih čini zasluženo najboljima, ne na mojoj listi, nego na više lista najboljih serija uopće.

--lydia


- 23:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.01.2008.

gladan mesa

Kao sto vidite, nas glavni dizajner je ocito nedovoljno uzivao u mesu tokom proteklih genocidnih blagdana (genocidnih po svinje, ne po silly-a) pa mu se po glavi (a samim time i po nasem blogu) vrte kojekakve curke i svinje...
Ako ste zainteresirani za pomoci da se silly skine sa avokada i slicnih droga, i da postane pravi mesozder (da, Triggeru, BAS ZATO!), javite se za broj ziro racuna...

Mesnati pozdraf iz Kljucke 2, 3 kat...

-- chima

- 18:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.01.2008.

the age of men

I tak.
Ma pitam se samo cemu sve to, za koji k....
Ako neko vidi smisao nek mi veli... Iako sumnjam, tamo di Pythonovci nisu uspjeli, neznam ko hoce...
I tak.

-- chima

- 04:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.01.2008.

She went Cukoo

Da mi je netko rekao da ću opet propušiti u novoj godini, nemalo bih se iznenadila, kao i da ću postati teški ovisnik o alkoholu, ili nedajbože, da ću prestat piti kavu, ali sve to skupa bi me kudikamo manje šokiralo nego činjenica da ću se zabavljati još jednom novoizmišljenom cyberrazbibrigom. Naravno, riječ je o Fecebooku. Donedavno, bilo mi je čudno zašto je to ikome uopće zabavno pa me stoga sada i čudi što je upravo spomenuta razbibriga postala jedan od rijetkih sajtova na kojem sam odjednom i ja, tako iritantno neporočna (ma kurac, to bih htjela biti!) svakodnevan gost.
Dakle Facebook: nesumnjivo, ima puno strana koje mi se kod njega sviđaju, kao npr. činjenica da imam neku vrstu dokaza kako Bonagracija ipak nije mrtva, što bih inače mogla zaključiti samo po nekim pričama koje kruže (i na kojima joj i ovim putem čestitam), kako pola mojeg razreda iz srednje škole nisu kreteni i ne zamijeraju mi što se uopće ne javljam pa to rezultira time da sad odjednom opet imam trista miljuna starih frendova s kojima i dijelim neke aktualne informacije iz svog života, a da sam prava KOKOŠ (i slova nisu slučajno velika) dokazuje i činjenica kako me neizmjerno uveseljava kad pronađem neku ženu koja je nekad, svojevremeno, bila tiha patnja nekog ko je bio moja tiha patnja i naslušala sam se o njoj, a onda, upravo zahvaljujući Facebooku zaključim da je dotična totalno bezveze, da joj je Oliver najdraži pjevač, a najbolji film „Deset razloga zašto te mrzim“.
Nastranu to, ja se ipak ljutim na samu sebe što sam se navukla jer ispiti dolaze, a ja, umjesto da već imam spremljena dva do tri, kao što sam na početku akademske godine isplanirala za ovo doba, rješavam „Which Simpsons Character Are You Most Like“ i šaljem Captainu Blacku virtualne palačinke u trenutku kad on napiše onlajn poruku da se zaželio istih. Da stvar bude bolja, ovisnika, a meni dragih ljudi, sve je više pa sam sve češće meta poziva na chat i slanja, dakako virtualnih, darova, u međuvremenu January is not getting any younger, a moja prezentacija o Istočnom Timoru mora biti gotova do srijede, dok danas još uvijek postoji tek kao jedna od nepopunjenih kućica na mojoj „to do listi“. Možda pronađem mentoricu i pošaljem joj zahtjev da mi bude frendica pa mi malo progleda kroz prste kad joj dodijelim ocjenu „10“ za „Loveability“.
Užas, jebote... Jako sam nadobudno započela 2008.

--lyida

- 17:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 19.12.2007.

Jednom...

Kad poželiš da je tiše
I rasprave oduzmu mjesto svađi,
Kad shvatiš da poznaješ sve više
Ljudi koji su od tebe mlađi,
Kad poželiš ne jesti čokoladu
Jer ne možeš s toliko kila na more,
Na plaži tražiš mjesto u hladu
Da ti se ne bi pojavile bore,
Kad subotom osjećaš, makar ne želiš,
Obvezu negdje da sjediš na pivi,
Kad uhvatiš sebe gdje se veseliš
Što su ti nagoni još uvijek živi,
Kad na obiteljskoj fešti odjednom
Za „odraslim“ stolom mjesto je tvoje
Jer smatraju te jednako vrijednom
I kao ozbiljnog gosta te broje,
Kad najmlađa pjesma kojoj znaš riječi
Starija je bar od osnovca,
I nesvjesno materijalizam te priječi
Napisati rimu bez spomena novca,
Kad smiješ pušit i smiješ pit kavu
Bez straha od glupih komentara,
Kad počneš kužit ljutnju u stavu
Mame u vokativu „stara!“,
Kad teško je naći novu ekipu
Jer čezneš ipak za onom od prije,
Kad ljudi ne kuže fore u stripu
Kojemu tvoje društvo se smije,
Kad shvatiš da tipovi muljaju, lažu,
A ni mi nismo ništa bolje:
Sva ega biraju kamuflažu
Da nagone g(l)adne zadovolje...,
Kad nema Boga, il` ima ga manje
Nego što ga je bilo u doba
Dok molitva je krila neznanje,
A sumnje su bile potrošna roba...

Jednom...

Kad san ti se pokvari
Jer nešto te nepopravljivo muči,
Shvatit ćeš: „Znači, tako se stari...“
Il` „odrasta“ – ako već ljepše ti zvuči...

P.S.Chinchi, znam da ne voliš "pesme", al ova je za tebe. Tako ti i triba kad si Srb... :)

--lydia

- 17:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 18.12.2007.

when cow says that she's afraid

dopizidile mi kravice... menjajte nest, predlozite...
-- chima

p.s. @L: evo ti osveta zato sto ti nisam nista kupio za rodjendan... jos :)

- 12:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 12.12.2007.

Kita od posta... doslovno :)

Malo sam razmišljala o tome kako je biti profesor hrvatskog, a.k.a. diplomirani kroatist, u današnje vrijeme jako rizično, tj. kako ne treba previše računati na to da je to isplativo jedno zanimanje, a ni s ovom drugom grupom se neću baš usrećit vjerojatno (o kojoj se grupi radi ne govorim jer: pod a – prekorio me 3ger da se kurčim što to studiram, a nikako mi nije jasno da netko misli kako itko može smatrati studiranje istog materijalom vrijednim kurčenja, a pod b – premalo nas je na cijelom faksu s tom kombinacijom i nitko ne piše tako jebeno dobro kao ja pa će me fanovi još početi prepoznavati po cesti, što nikako ne bi bilo dobro s obzirom na sva ta opsesivna pisma koja svakodnevno zatrpavaju vrata mog paviljona, te iz istog razloga neću reći o kojem se domu radi, a nekmoli o kojem paviljonu). Zapravo sam došla do zaključka kako bi bilo najpametnije vratiti se u rodnu pripizdinumaterinu i tamo otvoriti lokal kakvog još nema – sriptiz bar, i to takav u kojem oštriti vid mogu isključivo žene i oni koji se takvima osjećaju (šta će reći ekipa koja se loži na frajere)!
Ideja, međutim, nije nimalo inovativna jer do trenutka kad se moja lijena guzica odluči pomaknuti u tom smjeru još će se netko dosjetiti istog, ali zato imam ideju koja će taj bar učiniti nešto posebnijim, a ujedno ću i iskoristiti svoju visprenost koja će natjerati samo odabrane znalce-znance i znalce-poznanike da uoče kako sam autoironično referirala na svoj studij onog književnog dijela.
No, tu mi treba pomoć, pa usrdno molim da mi javite kako god znate i umijete koje je od ponuđenih imena za opisani lokal najbolje, a kako je vas fanova puno, ali ste sramežljivi, obećajem da ću od sad otvarati sva pisma na vratima svog paviljona čije se ime ne smije izgovoriti, a sve u nadi da mi nudite koji novi prijedlog za ime lokala, ili možda nudite svoje mišljenje o ponuđenim imenima. A ta su:
• Donkey Hot
• 20,000 milja pod pupkom
• Gigantigona
• Oliver Twisted
• Braća Karagmazovi
• Jebeljuga
• Fuckleberry Finn
• Freud (tek da ga se spomene kad je već genijalan, bez simbolike. A ni seks mu nije bio mrzak, s druge strane...)

Hvala unaprijed!


--Lydia Lindíssima Descortesa de Deetz

- 20:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.11.2007.

malo kradem ali...

Evo, jos uvijek pod dojmom, citam komentare na b92.net...
b92.net
I tako, jedan mi se osobito svidio (materijal za azhdaju nema sta, pa cu ga doslovce izkopirati i podijeliti s vama lijencinama koji se necete truditi ono sve procitati...)

Pa dobro zaslužili su da odu na Euro, pobjedili su u gostima engleze. Ali sada neće ući u Evropsku Uniju, jer kako su oni naveli da Engleska neće glasati za njih ako ih pobjede,
pa će još biti i nosioci u grupama za Euro 2008 pa će izbjeći najslabije tj. domaćina Svajcarsku i Austriju,
Mcclaren će izgubiti posao ako Hrvati pobjede,
ukoliko Hrvati pobijede na Wembleyu, Bolton bi se mogao osvetiti Dinamu u knockout fazi kupa Uefea, iako se jos ni Bolton ni Dinamo nisu kvalifikovali za knockout fazu, Englezi bi bojkotovali Hrvatsku kao turističku destinaciju,
Pa da Slaven Bilić neće dobiti posao u Birminghemu, Londonski top dizajneri, bijesni zbog engleskog poraza, kloniti Zagreb Fashion Weeka te tako marginalizirati to, sada prestižno, događanje, to im je deveti ili deseti razlog zašto ne bi trebali da pobjede Englesku, a u nekim ekskluzivnim odmaralištima u Alpama Hrvati neće moći dobiti 30-dnevnu odgodu plaćanja platinastim Amexom, pobjeda Hrvatske bacila mrlju na zvjezdani status Boška Balabana u Aston Villi, iako je bio najveći promašaj Aston VIlle....
i ima još dobrih razloga koje su Hrvati naveli zbog kojih ne bi trebali da pobjede Englesku. Ali nema veze otisli su na Euro, a sad možda Srbija uđe u EU pošto Engleska neće glasati za Hrvatsku. Hrvati su bar zaslužili da idu na Evropsko prvenstvo.
(mikkijukae, 22. novembar 2007 09:55)

pozdrav,
-- chima --

- 14:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.11.2007.

RE: Potvrda o uplati [T20071119001SS010Z25543]

Pozdrav jos jednom!

Iako sam sebi obecao da ceme bilo kakva Vasa buduca provokacija ostaviti ravnodusnim, to ipak nije slucaj.
Vidite, nije mi namjera tjerati mak na konac, ali bih Vas htio podsjetiti na par cinjenica koje cu nabrojati kronoloskim redom kojim su se dogadjale.

U 7. mjesecu sam promjenio adresu boravista. To sam Vam javio kroz najmanje 2 e-maila na koje sam dobio odgovore (znaci, netko ih je ocito procitao, gledano zdravo logicki). Medjutim, racuni su i dalje nastavili dolaziti na staru adresu. Vidite, zanimljivo je kako su sa jedne strane u mejlu poslane potvrde o uplati (tada su, s obzirom na moje "navike placanja kao jednog korisnika" bile dovoljne da me se ne iskljuci) vrijede i vazece su i ne daj Boze ne sumnja se na to da mi neko pokusava smjestiti - da netko drugi slucajno placa moje racune i taji to od mene, a sa druge strane podaci o mojoj promjeni adrese u tom istom mejlu nevazeci, nistavni i ne uzimaju se za ozbiljno.

U mejlu od 7. mjeseca sam Vam vec objasnio svoje vidjenje stvari i cijele strke oko tadasnjim Vasih "zanimljivosti" na racun dobivanja mPin, tajnosti istog, i cijele procedure koja se vec tad odigrala, pa cu taj dio preskociti.

I tako, prodje mjesec, prodju 2, prodju 3...

Cijelo vrijeme mi dolaze opomene na sms da neka "provjerim jesam li platio racun za xx mjesec" i neka uplatu izvrsim sto prije. Ok, nakon dolaska poruke, logiram se na vip. Uzmem jednokratnu lozinku i skinem racun s neta, platim ga i svi sretni (jest da ne dobivam Vip Club bodove, ali nije bitno, sretan sam sto mi je uopce omoguceno da platim racun). Medjutim, da ne bi bilo sve divno i krasno, jednog dana, usprkos Vasim "navikama slanja poruka o ne-placanju racuna", samo ste mi poslali poruku "zbog nepridrzavanja uvjeta ugovora, privremeno ste iskljuceni iz vip mreze...". I tako.

Mislim si ja: "a dobro, sto sad, postoje i gore stvari u zivotu, nije to nista strasno" i kroz tjedan dana posjetim jedan od Vip Centara, obavim sto sam po ugovoru se "duzan" pridrzavati, dam kopiju osobne i potpisem vlastitom rukom pisani zahtjev o mojoj novoj adresi. Uzgred budi receno, ljupka gospodicna koja vrlo dobro obavlja svoj posao (ovom prilikom njoj ide jedno veliko HVALA!) mi je rekla "Vi ste prvi kojeg su zbog takvog neceg iskljucili iz mreze". Ja si mislim "mora da sam rodjen pod sretnom zvjezdom. Mislim, Neil Armstrong je bio prvi na mjesecu, pokojni dr. Franjo Tudjman je bio prvi precjednik Lijepe Nase, i za njih zna vecina te iste nam domovine, mora da cu i ja biti popularan nakon ovog, nije mala stvar biti prvi-ikada-iskljucen-iz-Vip-mreze-zbog-TAKVOG-razloga" i nasmjesim se ljepo, zamisljajuci se na prvim stranicama "Glorie", "Moje istine", "Moje tajne" i slicnih im magazina po formatu, sadrzaju i tirazi.

I sve super, ali vidi vraga, prosli tjedan dodje poruka, po Vasim "ustaljenim navikama slanja poruka o ne-placanju racuna", i kao i uvijek, nudi mi se oprost za moje grijehe. Cijena ? Prava sitnica, samo trebam poslati rijec "DUG" na broj 773 i dobit cu podatke o placanju racuna. Eh, mislim si, super, opet cu se izvuci iz gluposti, cak necu morati vidjeti ni specifikaciju poziva i poruka sa tog racuna, dobit cu ljepo iznos i broj ziro racuna i bolje da nista ne pitam, jer za tako veliki grijeh poput mog, ovakva cijena oprosta je stvarno nistavna, nije vrijedna spomena. No, iako su mi oci gorjele od strepnje da cim prije saznam podatke za placanje racuna, uspjeli ste ovaj puta djelovati drugacije od Vasih "ustaljenih navika slanja poruka o ne-placanju racuna". Naime, "message barred" ili tome slicno. Tako da nazalost, morao sam cekati petak proslog tjedna. Da mi na moju adresu boravista (koja se nije mjenjala od 7. mjeseca) stigne pismena opomena i podaci za uplatu (iskreno, cak i tada bijah sretan, jer ste me i u navedenoj opomeni postedili brige i muke pregleda specifikacije racuna, i usput, kako sami tvrdite, spasavate hrvatske sume od nepotrebne sjece). Eh, da je bar vise takvih kompanije koje se brinu o nasem okolisu: vec vidim specijalno placeni oglas od strane HEP-a/Holdinga/Izaberite trecu kompaniju po izboru/Hrvatske vlade : "NE MUCITE SE PREGLEDOM RACUNA. VI PLATITE, MI BRINEMO. Vas HEP/Holding/Treca kompanija po izboru!"

I tako, kao sto rekoh na pocetku, obecao sam si ravnodusnost na eventualne provokacije, medjutim....


Procedure vezene uz iskljucenja linija prilagodjene su navikama placanja pojedinih korisnika.



Ravnodusan!


Vase mjesecne racune saljemo na adresu koju ste naveli za primanje racuna , te nismo u mogucnosti provjeravati stizu li na adrese nasih korisnika.


Eh sad. Vidite: ja racune dobivene od Vas placam na broj racuna koji ste naveli, te nisam u mogucnosti provjeravati stize li uplaceni novac na Vas racun.



Za jednostavniju kontrolu placanja Vasih mjesecnih racuna mozemo Vam preporuciti aktivaciju placanja racuna putem trajnog naloga.



Ozbiljno cu razmisliti o navedenoj ponudi. Kako mislim da sam dobra osoba, volim prirodu, ako odabirom trajnog naloga spasim i jedno drvo u sljedece dvije godine cija celuloza nece biti iskoristena za ispis mojih racuna, napravio sam dobro djelo. Osim sto cu spasiti drvo, postedjet cu se gledanja u specifikaciju racuna.


Sve zbog VAS,
lijep pozdrav,
Ivan Štimac

p.s. vidite, kad sam birao signature u mejlu pred par godine, nisam ni shvatio kakav sam ocito prorok bio.



On November 19, 2007 at 9:46 AM, "chima" wrote:
Pozdrav!
U prilogu Vam saljem potvrdu o uplati po opomeni.

Isto tako, s obzirom da sam misljenja da je do neplacanja doslo vasom greskom (unatoc sluzbenom zahtjevu za promjenom adrese na novu adresu mi nije do sad stigao ni jedan racun), bih Vas molio da prilikom pokretanja postupka onemogucavanja mojih odlaznih poziva (i poruka) zbog mog "neplacanja racuna" prvo provjerite da li je taj konkretni racun uopce poslan i da li je poslan na ispravnu adresu.

Takodjer, molio bih Vas da mi potvrdite primitak ove potvrde i cim prije omogucite odlazne pozive i poruke.

Sve zbog Vas,
srdacan pozdrav,

Ivan Štimac
091 ** ** ***
Sifra pretplatnika : *.********




--
"What we've got here is... failure to communicate.
Some men you just can't reach. So you get what we had here
last week, which is the way he wants it... well, he gets it.
I don't like it any more than you men."


-------- chima -----------

- 15:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.11.2007.

Da nas sram i stid sve bude...!

Eto, vlastitu blogu rođendan čestitat zaboravismo... Sram nas sve bilo, sve po redu, od "c" (kao Chima), do "s" (kao Silly Moi)!
Jabuka ne pada daleko od stabla - kad smo mi takvi, ko bi reć da nam je i blog zakurac.

Enivej, sretan ti rodjendan, Azhdajo, s ne jednim danom, nego čak tri dana zakašnjenja...!

--lydia

- 21:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2007.

enebili iliti zatocenik azkabana

S obzirom da sam prosle srijede izrekao bujicu fanstasticnih, nadasve zasluzujucih, atributa na racun dragog nam pruzatelja bloskih (Blog, nom. jd.) usluga, bijavsi vidno iziritiran njihovim postupcima od kad je postojanja istog, sto mi je u datom trenutku vidno poremetilo osjecaj za sklapanje hrpe pisanih glasova u vece nakupine (rijeci) a onda tih istih rijeci u (manje vise) smislene recenice (poput ove sad), i s obzirom da me dobar dio ljutnje i misljenja o odmazdi prosao od prosle srijede, najvise zahvaljujuci mom (uspjesnom) bijegu, mom (ne bas toliko uspjesnom) dolasku u kc, te trenutnoj cinjenici da smo gartin i ja porijesavali sve (ili barem skoro sve) upite vezane uz projekt od strane narucitelja istog, odlucih (pokusati) napisati dogadjaje od prosle srijede, enebili vama, dragi nasi citaoci (barem onom dijelu koji (jos) nije saznao za spomenute dogadjaje) dao barem dio uvida sa cim se jedan novopeceni, da ne kazem relativno mrsku mi rijec na n (nije nigger, da ne bi mislili), programer, mora suocavati sudjelovajuci u otkidanju dijela kolaca kojeg vecina mojih kolega sa smjera, i svi po struci mi slicni, pokusavaju otkinuti u nadi da ce svanuti bolje sutra.

Isto tako, kao sto je iz uvodne recenice svakom jasno za zakljuciti, ovaj post posvecujem silly moi, sto je bio nesebican i od ogromne koristi prilikom ispravljanja mog diplomskog uratka, ili, kako je on to strucno nazvao "Proustov tok misli na englekom jeziku". ty silly !

Uglavnom, kao sto sam u uvodu malo nize, par dana prije rekao, nisam posve siguran razlogu da "mene tako nesto snadje", u medjuvremenu su mi jos neki (osim spomenutih) pali na pamet, ali da vas ne davim svojim pseudo crtama licnosti (cisto da se razumijemo, pseudo je zbog toga jer ja (jos) nisam neka poznata licnost, op.a.) pokusat cu, u laganom tonu kao i dosad, ispricati sto se tocno dogodilo.

Znaci, bila je srijeda. Dan prije blagdana. Vec tu je ocito bilo da bi moglo doci do zajeba. Tocnije, do zajeba je doslo vec popodne prije, za sto je kriv KaraIzBunara i onaj koji je izmislio adsl. Drugonavedeni zato jer smo mi, par desetaka godina poslije uveli dsl. Kara zbog toga jer je, zajedno sa mnom odlucio ga uvesti. E sad, postavlja se pitanje, zasto su ta dvojica krivi, i kakva uzrocno posljedicna veza se namece. Pa da nisam imao dsl dan prije (primjeti logicki vezik 'and' ili && za ljude slicne mi po struci), tj, da bilo koji od uvjeta ranije navedenih nije istinit, nebi bilo komkluzije, odnosno ne bih dan prije skinuo 5 epizoda omiljene mi serije, koja ide vec trecu sezonu na ScTu (mislim da su kod nas dvije prosle, ali nije to bitno), u kojoj se glavni likovi (od kojih je jedan deklarirani peder, cinjenica zbog koje je porastao broj samoubojstava zenske populacije u svijetu i hrvackoj, a drugi ima deklariranih problema sa pronalazenjem "svojeg ja" u ranijim pokusajima glume pred malim ekranima, sto ga s druge strane nije sprecavalo da bude genijalan matematicar i da ima vise ideja za rasplet pojedine epizode nego scenaristi Star Treka) istinski trude ostati u zatvoru, u cemu ih bivsi cuvar zatvora, osudjivani jednoruki pedofil, hispanoamerikanac (iliti niskoristi, raspikuca i vucibatina), zlocesti ef bi AAAj agent narkoman, mljekar afroamerikanskog podrijetla, sin od john doe-a, bivsa (mrtva) cura od john doe-a, poginuli otac od john doe-a, sogori, tete, mama, predsjednica (bivsa) SAD-a, a prilicno sam siguran i svi scenaristi te omilljene mi serije, pokusavaju sprijeciti, vadeci ih na sve mile i nemile nacine. No dobro, dosta o Sunjevima. Kao sto rekoh, skinuh 5 epizoda, i naravno, ako sam prvu poceo gledati oko ponoci, a svaka traje po 40ak minuta (+ 10 minuta izmedju epizoda za skidanje sljedece, jerbo je link maaaaaalcice sporiji neg na shari), ispada da sam sljedecih 4 h gledao serije u toplini svoje sobe. Posljedak je da sam legao oko 4. Posljedica toga je da se nisam probudio u 8. Namece se zakljucak da sam na posao dosao poslije 12, i tako je sve pocelo.

Kao sto rekoh, bila je srijeda. Tmurne kapi kise nagnale su cijeli azkaban da ceznutljivo gleda kroz resetke na prozorima, razmisljajuci kad ce vise proci to radno vrijeme i kad ce se moci, poput kolona ostalih zabregcana i inih uputiti na neko oblizno groblje, prisjecajuci se svojih najmilijih. Naime, dan posllije su Svi Sveti. Mislim, imam i tu za reci svojih misljenja glede "svi sveti". Ali necu sad o tome, to je tema za neki drugi post... Mene resetke u tom trenu nisu dirale. Od kako sam poceo raditi, sto mi je gust, svatio da "radno vrijeme" je opasna patvorevina izmisljena od zaposlenih u javnim sektorima (citaj "drzavnim firmama"). U slucaju da u pola 3 (u vrijeme kad se radilo od 7 do 3), odnosno u pola 4, dodje nesto za obaviti, svi koji bi eventualno morali sudjelovati u obavljanu istog zajedno klimaju glavama i govore "ajme, nemozemo to danas stic, za pola sata je kraj radnog vremena". Znaci, u pravilu ostajem na poslu kolko mi treba da zakljucim neku cijelinu na kojoj radim. Ali, tako je to u Rupi. U azkabanu je situacija posve drugacija. Naime, cijelo vrijeme je frka sa projektom i stalno nas "bicuju" da bude sve cim prije gotove. Ali nema sanse, nema te snage u dragoj nam hrvackoj, pa cak ni da Vrhovni Zapovjednik azkabana osobno uskrne u svoj svojoj ljepoti i guzolikom ponasanju, ne smije se tamo ostati dulje od radnog vremena. Bilo je slucajeva, zapravo pokusaja nekolicine mladih odmetnika da ostanu dulje od propisanog, ali kasnije su proglasivani drzavnim neprijateljima, izdajnicima vlastita roda, komunjarama, stranim placenicima kojima je jedini cilj srusiti ovaj, kao sto rekoh, osjecaj prvenstveno zastupljen u javnom sektoru da se u petak (ili vec koji god u tjednu) ide doma kad je radno vrijeme gotovo, a ne kad se obavi posao.

Srijeda. Srijeda koja je za mene pocela oko pola 12 ujutro. Srijeda koja je imala prilicno dobre sanse da me zadrzi iza resetaka dulje nego neka druga srijeda. Srijeda koja je lako mogla postati izgladnjeli i neprospavani cetvrtak. Srijeda koja je po svoj prilici izgledala nekoliko zivcanih slomova daleko od petka. Srijeda. Srijeda kao cista dusa. Srijeda, dan prije Svih Svetih.

Gartin je otisao ranije na sastanak. Dobio sam neki "taskic" i primio se posla. Naivan kakav jesam, u svoj svojoj nevinosti, kao tek krstena beba, nisam ni slutio kakve se spletke odvijaju iza zatvorenih vrata. Vrata iza kojih su ljudi, ljubomorni na moje gledanje kroz resetke azkabana kao da ne postoje, ljubomorni na moje ostanke u rupi debelo nakon radnog vremena, za koje su culi iz mojih prica, i prica onih koji su dosli prije mene, ljubomorni sto ih, za razliku od mene, resetke sputavaju, a trebale bi ih oslobadjati. Kad koristim pojam ljudi, to je samo zato sto ne zelim grijesiti dusu i pritom se sprdati iz svega. Ne zelim zvucati ko "da mi nista nije sveto". Nazovimo ih ljudi. Scenarij spletke je ocito bijo pripreman u najdubljoj tajnosti. Eh, kako sam naivan. Trebao sam znati da se nesto sprema jos prilikom mrkih gledanja kad bih ponedjeljkom dosao u azkaban prije njih. Trebao sam znati da svaki put kad se "ne zna di je kljuc od mojih tamnickih odaja" da je to jos samo jedan od pokusaja da mi se ubija ta moja zelja. Moje ignoriranje resetaka. Da se ubije moje ja. Kad bolje razmislim, na neki nacin je ironicno da je serija o pokusaju ostajanja iza resetaka, bez obzira na sto se svi ostali trude uciniti suprotno razmisljanjima glavnih likova, jedan od razloga koji je omogucio "ljudima" da me ostave iza resetaka. Odnosno, jos gore, da me uspiju natjerati da ih vidim. Da budem sputan. Da zelim otici.

Nakon sto svatih da mogu iz tamnice, ali ne i iz cijelog azkabana. Nakon sto svatih da su resetke stvarne, spoznaja do koje sam dosao zbog ljubomornih ljudi, i da postoje. Nakon sto su mi pred licem prolazile zamisljene slike bataljuna i bataljuna programera koji su vrlo vjerojatno bili zrtve istih ili vrlo cistih spletki ponukanih i smisljenih iz najdubljeg, najcrnjeg dijela duse. 50 minuta nakon telefonskog razgovora i dolaska glavnog dizajnera i spletkarosa (ponovno, ironicno cini mi se, da me na slobodu mora pustati isti taj koji je stavio tocku na i, kljuc u moje okove, da me bas on u svoj svojoj tuzi uzrokovanoj neuspjehom mora osloboditi i gledati ni jednog trenutka nestalu gordost u mojim ocima) izasao sam na svijetlo dana. Resetke ? Kao da opet nisu nikad ni postojale. Guzva u gradu ? Eh, da je bar vise blagdana poput Svih Svetih pa da cesce bude takva guzva. Jer jednom kad pomislite da su resetke stvarne sve ostalo vam se cini manje bitnim.

-- chima --

- 12:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2007.

Kroatistički

-E, kako se u standardu odrazio jat?
-Pa nemam pojma... Jel` se odrazio uopće?
- Ma daj, ajde...
-Pa ne, šta nije jat nestao?
-Kako bi nestao?
-Pretvorio se u nešto...
-E, pa to te i pitam, u šta se sve pretvorio?
-Pa u šta bi, „ije“ i „je“, to smo radili na Fonologiji lani...
-I na Povijesti jezika.
-I na njoj.
-I na Dijalektologiji.
-I na njoj...
-A i na Staroslavenskom smo spomenuli prije dvi godine.
-I na Staroslavenskom, da...
-Hm...
-Šta?
-Pa kako onda ne znamo?
-Kako, pa vidiš da znamo?
-Nisam ja sigurna baš da je ovo tvoje s „ije“ i „je“ točno skroz...
-Jel` ovo neka Zona sumraka, ili skrivena kamera?
-Ne, pa zanima me samo...
-Da ali ono... Kužiš, nemamo život... Evo, ja Zonu sumraka navodim u razgovoru, aktualna sam za podivljat...
-To šta nas zanima faks ne znači da nemamo život.
-O, znači, znači...
-A je, u pravu si...
-_____________
-_____________
-_____________
-_____________
-A kužiš... Nije nestao zapravo...
-Ko?
-Jat. Ova dva u standardu, „i“ u ikavici i „e“ u ekavici..
-E, a zašto to, nikad mi nije bilo jasno...?
-Pa ono, jezik teži jednostavnosti. Diftonge je bilo teško izgovarat. Za par miljuna godina ljudi će komunicirat samo s „AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA“...
-Hehe... Malkovich-Malkovich-Malkovich... :D
-E, tako nešto.. Samo još gore...
-Ako uopće budemo i to, vidiš da se sve više chata. Potomci će nam imat ruke prilagođene tipkovnici i pogodne za nesjebavanje karpalca... Svi koji se budu morali kretati da bi preživjeli, poumirat će. Na kraju ćemo se i razmnožavat cyberseksom, selekcija će učinit svoje.
-Da, sto posto...
-Glupi ovisnici o netu, ne kužim taj život.
-Skuži ti njihove razgovore! Bogati su temama ko „Modra lasta“!
-E, kad smo kod „Laste“ – jel` se na Lastovu jat odrazio ijekavski?


--lydia

- 16:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 31.10.2007.

'...kad u vojsku podjem..."

Mozda je to zato sto sam oslobodjen sluzenja voske na temelju ostecenog sluha (to je barem sluzbena verzija), mozda je to zato sto mi se vec par dana nije dogodila nikakva glupost (da vas prosvjetlim: unazad par tjedana sam uspio pogubit ruksak, dan nakon uvodjenja dsl-a kojeg dragi nam KaraIzBunara uvodimo 3 mjeseca nam je crko ruter mater mu je*em (ruteru, ne Kari), bijo sam iz cista mira iskljucen iz pretplatnickog odnosa od drage nam "Sve zbog love" kompanije (vidi post nize, op.a.), nakon ukljucenja sam izgubio mobitel (trijezan) pa je nadjen, pa istu vecer ponovno izgubljen, da bi dan kasnije, nakon mog kupovanja novog i zakljucavanja bijo nadjen u Dukijevom dzepu)...

a u kurac, evo sad i ova jebena glupava stranica od bloga je zasrala i pokrala mi sav tekst... jebem vam Vas glupavi cms koji je vec neznam koji put pokro ono sta sam napisao... dabogda vam serveri bili nefragmentirani zauvijek gamad jedna nesposobna

mozda me neko spasi, ako umrem do ponedjeljka ovdje zatocen, pozdravite sve koji su mi dragi...

-- natporucnik chima --

- 16:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

"...Ovo mi je škola..."

prizn brejk
Hmmm, ajde dobro, ne bas moja, nego bratova... Hihi... (ali da sam kojim slucajem se potrudio roditi se nekih 6-7 godina docnije, mozda bi i meni bila...)
Uglavnom, meni je na trgu slobode bilo bolje, ljepse (u svakom slucaju se lakse moglo zbrisat na kavu sa bilo kojeg predmeta)...

-- chima
p.s. navodno su monitori neki lepi vajd skrin 19 cola... a i veza je navodno super... sve kaj jednom srednjoskoljcu treba na putu ka zrelosti


- 15:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.08.2007.

Enlarge your Mars *

Ako mi jos netko posalje jedan mejl vezan uz najveci mars vidljiv
golim okom u sljedecih znjmk godina, odma dizem kredit, kupujem
dozivotnu zalihu Snickers cokoladica i idem zivjet u spilju. Nakon
toga mozete pjevati pjesme o meni i reci da sam bijo cudan.

Srdacno vas,
I.S.

;)

p.s. http://www.snopes.com/science/mars.asp

p.p.s ispricavam se svima koji inace nisu na mojim listama, ali eto,
pokupio sam sve mejlove koji su, uz mene, dobili mejl o povecavanju
Marsa sa noci 27. na 28. kolovoza.

-- chima

* originalna ideja za naslov je djelomicno ukradena...

- 09:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.08.2007.

Re: Molba za uplatu [T200708110028S010Z125582]

Pozdrav!
Saljem Vam u prilogu potvrdu o placenom racunu za razdoblje od 16.06.2007 do 15.07.2007.

Isto tako, ovom prilikom bih Vas upozorio na neke (po mom misljenju) besmislice glede promjene adrese na koju zelim primati racune.
Mislim da u ovakvo doba siroke dostupnosti Interneta Vas pravilnik o "dolasku na prodajno mjesto" ili "slanje preslike osobne iskaznice" ili
"skeniranje iste" ili neznam sta ja vec ne Vam (u mojim ocima) srozava ugled koji ste stjecali kroz ove godine pruzanja usluga.

Znaci, danas je moja situacija bila sljedeca.Nije mi dosao racun na adresu koju sam prijavio. Vi mi kazete da moram na jedan od gore navedenih "nacina" promjeniti tu adresu. I sad, staromodan kakav jesam, idem probat dobit racun online, ali vraga, treba mpin. E sad, naravno, da sam pametniji, uspio bih zapamtiti taj broj od 4 znamenke, ali nejde... Zovem Vasu Sluzbu za korisnike, i mladi gospodin mi objasni da mi poze poslati pin (koji je "slucajno" generiran i nitko ga nezna) ali da ce biti aktivan tek od sutra ali mi nudi da me prespoji na financijski odjel (oni ce valjda znat kako da mi uzmu novac za pruzene usluge kad vec taj "slucajno generirani" mpin trebam cekati). Ja, onako sav tuzan sto Vam nemogu vec danas platiti toliko cekani racun, u sebi slegnem ramenima i mislim si "ajde dobro, nek me prespoji pa da vidimo". Nakon prespajanja pricam sa gospodjicom i ona mi isto veli sto pise u mailu od ranije, da moram na jedan od "nacina" promjeniti adresu i da drugacije nejde. Nije joj bitno sto ja tako ocajno zelim platiti racun za pruzene mi usluge. Usput joj spomenem da nemam skener, faks, da sam mozda u Austriji na skijanju, a da zelim platiti racun. Kaze gospodjica da mi podatke o mom racunu mogu dati telefonski. Ja se uz jos par prigovora (slicnih ovima u mejlu) zahvalim i prekinemo razgovor. U toku razgovora je stigao "slucajno generirani mpin koji nezna nitko a koji ce biti aktivan tek od sutra" i sad dolazi ono najbolje. Naime, mora da vam je Pseudo Random Number Generator u nekom gadnom skripcu, jer mozda mi je pamcenje lose, ipak imam vec skoro 25 godina, ali 99.99% sam siguran da sam dobio taj isti "slucajno generirani mpin koji nitko nezna" i prilikom prve aktivacije istog (znaci u 11. mjesecu prosle godine). Ali, sada sljedi jos bolje. Dio sa "bit ce aktivan tek od sutra". Hmmm, mislim si ja, ipak imam gorucu zelju platiti taj racun bas danas i nece mene cjeli VIP sprijeciti u tome, ma koliko god se trudili. I tako, odem ja na stranice moj.vip.hr, i probam poslati svoj "slucajno (no dobro, shvatili ste bit dosada)" mpin na broj 456 zeleci dobiti privremenu lozinku (ajde, imao bih stosta reci i o tome, ali necu sada, ako radi nek radi, bolje ne dirati) na svoj mobitel.
I gle jos jednog cuda, lozinka je dosla. Mislim si ja "ma to nece raditi, 100%". Ali opet, uporan kakav jesam dok zelim drugima uplatiti novce, odem se probat logirat na taj Moj Vip, i naravno, uspio sam dobiti racun.

Dalje je bilo lako, par klikova do Internet Bankarstva (uzgred budi receno, moja karticna kuca (ako se to tako zove)) me je zamolila pred
mjesec dana (znaci isto kad sam mjenjao adresu) da im kazem novu adresu primanja racuna. Jedino sto sam morao reci je broj kartice i
jmbg kao autorizaciju. Oni su ipak puno voljniji uzeti novce od mene nego Vi i racun napokon placen.

Ali dobro, da se vratim da ono bitno. Mislim da ako je moguce pomocu mPina ostvariti placanje (npr. parkinga, bonova, itd...), gdje pomocu
istog se ja kao korisnik autentificiram, nije mi jasno ZASTO jednostavno ne dozvoliti online dostupnost promjene adrese na koju zelim primati racun.

Isto tako, shvatite da je ovaj mail pisan iz dobre namjere, da Vas potakne na modernizaciju (po mom misljenju) zastarjelih sustava. Jer,
nadam se da necu vise nailaziti (barem u nekoj daljnoj buducnosti, ako vec nemoze odmah) na ovakve "moderne" ideje, jer bih u protivnom kad sljedeci puta vidim "SVE ZBOG VAS" na tv-u ili monitoru spomenuti uredjaji mogli nastradati, isto kao i moja ruka, glava ili sto vec.

Zahvaljujem se na paznji,

I.Š.

--chima

p.s. evo jedan iz serijala "Istinite price". Pozdrav svima koji nas slusaju (a ima Vas bogme, ima :))
p.p.s. u mailu sam se naravno potpisao punim imenom i prezimenom, ovdje su stavljeni inicijali zbog anonimnosti :p

- 12:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.07.2007.

Oglas donosi smrt

Ovaj tjedan stizu nam nova cudesa iz divne organizacije zvane vijece za elektronicke medije. Naime, striceki su hrvatsku u turistickom pogledu zamislili
kao zemlju bez zadovoljstva i zato je predlozeno da se durexova reklama (ovih dana prikazivana na haerteu) gdje On Njoj poklanja
vibrirajuci prsten mora prikazivati tek nakon 22h, jer, kako navode, "Ovaj oglas uopce ne spominje zdravstvenu i higijensku, zastitnu funkciju prezervativa, nego se izricito koncentrira na vibrirajuci prsten za zadovoljstvo oba partnera".
Eh sad, mene samo zanima ko je tu lud ?
Ako se dobro sjecam, koncert svima nam dragog glazbenika koji pjeva samo o domoljublju, crkvi, vjeri, obitelji i klanju je emitiran prije 22h. S obzirom da gospoda (i nedajboze dame) iz doticnog vijeca nisu uputila nikakve kritike na racun
prikazivanja spomenutog "uratka" u terminu koji nije podoban za mladje uzraste, ispada da je taj "evenat" bio vrlo higijenski i zdravstveno poucan po spomenutu populaciju. Naravno, nije im na pamet palo da ti 45hiljada ljudi (ili kolko ih je vec bilo) koji su drkali (da prostite na izrazu, samozadovoljavali, onanirali, masturbirali, shvatili ste smisao) prikazuju puno grotesknije scene grupnog spolnog odnosa neprimjerenog za prikazivanje u tom i tom terminu, nego sto je jedan mali (navodno drhtavi) prstencic u reklami firme za kondome.

--chima

p.s. umjesto post skriptuma, pitanje: je li blog elektronicki medij i dali (ili "da li", nisam neznam) se spomenuto vijece moze pobuniti sto koristim zareze tamo gdje nesmijem... ?

- 13:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se