Kako se primičem Gračacu, negdje kod Štikade na sjevero-istoku; u neočekivanom smjeru, meni s lijeve strane počinjem nazirati prve znake svitanja! Oho-ho! Odjednom sam veseo, gotovo euforičan - toliko mi je drago što se zora bliži! Deklamiram stare stihove:
"Na put se mora, na put se mora,
mi jašemo ispred svjetlosti zora...!"
Više me ne smeta ni to što desecima kilometara vozim po makadamu i što je provozna samo jedna prometna traka, ne smeta me ni spora vožnja kroz maglu - zastajem, slikam i vidim da su mi šake potpuno ukočene od hladnoće. Treba mi par minuta da nekako na njih navučem tople, zimske rukavice (ljetne definitivno nisu bile na visini zadatka) i radosno prašim dalje.
|