pustiti me da odem leći
bez da me poljubiš il pogledaš
tvoja ljubav slabi
vidim to u tvojoj kretnji
u čuperku na tvojoj kosi koji mi ne dopuštaš dotaknuti
san se vuče iza tvojih koraka poput
prebijenog psa
oko ove atmosfere nismo se trebali truditi
grizeš me svojim mirnim usnama
ovako udaljen od mene
na svojoj strani kreveta
na sredini se stisla praznina
koja određuje čiji je čiji teren
u kojem nema povratka
možemo samo očajavati
hladni na svojoj polutki uspjeha
jer drugih mogućnosti nema
zbilja nema
u sebi pomišljam kako ova noć
i ne bi bila teška
da nije ove krize
a siječanj je
snijeg zatvara prozorima pogled
miriše na uskrsnuće
prije toga
valjalo bi umrijeti