dok biraš u koje ćemo kazalište na predstavu
ili ćemo baš ovih dana u kino
možda na neku promociju
tonem u pokrivače
trebalo bi ti biti jasno
koliki je moj otpor na svijet van nas
kako bih radije bila tvoja
robinja
masirala ti bolna stopala
liječila izmučen želudac
prala tvoja prljava bedra
branila te poput lavice od
poznanika koji te ogovaraju dok
ne sjediš za našim stolom
stotinu puta sam ti rekla
a ti uvijek odmahuješ rukom
vjerojatno i sam znaš
onako negdje
možda
na dnu sebe
da te pljuju jer si nad njima
ti to i jesi
u to još mogu vjerovati
bez da se zapitam da li je to zanesenost
ili zaljubljenost
trebao bi to vidjeti
govorim u sebi
sebi na sav svoj unutranji glas
smiješim se
ali sam pomalo ljuta na tvoj otpor
tebi se još ponekad s jutra mogu smiješiti
dok sam snena topla nježna
dok ovako započinješ s planovima
o našim budućim danima
a ne vidiš
koliko nas
koliko mene ima tu
kako ništa drugo nije stvarno
tada u ovim trenucima
još ti na trenutak mogu vjerovati
smijati se
bez da zaplačem
bez da se ponašam kao razmažena djevojčica
jer se još uvijek pomalo nadam
da ćeš me jednom uhvatiti
poljubiti mi usne
pa mi reći kako si cijelo vrijeme znao
kako si me samo malo mučio
tek toliko da ne bude po mom
Post je objavljen 18.01.2009. u 02:33 sati.