Moja pisma tebi bila su dugo zatvorena u tvojoj ladici, do njih nisi dopirao prstima, niti je ijedno bilo prepušteno tuđim pogledima.
Nada se lagano ubijala godinama, duboko potisnuta u sjećanju.
Otišli smo na različite polove, tamo gdje nismo viđali naša lica u očima onog drugog, i mir se ulijevao u uši poput mraka koji se spušta na dan.
Beskonačna šutnja.
A onda susret ususret kiši, noćna stanica u kojoj brzaju ljudi sudarajući se, i tvoj lik pred mojim licem, tvoj dugi pogled i jezik na mojim usnama i šibanje krvi u obraze...a onda raspadanje prstiju, i u tvojim očima, očima, zaiskirla je istina.Porodio si budućnost bez nas...