U susret krenem poznaniku
ne vidjeh ga trideset ljeta.
Ponosan, naočit,
kraj njega je žena lijepa.
U zadnjem trenu
vidjeh da vadi
ruku iz tuđeg džepa.
I zagrli me srdačno,
čvrsto
i predstavi mi damu,
a ja ju vidjeh;
u pustoši nekoj,
ostarjelu i samu.
Osjećaj me neki ružan obuze,
osjetih hladne ruke,
kao da mi zmija klizi po tijelu
i nastojah prekinuti muke.
I otrgnuh se od svojih misli.
Ali sretoh je nekoga dana.
Još uvijek je lijepa,
ali nekako sjetna.
I reče mi,
da jako je sama.
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 30.04.2010. u 21:55 sati.