na zidu iznad kreveta
još uvijek visi
tvoja sudbina
tvoj nagli odabir između
srednjoškolske ljubavi
karijere
slave

moj pogled nikada nije požalio taj tvoj nagli rez
odlazak zbog kojeg sam plakala točno 6 sati i 23 minute zapisane u dnevniku
onda sam stala
znaš kako iznenada kiša prestane
tako sam nekako nestala i ja
ne skroz ja
onaj tvoj dio mene
( željela sam da budeš sretan )

svezala sam ga u čvor
objesila poput kravate i stavila na vješalicu u ormar
više o tome nisam razmišljala

kad se vrate nade
čovjek na trenutak popravi nabor na košulji
zakorači pred auditorij
pa zaiskri najbolje što može

od tvog nestajanja
ono što je mene spašavalo je
odlazak na radio

na radiju su drkali u telefonske slušalice
pedeset i osam puta sam plakala nakon noćne šihte
ridala u svom hladnom krevetu
nisi me mogao utješiti
nisi ni znao
da sam neka tamo voditeljica koja cijelu noć
pušta pjesme
koje si ti volio
pogreška broj sto sedamdeset i tri

a onda sam uvenula
žena ne uvene tijelom
dapače
što je duša jadnija tijelo više buja
poput pupoljka
uvenula
presahla
pa se predala vjetru
nanosu ludog juga
ono je jače od bure
ma što ti uopće znaš o vjetrovima

prebilo me ono tvoje
ne
ne zovi me više
ne onim imenom
to je bilo rečeno u jednom
slučajnom telefonskom pozivu
kojim si htio dokazati
da
da
da ne znam što
ali si sigurno htio nešto dokazati
svoju jačinu
svoj imunitet kojim si mogao nadvladati mene
usput si nadodao da se ženiš
eto njom

nasmijala sam se glasno

mene se ne nadvladava
to sam ti rekla još na samom početku
dok si frkato nosem na moje snove

ne bih te se ni sjetila
da nije te bijedne slike koju držim na zidu
iz nekog nepoznatog hira
iz lude hraborsti
koja me podsjeća
živo me podsjeća
kako si zaplakao samo jednom
istog onog dana
u kojem sam se po drugi put nasmijala
kada si rekao
da bi vratio
vratio sve one sate
svoje odluke

za razvod je kasno ljubavi