u svojoj brzini te dodirujem
tu kraj sebe tražim taj trag koji bi me mogao
zadržati još tren
tvoju riječ kao ostani
ne idi
molim te
ne
a uvijek ostane ta hladnoća
koja se sipa između tijela
ja uvijek odlazim
ti me uvijek ispračaš
ja se uvijek grčim
okrenem lagano glavu
no vrata su već zatvorena
kao da te zaskočilo olakšanje
što me napokon više nema
tu sasvim blizu tebe
kraj tvoje četkice za zube
okrenem se uvijek još jednom
da vidim da li se i ti okreneš
poput mene
al nikad ne uhvatim taj trenutak
pa me golotinja stegne jače
pomisim
sigurno me ni ti ne trebaš
kao što me nijedan nije trebao
ne zbilja
ne muževno i hrabro
pa odem
potrčim niz ulicu
zagrlim stup
uđem u tramvaj
zametnem pogled sunčanim naočalama
i plačem tiho
ljudski
kao da ostavljam iza sebe
vlastitu smrt
Post je objavljen 18.01.2009. u 01:58 sati.