Teška sam noćas, teža od čelika i betona sjedinjenih u nebodere koji se uspinju visoko u nebo, no ja sam ušla u sebe, u sebe potonula i na dnu sebe čučim, sama i ranjena.
Samoranjavanje je tako lijepa radnja, znaš koliko će te boljeti, znaš kojim ćeš se rezom obilježiti, znaš koliko duboko možeš zariti i preživjeti, preživjeti bol.


Uzalud sam se trudila u ovim danima pronaći nečiju ruku, ona je uvijek poput šamara, nema u meni ni trunke nade za nečiji spas,oni to osjete,pa bježe. Obrisat ću suze savršeno nanijeti šminku, i bit ću još jedan klaun u nizu, ženskih oblina i godina, bit ću pravo lice za vidjeti u užurbanom gradu, a onda, onda ću ponovno leći u krevet i dati sve od sebe da preživim dan.

Mrtva sam u svojoj živosti, ove emocije što je to no presahlo lišće, minulo ljeto, suha zemlja, neplodno tlo, ne dotiči me, ne traži se u meni, tu nema ničeg više.

Oprosti mi vjerovala sam u tebe, a sada te izdajem poput svih ovih, a dugo, dugo sam te tražila, dugo sam vjerovala samoj sebi da si me ti stvorio ovakvu, a na kraju što ostane kad shvatim da si i ti obična laž, samo sumaglica koja je prikrila razoran oblik, ovo što si ti, to je sada tako očajno.

Sama sam, u tami kroz oblake putujem, skoro nedodirljiva, kažem skoro, jer mene još uvijek dotiču emocije slučajnih prolaznika, ali sve više odustajem od ljubavi koja opterećuje, više te nemam čime voljeti.
Sada sam u srcu slobodna, tako je prostrano i teško, ali je ipak toplije od tvoje ravnodušnosti.