U kasno poslijepodne izlazim na asfalt pred Kršljom i odmah dolazim u Winnetouland i do Baraćevih špilja. Prvo malo odmaram i ljenčarim u hladu starih stabala, potom hranim i pojim magarca a zatim zaključujem kako imam dovoljno i vremena i volje za posjetu tim spiljama; u njima još nisam bio. Prije nego se zaputim tih 500 metara pjehe od parkirališta do ulaska u park (dakle; mjesto je u potpunosti nedostupno pravim bajkerima, kojima vjera brani ići pješice više od 50 metara ) nagrađen sam jednom uistinu nadrealnom scenom, koju kao da je oslikao Salvador Dali osobno; čujem prduckanje i zapinjanje nekog motorčeka i putem kojim sam došao do mene dolazi gospodin Smrt osobno! Zamisli starca od barem sedam a možda i osam banki, lica izboranog i sasušenog poput pergamenta, mršavog poput kostura tako da su mu obrazi upali toliko da bi u svakog od njih mogao vode naliti, spušta se na starom trokirajućem APN-cu, a starinsku golu kosu je nekako zatakao iza sica tako da onako oštra i duga strši prema nebu, spremna rasparati svakog tko mu se nađe na putu! Dobro je da sam vozio dovoljno brzo, pa me nije sustigao ovaj opaki jahač apokalipse! |