U susret krenem poznaniku
ne vidjeh ga trideset ljeta.
Ponosan, naočit,
kraj njega je žena lijepa.
U zadnjem trenu
vidjeh da vadi
ruku iz tuđeg džepa.
I zagrli me srdačno,
čvrsto
i predstavi mi damu,
a ja ju vidjeh;
u pustoši nekoj,
ostarjelu i samu.
Osjećaj me neki ružan obuze,
osjetih hladne ruke,
kao da mi zmija klizi po tijelu
i nastojah prekinuti muke.
I otrgnuh se od svojih misli.
Ali sretoh je nekoga dana.
Još uvijek je lijepa,
ali nekako sjetna.
I reče mi,
da jako je sama.
Zorislav Vidaković
< | travanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Poezija osječkog pjesnika Zorislava Vidakovića
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Osječki pjesnici
Društvo pjesnika Antun Ivanošić Osijek
Zal Kopp
Osječki pjesnik
Pjesma nad pjesmama
Pjesme su moje sjeme crne grude