Pogled u ogledalo: Zašto stalno tragamo za sparing partnericama?

Već od prvoga razreda primjetili smo da su u našoj školi narušeni odnosi domašica, cura koje tijekom školovanja stanuju u Učeničkom domu Škole za primalje, i domaćih, zagrebačkih cura. Vanjske i domske djevojke se jednostavno ne slažu. Domske su protiv vanjskih i obrnuto.
Netko bi rekao da za to nema valjanoga razloga, i vjerojatno zaista jest tako. Kada smo prije tri godine došle u ovaj dom nadale smo se da ćemo se svi jako dobro slagati i da ćemo se svi jako lijepo družiti, a zapravo to nije bilo tako. U potpunosti smo se prevarile. U stvarnosti se djevojke uopće ne slažu. Slažu se, ali to je samo kad nisu u blizini i kada im nešto treba. Onda su svi super sa svima, a realno se ne mogu podnijeti. Postoji naziv za to - dvoličnost!
Također u razredu postoje neke učenice koje su po strani i sa nevjericom gledaju kako se ostale djevojke vrijeđaju, svađaju i međusobno se omalovažavaju. Nažalost, takvih je vrlo malo. Umjesto da s godinama postajemo sve bolje i zrelije mi se ponašamo sve djetinjastije. Još malo pa ćemo završiti ovu školu i razdvojiti se. Razred i društvo iz škole trebali bi nam ostati u lijepom sjećanju, ali kako vrijeme prolazi izgleda da to neće biti tako.
Što možemo promijeniti? Najbolje da svatko od nas počne od sebe. Ne kaže se badava „Prvo pometi pred svojim dvorištem, a onda gledaj u tuđe!“ U domu nam je prije svega potrebno više tolerancije. Za one kojima ni Google ne pomogne shvatiti značenje te riječi, da pojasnimo: svi zajedno moramo naučiti prihvaćati druge i drugačije. Prihvaćati tuđe mane i razumjeti ih jer smo i sami prepuni mana pred kojima očito zatvaramo oči pa onda u bilo kakvoj razmirici jedino vlastite stavove smatramo ispravnima i poštenima.
Nijedan čovjek nije otok. Ne možemo niti bismo htjeli kroz život se probijati sami samcati. Vjerojatnije je da bismo se u slučaju nasukavanja na pusti otok ubrzo prestali diviti tropskim bijelim plažama i kristalnome moru te počeli svađati s prvom palmom, čije lišće ne bi vijorilo kako bismo mi željeli.
U čovjekovoj je prirodi da voli, ali i da se svađa. Stoga je sasvim normalno da u kući u kojoj živi gotovo stotinjak „kokoški u pubertetu“ svatko ima potrebu za sparing partnerom. Ali cure, ajmo se prestati kljucati i shvatimo da kukuruza na dvorištu ima za sve. Premlade smo da bi nam svakodnevnicu ispunila gorčina, zavist i ljubomora. Jer kako je jednom rekao jedan čudnovati čupavi gospodin sa smiješnim naočalama:
„ALL YOU NEED IS LOVE…“

By Zvonimira Ivančević i Valentina Turkalj