I odlikašima se nekad zalomi!

Svi preferiraju dobre ocjene u školi i najbolje bi bilo kada bi jedina ocjena u svim rubrikama bila petica iako ponekad to nije tako. Ako se nalaziš u najmanje tri školske ili izvanškolske aktivnosti, vrlo je vjerojatno da ti to zadaje male poteškoće u školi. I onda ti krene točno onako kako si zamisliš, sve je divno i sjajno, ali u jednom momentu shvatiš da si zaljubljena ili imaš praksu ili se sjetiš neke obaveze koju si trebala napraviti, a nisi i u tom momentu zaboraviš na učenje.
Sljedeći dan imaš važan sat, ali po običaju, zbog nekih čudnih i nejasnih rauzloga to gradivo potrebno za taj sat nisi naučila i svladala. A baš ti od svih učenika u razredu budeš prozvana i naravno ne možeš odgovarati jer se nisi pripremila i što onda? Onda profesorica napiše jedinicu u rubriku koja je u tvojim očima velika ko kuća. I što sad?
U sebi si misliš jedna ko ni jedna, pa Bože, ispravit ćeš to, nije ni prva ni zadnja. Do istog tog sata imaš točno tjedan dana, uvjeravaš se kako ćeš to sve stići i kako imaš vremena, no onda ti sine da je baš dan iza tog još jedan jako važan stručni predmet. Naravno, zašto učiti?? Pa naravno da neće baš od svih prozvati tebe i onda, baš u momentu kad si vrtiš tu rečenicu po glavi, tup! Profesor baš izgovori tvoje ime.
I opet ona poznata rečenica u glavi: "Znala si da će biti baš kako je, ali zašto nisi učila?" I opet se tješiš kako nije kraj svijeta. I tako, dan za danom, nakupiš nekoliko nedovoljnih i tebi tek tad postane smak svijeta. Prvo razmišljaš kako se suočiti sa knjigom, nakon toga s odgajateljem, pa je tu i razrednica, a na kraju krajeva roditelji.
Kreneš predmet po predmet ispravljati i kada sve nedovoljne "dovedeš u red" shvatiš kako to zapravo uopće nije bilo potrebno jer si isto to mogla učiniti i prvi put. Ali Bože moj, nije kraj svijeta i svakom se odlikašu takvo što zalomi, a dokaza ima svuda oko nas. Iz vlastitog iskustva znam da skupljanje nedovoljnih samo "nabija" strah u kosti, ali i sram u obraze.
Zato ja, kao jedna od onih koji su ovo doživjeli, mogu reći da je to potpuno nepotrebno. Treba imati vjeru u sebe, vlastito samopouzdanje i učiti na vrijeme jer se samo tako čovjek može osjećati sretno u vlastitoj koži. I za kraj, najvažniji je čimbenik sve to odmah reći roditeljima kako ne bi došlo do "kasnijih komplikacija". Baciti se odmah na posao i poispravljati sve potrebno, a tijekom svog uloženog truda imati roditeljske savjete u glavi i dati im do znanja da ti unatoč svemu nije lako.
Školovanje je dio odrastanja i što su "zrelije" i bolje ocjene to ćeš i samog sebe učiniti boljim. Lakše je reči nekome da si odlikaš nego da ne možes na "cugu" zbog loših i negativnih osoba. Zato, radi samog sebe i svog ugleda, glavu gore i knjigu u ruke, a nakon učenja ekipu na okup i u prvi kafić na neku kavu…
By Ines Tarandek