Isprekidanim nitima
raskomadanih riječi perem prljavu odjeću ljubavi
krpam rupe na pohabanim čarapama
na sušilima se vijore stranice naše topline
dnevnički zapisi
razglednice
ljubavno pismo koje sam napisala nepoznatom čovjeku
tvoja maglovita slika kućnog ljubimca kojeg nismo kupili uistinu
zlatne nepregledne daljine
brišem ruke u pregaču
pletem konac dana u svoju pletenicu
miriše po domu kojeg sam naslikala
jednom davno
na jednoj drugoj životnoj prekretnici
vlak prolazi u ovaj suton mojom ulicom
tračnice padaju s neba
sve tone duboko u nebo

Povezani samoglasnici
koračaju prema mojim ušima
jurim kroz hodnik
cipela mi se splela o paučinu u kutu sobne lampe
na sagu su se sklupčale tvoje ljubavne niti
čekaju moj povratak
kako bi me nježno milovale uz listove
ono što se rastopilo u šalici čaja
komad je hladnoće mojih odlazaka
sada porađam novi
ponestaje mi rezervnih dijelova
od komada neba
zatražit ću pretplatu
samo me vodite daleko
spajajte me s nesanjanim snovima
ono što me kupuje razderat će grijeh

Sjedim na koraku ispred sebe
ritam se u njihanju
prozori se zatvaraju pred ljubavnom čežnjom
opraštam si prste ispod tišine
iz sebe govorim dugačke špage riječi
možda sutra
ako uspiješ pojesti uvrede
uhvatiš kraj
pa me utopiš u zipki ljubavi

Anatomski jastuci
po receptu skloni pravdi
naslonjeni na krevet
tonem ispod njih
gdje se kosti utiskuju u tvrdoću
gutim svoje vlastite poraze
jedan po jedan
grabim u grkljan
iskašljavam dugo predugo
( još se djeca igraju u parku starci se drže za ruke poštar raznosi mirovine autobus stoji na stanici i bulje putnika po putnika van utrobe )
samo malo
trenutak
zapinju za mandule
na boku se mirnije živi
zahvaljujem bogu što me gleda izvan riječi
oprosti mi
bezbrojna sam aplikacija u
igri zvanoj život

Budim pjesničke slike
rastem ih u visinu
kose se šire poput šatora nad nama
ispod kiše se penjemo snijegu
preko golih tabana treba sašiti meku metaforu
svijet nas okreće na ražnju
da sa svih strana poprimimo jednak beznačaj
plazim jezik prema putu u koji se uvodim
razgrčem kosim crtama prazninu papira
ne odustajem prije no što
pobijedim strah od pisanja

razdvojenih jezika govorimo kroz stakla
u kući sam na toplom
promatram svijet iza prozora
ti si naslonjen na prozirni zid

govoriš mi
ustajem
nabijam te šakom
krv se slijeva u meni
ne izlazi kroz razderotinu tijela
jer se ona nije porodila
preslaba sam
korak po korak se odvajaš
od ovog rata
rata rata rata

istovremeno
ajmo se igrati rata rata rata
viču dječji pupoljci u parku
jednog lupaš novinama po glavi
jer ne znaju oni još
što se odvija na tim scenama
kako je teško ukrasti mir
a lako zasaditi nemir
po sredini čovjeka
tamo gdje mu se duša
raskopčava

ne grize me kiša
što kričavim pokretima hlapi postojanje
to se današnji tempo poigrava s blagdanima

dozivaš me šutnjom
vidim ti na kapcima
raznovrsnost nam je naškodila ujutro

Otvaram ormare
da odjeća ustane i pobjegne trgovima
debele neriješene križaljke vješam oko vrata
zastori padaju kao prvi snijeg
koraci
koraci
koraci
oni se samo nižu jedan za drugim
slike iz nečije glave
nasumce izvučeni brojevi na nacionalnoj lutriji
ovo je vrisak
spasite se od mene
ja sam
samo olovka
našivenih zubi
divljam

x

po prvi put vjerujem da ću stići do urana
khmmm ovaj put na vrijeme
kosti su mi se isplele u pletenice
hladno je
stranci imaju šiljaste noseve
upadaju u moje čitanke
strah me
malo samo
opet sam se okrenula naglavačke
iskotrljala se iz kreveta
pala pod parkete
bila sam tako mala
a on
pa ta je čudna stvar velika poput diva
imao je velike klempave uši
nisam se smijala
samo sam istrčala poput miša
nestala u rupi
ja tako rado nestajem
dakako


x

u žuti sam kovčeg strpala sve fotografije
tamo gore na uranu
postoji soba s licima
neka tamo vise portreti nekih nada
to je velika svemirska slikovnica
a ja ću ionako jednom
opet morati dolje
gdje nema kričavo žutih jablana
da ih upozorim tko ih gleda
ma
ionako nemaju pojma
ti ...

x

neke se haljine ne moraju šivati
ona to jako dobro zna
tamo gore
gdje su tkanine od najsjajnijih materijala
samo zariješ šaku u veliki kotao
promiješaš pijesak
zažmiriš jako
udahneš
i ona je tu
ona iz tvojih misli
a ako se baš jako potrudiš
dobiješ i dvije lijeve cipele

x

plješćem svojim pjesmama
danas je dan brisanja prašine
roditelj uran
napokon će zagristi moje rame
i svojim velikim svjetlima napuniti mi oči
čekam malenu sestricu
s kojom ću se uputiti u land od nemira
i moj se kaktus smije s bradom i naočalama
uskoro ću vidjeti
sve stolice naopačke
čekam

x

sljezovi kolačići daju snagu za velike korake
a moje su cipele baš teške i dosadne
gore kad dođem
izut ću ih i skakati po snijegu
tamo ne osjećaš bol
nema hladnoće
samo mnogo euforije
ma dobro
nije ni tamo poput igrokaza
mi imamo velike
crne kotlove
tamo palimo zločeste misli


x

u meni buja ljeto
a snijeg se bijeli na planini
tramvaji su danas ludo vozili
iskakali iz tračnica i krenuli putem neba
mi smo se samo pogledale
znamo što počinje
da
vrijeme u kojem
ništa nije nemoguće
napokon
vrisnule smo
i predale jedna drugoj žute rukavice


x

na dlanu sam pronašla jednu veliku
modru kap
pogledala sam
u more
u nebo
nigdje nije nedostajalo boje
zatim sam stala pred ogledalo
i spazila
pa to je moje oko ispustilo
znala sam
krenuli su
uran šalje svoje
leteće tepihe
po mene


x

sutra će vijoriti zastava od kose
uvečer ću je oprati
pa od nje načiniti stotine malih pletiva
zbog te će mi hrabrosti
svijet biti valovit
i pomalo kosook ko dijete
što se zaigralo s petrom panom
mi sve vidimo u više dimenzija
i vjetar se baš uvijek zaljubi u mene

(...jer sam hirovita i emotivno prazna...)

( Lo se drži sasvim dobro.
Zadihana,i mene zanima koliko će trebat vremena da...)
( a do tada, grijem se uz medu )

X

kad pjesnikinja bude ostavljena
da se sama snalazi u svom kaosu
ništa se ne doima drugačije
dani su i dalje jednako kratki i dugački
odjeća je i dalje pogužvana i mirišljava
krevet tvrd i topao
samo se misli preslaguju poput dječjih lego kocki
i pokoja se suza spusti
klizne niz lice
i izrodi se koja pogrešna pjesma
neka poluslika iz koje je nedohvatna ljubav
ona koja se predala
predala jednom zauvijek
kad pjesnikinja ostane sama
ne dogodi se ništa tragično
samo se bol proširi i nastanjuje
u njenim prstima
da nanosi neko novo vrijeme
u kojem ponovno isčupat će se stranice
i spremati u knjigu tajni
za tamo neće postojati put
pjesme su samo kodirani ostaci


x

te male bodlje dana
dok se iz zvučnika slijeva smooth jazz
istovremeno zastanem i potražim
mmmda potražim tvoju ruku
zaboravim kako će me praznina
pustiti u sebe

dođi mi
na trenutak
ti si razum u ovakvim danima
zagrij me na trenutak
slušat ću te kad ćeš govoriti
o njima
o sebi
o tvojim uzaludnim kretnjama
o odjeći koju si kupila
slušat ću te na svom tronu od jada
smijat ću se
tako se jasno smijem
kad sam svoja i ničija više
malo udaljena
bliska tijelom
milimetar od tvoje ruke
zagrlit ću te na kraju
obećajem
mogu ja to
ne boli to
ne više
žena u meni
na dnu mene
sklupčana žena
ima snage
ima
dati taj zadnji komad sebe
crnom anđelu
jer tvoja je samo kosa
crna ljubavi

u trenutku sam povjerovala
a znala sam
šaptao je razum
on uvijek šapće
pecka i povlači
ne idi tamo
ne ne
ali se uvijek
prepuštam
ranjavanjima
tako je lakše
kriviti tamu
za sjene i rezotine
zbilja nisam ja
ti si
ti si
kriva za sve

mijesim kiflice i utapam se u tijestu
prsti prodiru u meko
ništa me ne dodiruje danas
jer bol se rasprostrla iznad mog uma
i gura me
gura
prema dnu
spušta me u krilo
manijakalnosti
prepustit ću se
ništa
ništa
se
neće iz toga
promijeniti
samo ću biti
jače svoja

nisi
nisi moja ljubav
bit će kasno
zbillja će biti kasno
jer moje će suze presušiti
postat će poput suhog korita
snažne i krute
poput tkanine
koja je godinama
ležala u sanduku
i bolje
bolje biti kruta
no lažima omekšana
no zabludama
grijana
radije
radije ću dušu smrviti
no voljeti
tebe
tebe
golog

nisam vrijedna
ni laži ni zabluda
ni trenutka sreće
praznoća sam
i mrzim te
što si me varao
i davao
smisao trenutku
u kojem sam
bila
tvoja
jer znamo
da to nije
dovoljno
nikad nit neće biti
dovoljno
tvoje je srce
napunjeno do pola
i ne treba moju
moju
hladnoću

ne želim te
ne više tebe
slagao si svaku noć
neka si
godilo mi je biti zavaravana
priznala sam
samoj sebi
zavravanje
i noći
i laži
znala sam
da ne vrijedim ništa
nisi me ti izdao
ne ti
sama sam
samu sebe
pokopala

moja je ljubav na njenim usnama
ne mi nismo spavale zajedno
nismo se gurale jedna u drugu
a tako smo skliske u riječima
i spavamo kraj uzglavlja
jedna drugoj
ljubavi ja te trebam
ti mene trebaš
onako muški
a ja tebe muški
to je varka
znamo mi obje
pametne smo
bistre
žustre
teške od boli
no jedna smo drugoj
dragulj
u noći
kada padaju
laži poput zavjesa
jer znamo
znamo
što nam je
u treptaju
podareno

neću plakati
tvoja bol tvoja bol
me ne grize
boli me ono što ti
kradeš meni
moju krv
i žile što čupaš
kao da je vrijeme od kolinja
u zreloj slavoniji
a srce zna
o bože
ono jedino zna
da nema
nema tih noževa
što bi
oderale ovu debelu
bol
što se rađa
na kraju
srca
u podnožju
volim ovo što me
krade
meni samoj

ne vjerujem ti
kad mi lažeš koliko me voliš
želiš trebaš
plačem
jer me lažeš
plačem u samoći
kad me nitko ne vidi
plačem
jer znam
o bože kako znam
da sam zabluda
i grijeh
i laž
bože zašto si me
pretvorio u istinu
koju ljudi
o bože ovi ljudi
ne mogu
ne mogu
vidjeti
golim očima

bila sam
pa nisam
lako je okrenuti stranicu koju nisi
pročitao
doživio
upio
da li bi bilo tako
da si je obilježio
da li bi uistinu
prešao olako
ma i da bi
ma da ne bi
nema veze
stranica je moja
ugrađena u prste
i tamo piše
piše sebe
i mene
nas smo dvje
na kraju točke
smisao
onaj
smisao
što ubija

ne mogu
ne mogu
ne mogu plakati
jebem ti
sebe
tebe
svijet
ovaj jebeni svijet
lagala bih ti
samo da mogu
a ne mogu
jer sam tako čista
to je jedino što mogu
i mrziti se
jer ne pripadam
ni ovom svijetu više
samo tami
i alhokolu
samo daj mi
vina
rakije
daj mi nečega
jer sve je
ovdje
ovdje
tu
unutra ništa

zašto me gledaš
ne vidiš li sebe u sebi
žao mi je
jadan si
tako jadan
jer ne vidiš
ni kada gledaš
u sebe
u mene
u svijet
nit u pljuvačku
jebačina je sve
što krade
krade sebe sebi

jebat ću se
sama
hvala vam kurčevi
i pičke božje
grešna sam
ma u pičku materinu neka sam
to sam ja
vidite me
jel vidite
uistinu?

na koljenima sam
pred sobom
visoka sam ko bog
i kratka kao laž
ljubim u sebi
istinu
i ne vidim
ne vidim
mrak
jer
u tami
tami
dubokom nemiru
ima
komad
oka
što vidi
vidi mene
u dušu

dodaješ me
na svoj dan
kad bježiš od nje
dolazim ti kao komad sunca
na tmurni oblak
misliš da ne znam
da nisam ona koja otkriva
sve što je na njenom dlanu
a dragi moj
odavno su mi poznati
muškarci poput tebe
kradljivci trenutaka
ali ne znaš
ne znaju ni oni
da sam ja
baš ja
od svih
žena
koje ste ljubili
najveća
tvornica istine

okrenut ću se na bok
a ti gledaj
sjenu što se
na koljena sjela
i laži
budi koristan
sve što imam
u duši sam
odgojila
oprosti mi
tebe i ne vidim
ne osjećam
nisam ti
što sanjaš
imaš nju
što ti grije bedra
bit ću samo
treptaj na uglu dana

sutra bit ću
opet ona
kojoj ćete darivati cvijeće
govoriti koliko je lijepa i seksi
kako sam baš ja
ona koja bi trebala
u vašem krevetu
popuniti prazninu
a ne znate
nemate pojma
kako ja već
na svom tavanu
gradim gnijezdo
moja je pička
literatura

što je
ništa nije
ne krvarim još
ne zebu me rane
ne peku me riječi
nisam mrtva
u inat vama
svima lažovima
što me volite
na tren
na dan
na vječnost
ona sam koja trnje guta
dok vi plješćete rukama
ne
vi nemate pojma
kolika je moja
b o l

Anđeo
tvoj mali plavi anđeo
ti ga vidiš pod prstima
sumnjaš u svoj zdrav razum
što je to
u čemu je to
zašto je to
u busu u busu u busu
ubijaš ga svakom svojoj sumnjom
nema veze
anđeli ionako umiru
kad je riječ na usnama izgubljena





tvoje gluposti mirišu na dobrotu
u to sam sigurna
iako ne mogu reći da to volim
ti si ionako devedeset sati u trenutku
predvidiv i naporan
no valjda će i vjetar neki
zasjeći tvoju lubanju
pa možda ipak
ona dođe i zagrli te
pa zavoli tvoju narav





pišem mailove
komade iluzije i laži da zaogrnu
okrhnut komad dana
sve šuti i očekuje
ne znam što bih još mogla dati
u rukama su mi
žile kucavice
i odbrojavanje počinje
ne to nije kraj
tu se samo slio njegov rast





malo sam razočarana
nema podebljanog smijeha
u koji ćemo naslagati puzzle
o puzzle
jedne me čekaju
tisuću komadića
već godinu dana
eto stoje tamo u ormaru
ako se potrudim zbilja
hoće li se tako posložiti
i moja duša
bojim se da se tih mrvica
već najelo krdno divljih svinja
i šuma fijuće
da se vratim





hladno je o još kako je hladno
nemam dovoljno velike naočale
da unutra ubacim stakalca od tvojih
tetovaža
ti se komadi kože neće vratiti
odumrli su
mrzim što si tako zarobio
moje ime
ono je bar uvijek bilo
slobodno u svojim varijacijama
sad ga valja promijeniti
u never yours





uvijek sve započne s blagdanima
tad navučem crvenu suknju
kapu na glavu
pa odlazim u veliku dušinu zgradu
tamo po cijele noći umatam igračke
za svu djecu ovog svijeta
a djed Mraz svojim obraščićima
grije hladne prste
djede što ćeš meni donijeti ove godine

ne nudim ti od tamo gore
jestive i gorke pogače vremena
to su samo razno razne igrarije
kojima učimo spore i bolne tehnike
odrastanja
ovdje u ovoj sobi kojom
šećeš
tu si spremna vidjeti sebe
u svim tim noćima gdje si jecala sama
pila sav otrov svijeta
i zmiju dok si oko vrata stavljala
kao oblog
moram ti reći
da smo te zabilježili
i nećeš se samo tako pogubiti
u raljama sivih zgrada
ove šarene bočice
u njima se skriva
ona rajska zemlja
samo nikad nemoj otkriti
svojim smrtnicima
gdje smo ti to
ugradili
čip iz kojeg
teče krvava ljubav
na zemlji su pločnici
sivi
tuda koračaj
kad stigneš na rub

znam ju dozivati kroz noć
njenu dušu trebam da mi se smije kad joj govorim
o ratovima vojskama i giljotinama
u kojima sam prisustvovala
plakat ću joj malo u ruku
da osjeti kako su suze blaženo ledene
iz mog ledenog srca
kako se komadaju kristali
a onda ćemo se zaboraviti
do drugih stoljeća
neka i njih bude
žmirim ju
lijepa mi je i u crnilu
tamna strana moga žutila
a onda udahnem
nema sunca jačeg od njenih
krvavih žila
koje će me spržiti
ako joj to dopustim

Filmić je rađen s mobom, meni je divan
nitko to ne mora gledati, ali ako želite poslušajte
čut ćete mene ili me, nas, more i mene...
( doduše malo je teško pričat u mob i bježat od nevremena, al...a i misli su zbrkane kad pričate u mob itd...znate kak to ide...)

Teška sam noćas, teža od čelika i betona sjedinjenih u nebodere koji se uspinju visoko u nebo, no ja sam ušla u sebe, u sebe potonula i na dnu sebe čučim, sama i ranjena.
Samoranjavanje je tako lijepa radnja, znaš koliko će te boljeti, znaš kojim ćeš se rezom obilježiti, znaš koliko duboko možeš zariti i preživjeti, preživjeti bol.


Uzalud sam se trudila u ovim danima pronaći nečiju ruku, ona je uvijek poput šamara, nema u meni ni trunke nade za nečiji spas,oni to osjete,pa bježe. Obrisat ću suze savršeno nanijeti šminku, i bit ću još jedan klaun u nizu, ženskih oblina i godina, bit ću pravo lice za vidjeti u užurbanom gradu, a onda, onda ću ponovno leći u krevet i dati sve od sebe da preživim dan.

Mrtva sam u svojoj živosti, ove emocije što je to no presahlo lišće, minulo ljeto, suha zemlja, neplodno tlo, ne dotiči me, ne traži se u meni, tu nema ničeg više.

Oprosti mi vjerovala sam u tebe, a sada te izdajem poput svih ovih, a dugo, dugo sam te tražila, dugo sam vjerovala samoj sebi da si me ti stvorio ovakvu, a na kraju što ostane kad shvatim da si i ti obična laž, samo sumaglica koja je prikrila razoran oblik, ovo što si ti, to je sada tako očajno.

Sama sam, u tami kroz oblake putujem, skoro nedodirljiva, kažem skoro, jer mene još uvijek dotiču emocije slučajnih prolaznika, ali sve više odustajem od ljubavi koja opterećuje, više te nemam čime voljeti.
Sada sam u srcu slobodna, tako je prostrano i teško, ali je ipak toplije od tvoje ravnodušnosti.

ne vjerujem ti ni kada sjajiš
sve su to nečije druge zasluge
ti pripadaš njima njoj
njihovim usnama
sada tonem u san
i grijem rukama zglobove
iz njih rastu sklonosti
koje ću posjeći poput korova
dajte mačetu
i opijte me vinom
da manje gledam
kad padam
kad se rađam
prema tlu

opet će mirisati iz kuhinje
otac će biti ponosan na svoju novu galeriju
i ja ću se diviti onako zaneseno
baka će ispeći orahnjaču
svi ćemo se okupiti oko bora
i trusit ćemo nešto alkohola
mama će colu
kad se približi ponoć
krenut ću prema groblju
dugo ću dugo
plakati na grobu
on me jedini
razumije
svašta se
uvuklo u ljude
među nas
smrt nije
ona nije

nekad sam vam znala
glumiti majku
sestru
priležnicu
ljubiti vas hladne i naježene
i hraniti vas poput zaigranih dječaka
hej što je to na tv-u
samo za tebe utkamica
evo i pivo
grickalice
dobri fini sendviči
a ti samo lezi i uživaj
i onda
sve se to raspukne
kad nemaš ono za čim čezneš
dok pada prvi snijeg
komad
mali komad razumijevanja

sve što biće proživi samo
ostaje samo njemu i tami
i ne prolaze te sjenke u trgovanju
nade se ne daruju besplatno
suze
gnjile suze
to se ne kupuje
niti se hladne ruke žele kraj uzglavlja
svi ćemo
svi
već sutra
moliti
jedno lice koje voli
a zaboravit ćemo
hoćemo
da i ono lice
krije ožiljke
i nema nema tu
popravka
face done
godine nose svoje
na kolaču je uvijek glazura
lijep spomenar vremenu
ostatak izdaje

zašto me noćas te proklete suze u jednjaku guše
nisam ispakala ni jednu
stoje tamo
izdaju neko vrijeme
gdje smo zapravo
u kojem svijetu
mi možemo proći pod nešto
ovdje će nas svi
obrisati rukom
nanjeti duboko u zaborav
a što s tim zaboravom
što se na tom kraju važi
znaju li bar pjesnici
ili se i oni polako pretvaraju
rađaju u krvoločne zvijeri

Moja pisma tebi bila su dugo zatvorena u tvojoj ladici, do njih nisi dopirao prstima, niti je ijedno bilo prepušteno tuđim pogledima.
Nada se lagano ubijala godinama, duboko potisnuta u sjećanju.
Otišli smo na različite polove, tamo gdje nismo viđali naša lica u očima onog drugog, i mir se ulijevao u uši poput mraka koji se spušta na dan.
Beskonačna šutnja.
A onda susret ususret kiši, noćna stanica u kojoj brzaju ljudi sudarajući se, i tvoj lik pred mojim licem, tvoj dugi pogled i jezik na mojim usnama i šibanje krvi u obraze...a onda raspadanje prstiju, i u tvojim očima, očima, zaiskirla je istina.Porodio si budućnost bez nas...