( svakako čitati s odmakom od razumijevanja i smislenosti )
oslanjam se na visoke riječi koje lebde oko mog pogleda
tu smo se sreli svi mi koji tražimo čeznemo brzamo.
u koraku što stoji se putuje brže.
svi što se smiju
odmahuju rukom i nadaju se kako je baš taj njihov put pravi.
koliko tu ima istine za njih same
koliko samo lažnih nada za nas kad nam se nude ispravnosti
otežane tuđim greškama.
odbijati odbijati odbijati.
a sve se treba poslagati kao na majstorskom portretu.
trenutak ljepote u koji valja uroniti lice.
sve te suze komadi kristala što tonu u naš bezdan
na tlo koje ih prihvaća
kao što majčina utroba traži svoj plod.
sve možemo zamrziti ako ne otkrijemo onaj veliki komad duše
koji sjaji čistu dobrotu
sva ulagivanja samih sebe pred ogledalima
pokrivačima
nudi samo obzir prema vlastitoj gluposti.
na sve se treba gledati s odmakom i u jasnom zadatku
biti sa sobom na ti.
ne gurati u stranu ''ono'' što osjeća što nas vodi
u provaliju.
svaka je provalija utočište naših snova koji su imali skončati
na svoj odabrani način.
ljubeći sve što nas kori
grleći sve u čime ronimo dane
možda jedino dogodi iskru
onu za koju tragamo sebe.
Post je objavljen 14.01.2009. u 04:38 sati.