Ususret Valentinovu: Osjećaj ispunjen milijunima boja

Bila je to mirna, tiha i veoma topla večer, pomalo neobična, ali opet prelijepa ljetna večer. Dok je sjedila na stubištu svog stana razočarana dosadašnjim životnim iskustvom, razmišljala je o osjećaju koji prate sve njezine vršnjake. Koji je pratio i nju, ali ju je na kraju iznevjerio.
I tako, dublje i dublje razmišljajući, čačkanjem po vlastitoj prošlosti, ustala je, nimalo slabo, ali ne i previše snažno. Prebirujući kocke staze na koje će stati, a koje opet zaobiči, dok joj je ljetni povjetarac nemilosrdno pirio kroz kosu, približavala se plaži na kojoj je provodila najviše vremena.
Studentica, moderna studentica, inače uređena, u najnovijim krpicama, s mašnom na glavi i dugom zanosnom kosom koja joj je obilježavala kraj madeža, ovaj put je na plaži sjedila potpuno neobično obučena. Bila je u lepršavoj pidžami, svijetle boje, tako da ju je te večeri mogao uočiti bilo tko. I dok je tako sjedila i razmišljala, dugo u noć, nikada ni ne sluteći što je zapravo iščekuje, pitala se dali će i ona upoznati te sve šarene i zaigrane, a opet ozbiljne boje.
Od ove je večeri svaki dan dolazila kasno u noć na plažu, kao da je odabrala svoje mjesto na kojem će provesti većinu svog vremena. Dok je svake večeri dolazila s nadom da će vidjeti koji brod, brod poput onog koji vidi svake večeri kako blješti i juri na valovima koje je stvaralo nemirno more, iz daljine, daleko od njene klupe, promatrao ju je jedan momak. Momak je bio visok, tamnoput, jaka stasa. Izgledao je točno poput izmišljena momka u njenoj glavi, samo je ovaj zračio jakom energijom, kao da iz njega pršte na milijun kojekakvih boja.
I ove je večeri razmišljala o svojoj prošlosti, o svom neuspjehu, o svom padu, ali ovaj put kao da to sve pokušava ostaviti daleko iza sebe. Dolazila je konstantno, a momak je pratio svaki njezin korak, kao da upija njene mane, ali i vrline kojih je imala dovoljno da može biti kao i svi njeni vršnjaci. Po nečemu ipak zapažena. Pomalo je bila željna zabave, a kako u njenom kraju nije bilo prigodnog društva, nastavila je posjećivati svoje vedro more i pustu obalu.
Sada je bila sretna, sa sobom je imala iPod i na njemu najdraže melodije koje su je pokretale, ovu je večer naprosto uživala u melodijama i plesnim koracima. Dok je razuzdano i luckasto poskakivala s noge na nogu, poput neke djevojčice, približavao se momak s cvijećem svježeg mirisa poput proljetnog jutra. Prvo se je malo uplašila, a onda, kao da je vidjela stotinu i jednu boju da joj se približava, polako, veoma polako.
Momak kojeg je upoznala promjenio joj je život, poglede na svijet i usmijerio joj oči na nešto veoma važno, na vlastito zadovoljstno u životu. Osjećala je nešto čudno, imala je osjećaj, kao da je i sama znala da se treba otarasiti tuge i ostaviti sve iza sebe, kao da je znala da napokon treba pokazati svoj osmijeh, a on, on je opet čekao da se nasmije kako bi prišao. Nikada nije mogla ni zamisliti da će u toj samoći ipak doći netko tko će je usrećiti. I pružiti joj taj predivan pogled u milijunima boja.
Kuda god je pogledala, sve je poprimilo neku od boja, nebo je bilo prošarano svjetlim bojama koje su se stapale sa pozadinom koja je krasila njihova sretna i zaljubljena lica. Sada, kada zna da osmijeh daruje ovako lijepe boje, ovakvu vlastitu umijetnost i galeriju slika, sama je sebi rekla da ni jedan događaj, bio tužan ili sretan, nikada neće skinuti njen osmijeh. Krasio juje poput cvijeća ranojutarnje livade na izlazu sunca.
by Ines Tarandek

Oznake: romantika, pria, valentinovo