Usputno smo oborili rekorde u pretvaranjima
pretvaraš se da voliš
pretvaram se da to ne vidim
pretvaramo se da smo tu
a svatko je negdje
u plićaku dotiče australiju nožnim prstima
u dubini roni nijagarine suze
dok se dan ispočetka smijulji
našim uzaludnim životima

Postoje i klinički bijele laži
to shvaćam dok gledam ocu u oči
njemu je sasvim logično
da učinim ono što svi očekuju od mene
da odglumim tu farsu na jedan dan
da zaklopim oči
da još jednom kao nekad stanem na pozornicu
( to je bar oduvijek bio tvoj san prešutno mi daje do znanja)
da potonem u tuđi život
da izronim najbolje iz svega
da se malo zajedno
grupno smijemo
da se uvjeravamo da to svi tako čine
jer to je tako
jer to je što je

Raskopčane kože
u kadi sam skupljenih nogu
ridala
porađala novu kurvu Lo
Onu koja će biti malo snažnija
od ove
prije ove moćne kupke
Onu koju neće moći povrijediti
ni majka
ni otac
ni ijedno drugo biće
Oprostila sam sebi
svoju slabu točku
vjeru u krv što teče ispod kože
Bila sam
zaboravila
kako ni majke
ni očevi
ni prijatelji
ne misle na nikog
osim na sebe

Kao uvijek
od Lo se očekuje malo više poniznosti
Staviti maskaru
puder
dvije tri kapi parfema
da se prikrije smrad
Lo-inih misli
njenih nada
pletiva od snova
Svakako treba dobro izribati dlanove
podrezati nokte
da Lo bude prihvatljivija okolini
Možda bi mogla i smršaviti ove
tri suvišne kile
da se savršeno vide njene kosti
i da izgubi sise
po mogućnosti da se vrati
u onu dječju fazu
kad se njome moglo u potpunosti
upravljati

preslušavanje rolling stonesa
traganje za izgubljenom ja
ona koja je ceste uzdizala preko koljena
milovala ih
nudila im male privatne cirkuske točke
zaboravi
uvjereni smo
svi moji članci na tijelu i ja
potpisujem sebe se
da se ona više neće vratiti
na ovu adresu
uzalud je dozivati je
buditi
zazivati je poput molitve
ona je umorna
zaspala je
wild wild horses
to je ostalo
možeš se tome smijati
očajavati
što god želiš
možeš

čista svila
esencija dodira
sve što bi moglo stati u pjesmu
ne zanima me
ni ono što se krije na dnu tvog srca
u sebi čupam sve ostatke koji su tu
sve tame
prste što su me dodirivali tamo gdje se ne smije
udah
izdah
jedna nova karta
jutarnje buđenje
krik za pomoć koji nitko neće čuti
unatoč boli
lice bez ijedne vidljive tuge
pa bar sam četiri godine provela u radio drami

tajim nam
priznajem prešućujem dok me ljubiš
ne znam više ni u što se tvoji poljupci pretvaraju
u neke kamenčiće kojima me gađaš
tako mi se barem čini
pomakla bih se
ne mogu
u sebe se uvlačim
kao bezbroj puta do sada
sve će ti moje pjesme baš to reći
kako se uvijek povučem u sebe
poput ježa izbočim bodlje
prepuštam se
strah me
uvijek me strah mene same
gole vatre koja buja u meni
od nje ne ostaje ništa
kad te dotakne
pa ne dotičem
zbilja ne
sve što ti imaš od mene
priznajem komad je
truda
trudim se ne sagorjeti nas
sutra se ionako sve
isplaćuje na mojim leđima

znam gdje idem
uvijek tamo gdje me gura moja strast
na rub same provalije
na rub istinske želje
tamo se igram s samom sobom
onako dječje nevino
s dozom straha i ljubavi spram same sebe
strah se pogubi usput
onaj prvi korak ga potisne
iskrivi
kao što dijete svojim ručicama nesvjesno snage
ispiga čajnu žličicu
nije me strah iako drhtim od uzbuđenja
sve to potopi koja votka s nogu
za to sam pobogu rođena
tome sam se oduvijek nadala
tu sam se tako dugo zadržavala
da bih sada
samo tako iščezla
da bih pobjegla
ona ista ja vjerenica bijega
ludničarka s pogrešnim stavovima
krotiteljica svakodnevnih poslova
uličarka vlastitih gradova
od pada u sebe se ne odustaje
ni pod cijenu sebe

u mislima pratim tragove svih svojim mjesečnih ciklusa
koliko su toga donijele te ljute crvene rijeke
mnogo grčeva
sklupčanih zaspivanja
ibrufena
voltarena
cafetina
plivadona
sve po određenoj stupnjevitosti izdržljivosti
koliko praznih zagrljaja u krivo
nadajući se trenutku koji će
dovesti njega kao
komad topline dostatne
da pregrije sve zime u meni započete drhtanjem boli
a noć se uvijek oklizne prije
pa se prepusti nama
a njega nema
ne dolazi prema tamnim stranama sunca

na početku sve ide glatko
zaboravljaš da bi se zaboravio
izmiriš se da bi lakše ujutro popio kavu
iskočiš iz svoje vlastite kože da bi ponovno mogao voditi ljubav
a te ljubavi nema nigdje
niti mirisa kave
ne one prve kave
ne one prve cigarete
ne prvog pravog traga na duši
sjetiš se samo neke blesave pjesme s radija
no kao da ni ona više nije kao onda onakva
baš tako gola i iskreno bolna
zažmiriš
okreneš se na drugu stranu kreveta
sutra
sutra se ionako više neću o tome ispitivati
pomisliš
a onda dođe

ponekad u slabosti okrenem njen broj
njene su godine duplirane mojim
njena kratka kosa kleopatre plave boje šušti
taj mi se zvuk uvukao u dio ladice
koja sprema paučinu trenutaka
pitam je
da li je dobro
razumije što time želim naglasiti
njenu i svoju bol
identičnih rezotina među nogama
kratko kaže da
odgovaram s ne
pa jedna od nas poklopi brzo
da se udaljimo čim prije
kao što se opečeno dijete žuri od vatre

grijem se
laganim smirenim gutljajima već hladne kave
umatam se u svijet što se isijava po potrebi
srce udari par puta jače
nasmijem se
odmaknem od tipkovnice
jutro će stići brzo
s svojim hladnim prstima djevice

...je dovoljna samo neka stara glazba, pa sve dobi novi smisao
smisao...

još uvijek se tražimo
ti u mojoj ruci ja u tvojoj
ne postoji ono obličje koje bi moglo zadovoljiti
u tvom su licu dva lica
jedno njeno jedno moje
o bože
o milostivi mitološki bogovi
zar ću baš ja biti ona koja će mu otrgnuti život
zadati bol
rastrgati dušu do zadnjeg komadića
on plače na mom ramenu
traži me pod njenom rukom noću zagrljen
govori mi tiho polako
nikada me nije dotakao
to najbolje nebo zna
to najbolje moje tijelo zna


prepustimo sve slučaju


ovo je mizerija
ovo je ništa
ovo je inverzija
ovo je potop nad potopima
ovo je sve što ne postoji u hrvatskom jeziku

on me zove
noću mi dolazi u snove
gleda me nježno anđeoski
vodio bi me do kraja svijeta
nikad neće
vodio bi me u sebe
nikad neće
njega zebe ljubav
okrećem se od sebe u sebi

sve što stane u tu riječ
ljubav
ja ostavljam poštujući njegov mir
ne želim ga ljubiti njenim tijelom
mirisati njenim mirisom
udisati tuđim pravom

sve što me drobi
poput preše koja pretvara plastiku
u drugu smjesu

on me brani kad me želi
govori mi
ti si moja bejbe
kako god bilo
ja sam tvoj bejbe
kako god bilo

ogrčem se tom laži
prije spavanja
a jutrom se budim
u prohladnoj sobi
gdje nema njegovih očiju

zabluda koja nosi nas

još trenutak
još samo jednu noć
s telefonskom slušalicom na uhu
još samo jedno govorno područije
s drugačijim naglaskom
još samo jedna napisana pjesma
još samo jedan šut pred novi život

još jedan pokušaj za novi kraj

uvijek sam se bojala otkriti ti sebe
onaj komad od kojeg bi se prenajeo
uvijek je tako s vama dječacima
očima vidite
poželite
al trbusi se brzo zasite
a mi onako načete
ostanemo
neisgurne u ono što bismo još mogle dati
da li smo znale biti
savršeno servirane
za svoje dječake
slatke i zamusane pri prvim ukusnim poljupcima
o bože
kako je teško izostajati s velikog predavanja pogrešaka
pa ne znaš
što je bilo
baš bilo točno previše
kap koja je prelila čašu
pa je sve dobilo neku nebitnu notu
uvijek su bolje one
što znaju pobjeći na vrijeme
ustuknuti pred drugima
zadržati dio sebe
samo za sebe
nisam to znala
jer ne samo što sam bila dijete
već sam širila srce
kako bi u njeg moglo stati
sve što ćeš mi ti donijeti
a bojim se
sad tek vidim
kako si bio siromašan u svojoj izvedbi
jer si bio sit
sit od moje ljubavi

na zidu iznad kreveta
još uvijek visi
tvoja sudbina
tvoj nagli odabir između
srednjoškolske ljubavi
karijere
slave

moj pogled nikada nije požalio taj tvoj nagli rez
odlazak zbog kojeg sam plakala točno 6 sati i 23 minute zapisane u dnevniku
onda sam stala
znaš kako iznenada kiša prestane
tako sam nekako nestala i ja
ne skroz ja
onaj tvoj dio mene
( željela sam da budeš sretan )

svezala sam ga u čvor
objesila poput kravate i stavila na vješalicu u ormar
više o tome nisam razmišljala

kad se vrate nade
čovjek na trenutak popravi nabor na košulji
zakorači pred auditorij
pa zaiskri najbolje što može

od tvog nestajanja
ono što je mene spašavalo je
odlazak na radio

na radiju su drkali u telefonske slušalice
pedeset i osam puta sam plakala nakon noćne šihte
ridala u svom hladnom krevetu
nisi me mogao utješiti
nisi ni znao
da sam neka tamo voditeljica koja cijelu noć
pušta pjesme
koje si ti volio
pogreška broj sto sedamdeset i tri

a onda sam uvenula
žena ne uvene tijelom
dapače
što je duša jadnija tijelo više buja
poput pupoljka
uvenula
presahla
pa se predala vjetru
nanosu ludog juga
ono je jače od bure
ma što ti uopće znaš o vjetrovima

prebilo me ono tvoje
ne
ne zovi me više
ne onim imenom
to je bilo rečeno u jednom
slučajnom telefonskom pozivu
kojim si htio dokazati
da
da
da ne znam što
ali si sigurno htio nešto dokazati
svoju jačinu
svoj imunitet kojim si mogao nadvladati mene
usput si nadodao da se ženiš
eto njom

nasmijala sam se glasno

mene se ne nadvladava
to sam ti rekla još na samom početku
dok si frkato nosem na moje snove

ne bih te se ni sjetila
da nije te bijedne slike koju držim na zidu
iz nekog nepoznatog hira
iz lude hraborsti
koja me podsjeća
živo me podsjeća
kako si zaplakao samo jednom
istog onog dana
u kojem sam se po drugi put nasmijala
kada si rekao
da bi vratio
vratio sve one sate
svoje odluke

za razvod je kasno ljubavi

gdje ćemo završiti sutra
pitam se
dok spremam ručak
jedan od onih eksperimentalnih
na to si već navikao
na te moje iznenadne dolaske u tvoj stan
ključ je ispod otirača
na dobro poznatom mjestu
uvijek pronađem prečice
do tebe
razmišljam o iznenađenjima
kojima bih te mogla zasipati
kad dođeš umoran kući
iz cijelodnevne šihte u bolnici
jednim dijelom sebe se divim
što spašavaš ljudske živote
dok sebi utvaram da spašavam ljudska srca
obično ti govorim dok se tražimo na kauču
tom već izlizanom od dodira podmetaču tijela
da smo dobar par
ti se po običaju brzo prihvatiš mojih usana
pa ne vidiš novu boju svog zida
a cijeli dan sam utrošila da sve vratim na svoje mjesto
ni ručak ti se baš nije svidio
opet nisi gladan
samo tebe puno puno puno
šapćeš mi na uho
što mogu drugo
u tim večernjim satima
nego spustiti se u tvoje krilo
zaplesti se u tvoje koplje
pa ispustiti svoju zadnju snagu žene
da te osvojim po zadnji put

dok biraš u koje ćemo kazalište na predstavu
ili ćemo baš ovih dana u kino
možda na neku promociju
tonem u pokrivače
trebalo bi ti biti jasno
koliki je moj otpor na svijet van nas
kako bih radije bila tvoja
robinja
masirala ti bolna stopala
liječila izmučen želudac
prala tvoja prljava bedra
branila te poput lavice od
poznanika koji te ogovaraju dok
ne sjediš za našim stolom
stotinu puta sam ti rekla
a ti uvijek odmahuješ rukom
vjerojatno i sam znaš
onako negdje
možda
na dnu sebe
da te pljuju jer si nad njima
ti to i jesi
u to još mogu vjerovati
bez da se zapitam da li je to zanesenost
ili zaljubljenost
trebao bi to vidjeti
govorim u sebi
sebi na sav svoj unutranji glas
smiješim se
ali sam pomalo ljuta na tvoj otpor
tebi se još ponekad s jutra mogu smiješiti
dok sam snena topla nježna
dok ovako započinješ s planovima
o našim budućim danima
a ne vidiš
koliko nas
koliko mene ima tu
kako ništa drugo nije stvarno
tada u ovim trenucima
još ti na trenutak mogu vjerovati
smijati se
bez da zaplačem
bez da se ponašam kao razmažena djevojčica
jer se još uvijek pomalo nadam
da ćeš me jednom uhvatiti
poljubiti mi usne
pa mi reći kako si cijelo vrijeme znao
kako si me samo malo mučio
tek toliko da ne bude po mom

mi se mirišemo dok smo
pored mene
u meni
na meni
odostraga
s prednje strane
čekam te
dok uranjaš u tu našu sobu od tijela
promatram
tvoj čuperak što strši u zraku
tvoje usne pomalo drske
grabežljive
ljubavnički meke
osjećam
tragaš komade
nove zadovoljštine
dok te mirišem
mirišem
da te nikad ne zaboravim

u svojoj brzini te dodirujem
tu kraj sebe tražim taj trag koji bi me mogao
zadržati još tren
tvoju riječ kao ostani
ne idi
molim te
ne
a uvijek ostane ta hladnoća
koja se sipa između tijela
ja uvijek odlazim
ti me uvijek ispračaš
ja se uvijek grčim
okrenem lagano glavu
no vrata su već zatvorena
kao da te zaskočilo olakšanje
što me napokon više nema
tu sasvim blizu tebe
kraj tvoje četkice za zube
okrenem se uvijek još jednom
da vidim da li se i ti okreneš
poput mene
al nikad ne uhvatim taj trenutak
pa me golotinja stegne jače
pomisim
sigurno me ni ti ne trebaš
kao što me nijedan nije trebao
ne zbilja
ne muževno i hrabro
pa odem
potrčim niz ulicu
zagrlim stup
uđem u tramvaj
zametnem pogled sunčanim naočalama
i plačem tiho
ljudski
kao da ostavljam iza sebe
vlastitu smrt

u najboljem trenutku
znaš onaj tren
kad bih te
povela u krevet
mazila ti žile
pa te ljubila onako
kako se ljubi muškarac
koji je predan ženi
njihovoj intimi
u tom dijelu nas
olako si
krenuo niz ulicu
zaboravio
(valjda zaboravio)
o čem smo govorili
par minuta ranije
ili to i nije bio govor koji
daje tvoju istinu
meni

pitam se što mi je onda dao
komad naviknutih fraza
uz savršen izgovor
gdje nestaje sva toplina
nakon što mi dodirne dlan
u koji se dio snijega pretvori

ostala sam tako stajati
osluškujući daljinu koja se
ugurala između nas
jedino što sam mogla
onako ženstveno
je smijati se samoj sebi
zbilja sam se
...

identificirati se s umjetnikom, prepustiti mu dio sebe
da od nas načini ono što može,
istrpiti bol koja nas u određenom trenutku preoblikuje

živa koža savršeno platno

xscs

sve je isforsirano

nekad je tu pisalo štošta...sad više ne
osim ovoga...

iz dubokih snjegova
u crno proljeće
u crno proljeće
stegnutih žila
razasutih želja
na pločniku mrtvih svjetova
još dva tri šuta
zelene vile
niz prste kliču
izrasle iz krvi
privatne strahote
ostat ćemo sami
sami
razmrvljenih
krugova

navlačim zelene
gumene rukavice
sipam odviše domestosa
niz cijevi
uvlači mi se u glavu
tamo se dio po dio osvaja
taj neosvojiv teren njima
koji imaju dvije
ruke
noge
dva para očiju što ne vide
o da
s želudcem sam na vi
on me tako radosno
u ovo subotnje popodne
iznosi van mene
tek gorkast okus
u ždrijelu
stvara dokaz da je to
učinjeno
bez pogovora
lako

Miriše na tvoje srce
tu sam te pronalazila
baš na ovom mjestu
ispod hladnoće
svake zime
pušio si i bio sasvim svoj
nisam ti prilazila
ne prilazi se pticama
na njih se ne baca kamenje
niti se njima kalja perje
ptice se promatra
divi se njihovoj ljepoti
a onda se odlazi
tiho na prstima
i šuti se
nakon ptica se dugo šuti
jer njihov je let
let ljubavi

u međuvremenu vježbam pisanje
između predstavljanja javnosti
i borbe s krivim smjerovima
ovo nije bojište
ovo je samo plitka bilježnica
doduše nju kiša i snijeg ne mogu uništiti
delikatnija je
samo je dovoljno prihvatiti
jednim klikom miša
delete

sretali smo se
u to sam sasvim sigurna
uvijek sam te razdražila svojim pogledom
ti sav u čudu
čovjek kojemu su jasne manire svih žena
mene naciljati
to je ono što je nedostajalo
nisam ti zamjerila
znala sam što je potrebno
da bi nahranio ego
u dubini sebe znala sam da ti je to nedovoljno
ne tebi
već pravom tebi
njega sam sasvim jasno vidjela
možda se malo i zaljubila
onako nedostižno kako to čine
djevojke na prijelazu svojeg drugog desetljeća

pustiti me da odem leći
bez da me poljubiš il pogledaš
tvoja ljubav slabi
vidim to u tvojoj kretnji
u čuperku na tvojoj kosi koji mi ne dopuštaš dotaknuti
san se vuče iza tvojih koraka poput
prebijenog psa
oko ove atmosfere nismo se trebali truditi
grizeš me svojim mirnim usnama
ovako udaljen od mene
na svojoj strani kreveta
na sredini se stisla praznina
koja određuje čiji je čiji teren
u kojem nema povratka
možemo samo očajavati
hladni na svojoj polutki uspjeha
jer drugih mogućnosti nema
zbilja nema
u sebi pomišljam kako ova noć
i ne bi bila teška
da nije ove krize
a siječanj je
snijeg zatvara prozorima pogled
miriše na uskrsnuće
prije toga
valjalo bi umrijeti

Ana je poput mene
nas dvje se smijemo mjesečevom repu
ona u onom danu kad sam je bacila pod vlak
zajedno s papirnatim maramicama
a ja danas u trenutku otvaranja starih kartonskih kutija
pitam se da li bih joj učinila opet isto
da li bih povjerovala u taj plan
da se zbog ljubavi vrijedi
rastrojiti
pa samo kleknuti pred vagon
prepustiti se vlakovođi koji neće
predosjetiti svoju moć
da li bih i danas ubila Anu
ne ubijam li je svakodnevno u sebi
poput svih djevojaka što pišu pjesme
u kojima se skriva nekadašnja i sadašnja
sposobnost predaje
da li je povjerovati dovoljno
zbilja dovoljno
u Anu
onu Anu koja nas gleda
iz nekog kuta dok steže svoju bol
u komadiću oka
u Anu što se širi zrakom poput
otrovnog plina koji će nas povesti
do vlastitog samouništenja
Anu koja sada novim djevojčicama
nudi spasenje
hoće li one s tako malo godina
shvatiti tko je ta Ana u njima
hoće li znati povesti je pravim putem
za ruku
umaknuti Ani
Ani
Ani

Sve bismo mogli pobrisati rukom
u koš za smeće strpati
ostatke pjesama
komade snova izgužvati
spaliti
pokopati u dvorište
popiti
rastopljene u vodi
okrenuti stolice naopačke
obojati zidove u neku drugu boju
koja bi značila slobodu
pojesti debrecinke s senfom
sve zalijati s čašom jeftinog konjaka
samozadovoljiti se
odlučno se pogledati u ogledalo
pa si reći
ovo je kraj mog pisanja
sutra ću pronaći posao
zbilja pravi posao
u brodogradilištu
dućanu
ili krojačkoj radionici
ionako je svejedno
samo da se izbavim iz ovog kruga
gdje me bodu sa svih strana

Arsen to zna reči
njemu se oprašta hir
sigurno se osjeća poput
nas nekolicine
strašnih krvoločnih estetičara stiha
kad gubimo gubimo do zadnjeg reza
kad plovimo udaramo glavom u nebo
Arsen to zna opjevati
pa se samo možemo sklupčati uz neku
fotelju zid paravan
šutjeti
piti
usput zadovoljavati svoje energije mirom
koji će ponovno izmamiti
strast prema samoubojstvu i rađanju
poradi pjesme
Arsen to zna reči
opjevati
odsvirati
biti skroman dok mu plješću
svi oni s maskama
znam
rekao bi da nas vidi
Djeco
radi vas ću umoriti more
obojati ga
plavim
dubljim
da odmorite oči na čas
Arsen bi
da nas poznaje
rekao tako nešto
nedvojbeno nejasno
do trenutka naših pljuvanja
o pločnik
možda bi se tamo
izoštrila prava slika
a možda nam ne bi ništa niti rekao
s Arsenom se
nikad ne zna

naša se poezija piše u prstima
što se krčkaju u velikoj posudi dana
začinjeni suhim šuštanjem papira
sve što se odvija u međuvremenu
to je odjevanje i grcanje od jačine
ljubavi koja nas razara
mi smo predodređeni za
velike potope
i narast će nam škrge
u podsuznim tunelima
kad zaronimo
u neodređene dubine
radi nje

grize me loša poezija
usuđujem se
baciti pogled prema šaptačima drkotine
kao da oni raspoznaju

poglede

prodavanje muda pod bubrege
nerazumljiva nota
zbog koje mi se grče uši

ignoriranje pjesnika
što krvare pjesme
uzdizanje onih
što plaćaju svojih
pet minuta ( na pozornici sjaja )
ako se uopće može reći
da je tih pet minuta na kraju
stvarno
( jebačine i veze su isprepletene niti )

žmirim i plovim među ( ostatkom )
na kraju će me ionako isplatiti
ona

možda umrem pod njenim
zadnjim trzajima ( u meni )
ispisujući dah
ako bude
milosrdna

( svakako čitati s odmakom od razumijevanja i smislenosti )


oslanjam se na visoke riječi koje lebde oko mog pogleda
tu smo se sreli svi mi koji tražimo čeznemo brzamo.
u koraku što stoji se putuje brže.
svi što se smiju
odmahuju rukom i nadaju se kako je baš taj njihov put pravi.
koliko tu ima istine za njih same
koliko samo lažnih nada za nas kad nam se nude ispravnosti
otežane tuđim greškama.
odbijati odbijati odbijati.
a sve se treba poslagati kao na majstorskom portretu.
trenutak ljepote u koji valja uroniti lice.
sve te suze komadi kristala što tonu u naš bezdan
na tlo koje ih prihvaća
kao što majčina utroba traži svoj plod.
sve možemo zamrziti ako ne otkrijemo onaj veliki komad duše
koji sjaji čistu dobrotu
sva ulagivanja samih sebe pred ogledalima
pokrivačima
nudi samo obzir prema vlastitoj gluposti.
na sve se treba gledati s odmakom i u jasnom zadatku
biti sa sobom na ti.
ne gurati u stranu ''ono'' što osjeća što nas vodi
u provaliju.
svaka je provalija utočište naših snova koji su imali skončati
na svoj odabrani način.
ljubeći sve što nas kori
grleći sve u čime ronimo dane
možda jedino dogodi iskru
onu za koju tragamo sebe.

crna nije boja
o tom razmišljam
dok koračam gradom
svi ulasci
izlasci
niz stepenište
kad se očekuje
uvijek ista rasprava
o likovnim izrazima
u koje se može potonuti
doguraju do te točke
u kojoj se
poželim opravdavati
slučajnim prolaznicima
što bi mi udijelili sućutan pogled
jer sam blijeda
i
crna mi ne stoji

Koliko sam večeri putovala do ove
koliko
istgnutih stranica dnevnika
razbijenih čaša u polutami sobe
okrznutih stranaca u prolazu
povraćanja od alkohola
krivih ljubavnih početaka
koliko sebe pokoravanja svijetu
a na kraju
sve stane u ovih par sati
analiziranja bijeline
koja viri kroz prozore
u mene

(gdje kamo do kuda od kada)

previše se sati zazidalo u ove hladne
prostorije
ona tako poznata razlučivost
se spotakla oko prstiju
ne pišemo se
poezija i ja
to je zbog
četvrt stoljeća
rekla bi pesimistica u meni