Pretpostavljam da među vama nema onoga tko se barem jednom u svom životu nije vozio vlakom, pa makar i turističkim. Tijekom vožnje vjerojatno vaše misli nisu bile okupirane razmišljanjem o povijesti, koliko o crnoj sadašnjosti i upitnoj budućnosti funkcioniranja hrvatskih željeznica. Možda vam je usred ljeta, a što sam doživio kao česti korisnik njihovih usluga, radilo grijanje u kupeu ili zimi nije bilo grijanja, pa ste zajedno s ostalim suputnicima proklinjali dan kada ste se odlučili za ovaj vid prijevoza. Pored problema s klimom, pretpostavljam da ste možda bili žrtvom neljubaznosti željezničkog osoblja, nedostatka sapuna i papira u „urednim“ sanitarnim čvorovima vlaka.

HŽ_VIDEO



Ovih dana novi vozni red hrvatskih željeznica izazvao je pravu buru među putnicima. Putovanje se od slavonske metropole Osijeka do Zagreba produljilo s 3.5 na 4 sata. U situaciji u kojoj vlakovi danas, primjerice u Japanu na pruzi Tokio- Osaka duljine 515 km prijeđu za 3 sata i 10 min. ili dok vlakovi u Francuskoj postižu brzinu preko 400 km na sat, naš nacionalni željeznički prijevoznik smanjuje brzinu prometovanja. Objašnjenje, saznajemo iz uprave HŽ holdinga, leži u dotrajalosti željezničkih prometnica. S druge strane ta ista uprava se javno hvali s dobrim rezultatima poslovanja. Hm, nešto tu smrdi, zar ne?



Malo povijesti

Prva je pruga u Hrvatskoj izgrađena 1860. godine u Međimurju (Nagykanizsa- Čakovec- Pragersko), a 1862. željezničke tračnice dolaze do Zagreba. Funkciju glavnog zagrebačkog kolodvora dobiva današnji Zagreb zapadni kolodvor do 1892., kada je po nacrtima arhitekta Ferenca Pfaffa izgrađen i otvoren današnji Glavni kolodvor.



Razvoj željeznice u svijetu, kao i u Hrvatskoj, prvenstveno je posljedica industrijalizacije te potrebe za jeftinim prijevozom velike količine tereta. Posebno su važni u svjetskim razmjerima realizacije projekata transkontinentalnih željeznica, one u SAD-u sa zapadne na istočnu obalu izgrađene 1869. i Transsibirske željeznice koja se gradila od 1892.-1905. i ukupne je dužine 9.337 km. Inače, zbog svog dobrog geografskog položaja kroz Hrvatsku prolaze dva paneuropska koridora 10 i 5 koji spadaju u najvišu kategoriju željezničkih pruga. Moj je rodni grad Vinkovci prije rata bio najveće željezničko čvorište u ovom dijelu Europe. Svakih 4-5 min. u stanicu je ulazio po jedan vlak što je na dan bilo od 300-360 vlakova putničkih i oko 110 teretnih vlakova te predstavlja 4 mil. putnika godišnje. Broj zaposlenih na kolodvoru u to vrijeme je 3600, među kojima je i moj otac. U to vrijeme raditi na jugoslavenskim željeznicama bila je privilegija s obzirom da se radilo o firmi u kojoj su zaposleni imali dobre plaće, zajamčeno stambeno zbrinjavanje i brojna radnička odmarališta diljem Jadrana u kojima sam ljetovao s obitelji. Željeznica je ujedno bila od vitalne važnosti budući da je imala ogroman doprinos u razvoju tadašnje države.





Važno je spomenuti i svima poznati luksuzni Plavi vlak koji je služio za prijevoz Tita i stranih državnika. Od 1946. do Titove smrti 4.5.1980. vlak je prešao 600 000 kilometara. Poslije Domovinskog rata, u kojem velik broj pruga u okupiranom području doživljava devastaciju, dolazi do smanjenja putničkog i teretnog prometa u svim pravcima.

150 godina postojanja

Prije dvije godine Hrvatske željeznice su proslavile 150 godina postojanja. Pitam se jel* u situaciji kada imamo prastari vozni park, staru željezničku infrastrukturu, glomazan i neefikasan sustav premrežen korupcijom i kriminalom, u kojem smo sretni kada vlak kojim putujemo, za koji smo platili kartu stigne na odredište, treba se nešto slaviti? Brojne nesreće (Rudine 2009. 6 mrtvih i više ozlijeđenih, eksplozija lokomotive u Sisku, sudar lokomotive u Zagrebu zbog alkoholiziranosti strojovođe) pokazatelji su lošeg stanja sustava i izazivaju zabrinutost i nelagodu. Duboko sam svjestan činjenice da cestovni i zračni promet uzimaju primat zbog čestog kašnjenja vlakova, duljeg trajanja prijevoza zbog zadržavanja na granicama, nekompletne kompjuterske mreže, nedostatka nadzora od strane stranih kompanija, različite širine kolosijeka (70% pruga ima širinu tračnica 1435 mm, bivši SSSR 1524 mm, Španjolska 1675 mm, Irska 1600 mm), nedostatka međunarodne tehničke regulacije. Međutim, iz usta Zlatka Komadine, novog ministra prometa, mogli smo čuti da je u Hrvatskoj cestovni promet preinvestiran i u dugovima, dok je željeznički podinvestiran. S druge strane sve napredne europske zemlje ulažu u modernizaciju željeznica s obzirom da se jednim vlakom može prevesti velika količina tereta, ceste su zakrečene, a željeznički promet ne zagađuje okoliš. Jedna od smjernica Europske unije je stvaranje jedinstvenog europskog željezničkog sustava u koji se ulažu ogromna sredstva (samo 2001. iz proračuna zemalja članica uloženo je 40 milijardi eura).



Zahvaljujući domaćim političkim mudracima kod nas se opet radilo obrnuto, od nacionalnog ponosa stvoreno je hrđavo željezo. Pametnom, više nego dovoljno!!!

Hoćemo li imati posao kada završimo faks? Koliku će mirovinu imati moja mama? Koja će biti cijena karte u javnom prijevozu? Smijemo li zasaditi drvo ispred svoje kuće? Imam li pravo na povrat preplaćenog poreza?

POLITIČAR_VIDEO

POLITIČAR_VIDEO 2

Jeli moguće da o svemu u našem životu odlučuje ta svemoćna žena sumnjivog morala koju se sve pita. Velika mama svih nas nekada je brižna majka, a nekada maćeha iz najgorih noćnih mora. Nekada miluje i djeci daje sve što je potrebno za lijep i ugodan život, dok s druge strane uzrokuje bol, patnju i stradanje. Politika je uz prostituciju jedno od najstarijih zanata. Od vremena kada je čovjek počeo živjeti organizirano, u zajednicama, rodila se potreba za upravljanjem i donošenjem odluka za sveopće dobro. Lijepa riječ, koja kada se spominje u kontekstu aktualne svjetske i domaće politike gubi svaki smisao. Zašto je to tako?



Poznata je naša stara narodna izreka: Ako hoćeš vidjeti kakav je uistinu čovjek daj mu malo novca ili vlasti. U potpunosti se slažem s navedenim. Brojni su primjeri metamorfoza koje proživljavaju ljudi kada dođu u priliku da obnašaju vlast. Nekoć naizgled dobri ljudi pretvaraju se u bezosjećajne zvijeri koje su spremne na sve, pod svaku cijenu, kako bi ostali na vlasti, moćni i utjecajni. A gdje je tu javni interes, rad za opće dobro?



Upravo je to tema monodrame „Političar“ u produkciji teatra Grabancijaš. Glavnu i jedinu ulogu tumači član ansambla Satiričkog kazališta „Kerempuh“ Antun Tudić. Autor predstave, Ladislav Prežigalo, potrudio se prikazati funkcioniranje političkih aktera u predizbornoj kampanji. Laž, licemjerje, dvoličnost, trgovina, pogodovanje, prevare su osobine kojima se služi glavni lik na putu do političkog uspjeha, pobjede na izborima kako bi zadovoljio isključivo osobne potrebe i interese. Vještom manipulacijom ljudi oko sebe postiže ostvarenje svojih ciljeva. Međutim, bavljenje politikom je ujedno zabava i strast, a sama igra moći dodatno podiže adrenalin.



Moram priznati, dobra tema za ozbiljnu analizu i razmišljanje. Na netom provedenim izborima birači su smijenili vlast sastavljenu od političara kojima očito nije bilo u interesu opće dobro. Korupcija, kriminal na svim razinama, nepotizam, neznanje doveli su društvo u strašno tešku situaciju. Politička sfera, kao dio društva, nalazi se u delikatnoj situaciji. S jedne strane treba pokrenuti gospodarstvo i provesti bolne reforme, a s druge strane vratiti povjerenje u politiku i političare. U jednom trenutku glumac u predstavi izriče rečenicu: „Politika se sastavlja i razvodi, a mi svi plaćamo alimentaciju.“Obzirom da ne želim vjerovati da su svi političari loši i nesposobni, očekujem od nove vlasti vraćanje vjere i nade, jer ovo je naša zadnja šansa.

Tako bih mogao povezati ime Muzeja suvremene umjetnosti i izložbe „Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura i politika 1950-1974“ koja je upriličena u ovom velebnom zdanju od 2. prosinca 2011. Kroz plakate, slike, skulpture, postere, uređaje, vozila iskusan autorski tim u sastavu Dean Duda, Tvrtko Jakovina, Sanda Križić Roban, Dejan Kršić i autorica koncepcije Ljiljana Kolešnik vješto uvode posjetitelja u društvene prilike i način života poslijeratne Jugoslavije. Ratom razrušena, pretežno ruralnog tipa, država se razvijala velikom brzinom. Pokretanjem industrijalizacije velik broj tadašnjeg seoskog stanovništva dolazi sa sela u grad u potrazi za poslom. Naglo širenje gradova zahtjeva efikasno urbano planiranje. Iz potreba novog građanskog sloja razvija se čitav niz novih umjetničkih pravaca, kao i promjena u dotadašnjem načinu shvaćanja društvenih odnosa; srp sve više zamjenjuje čekić, a žene počinju nositi hlače... Novi odnosi i nove potrebe rađaju nove mogućnosti što se najbolje očituje u arhitekturi, umjetnosti, marketingu, kulturi stanovanja, unutarnjem uređenju životnog prostora.

MSU_VIDEO

MSU_VIDEO 2

Izložba počinje podsjećanjem na hladnoratovsku podjelu svijeta. Jugoslavija SSSR-u odlučno kaže NE i izabire treći put, jedna je osnivača pokreta nesvrstanih zemalja. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća skupina talentiranih hrvatskih intelektualaca i političara zalaže se za drugačiji položaj Hrvatske u tadašnjoj unitarnoj i totalitarnoj državi pod nazivom „Hrvatsko proljeće“.



Televizija, kao najjači medij ima veliku ulogu u edukaciji, obrazovanju, informiranju i osvještavanju novog društva.



Fotografija kioska autora Pavića, u vinkovačkom slengu budice, budi mi sjećanja na dane ranog djetinjstava. Kiosk je bio mjesto okupljanja i razgovora. Odlikovao se bogatom ponudom stripova, slatkiša i igračaka, a često i meta lokalnih razbojnika u potrazi za kondomima i cigaretama.



U smislu planiranja stambenog prostora emancipacija žena ima velik utjecaj. Prostor kuhinje se smanjuje zato što se u tvornicama i firmama potiče izgradnja javnih menzi u kojoj radni ljudi ručaju, dok kuhinja u stanu služi za individualnu pripremu doručka i večere.



Vozilo koje je obilježilo to vrijeme je legendarni fiat 600, poznatiji kao fićo.

.

Jedna od najupečatljiviji stvari koja danas svjedoči o minulom vremenu je arhitektura. Od 1956- 1960. Po nacrtima arhitekta Nevena Šegvića nastaje zgrada Narodnog odbora, današnja zgrada gradske uprave grada Zagreba.



Umjetnost također ima osebujan razvoj. Slika Tomislava Gotovca „Moj jazz“ iz 1964.



Napuštam Vas u nadi da je ovaj post uspio poslužiti kao dobra pozivnica da posjetite ovu odličnu izložbu i saznate više o umjetnosti, arhitekturi, dizajnu i popularnoj arhitekturi u Hrvatskoj i Jugoslaviji minulog vremena.

Prva asocijacija koja vam može pasti na pamet poslije pročitanog naslova vjerojatno je ta da ću ovaj post posvetiti lotu 7/39 Hrvatske lutrije, na kojem je jack pot dobitak u ovom kolu iznosi otprilike 27 mil. Kuna. Uh, koja je to lova i kome ne bih dobro došla, jer pameti i novaca nikada dosta, ali ovaj put nećemo se baviti igrama na sreću. U svemu što radite i na čemu radite, svako da treba imati određenu dozu sreće, no ozbiljan posao zahtijeva puno više od puke sreće. Fortuna pomaže ponekad, ali i zna okrenuti leđa. Oslanjanje isključivo na sreću zna biti dosta varljivo i često puta završi loše. Hrvatska je teritorijalno i po broju stanovnika mala zemlja. No za Croatiu su čuli stanovnici cijele naše planete po našem najboljem izvoznom proizvodu- sportu. Gotovo da nema značajnijeg sportskog europskog i svjetskog natjecanja koje nisu obilježili natjecatelji u kockastim dresovima. U najtežim trenucima stvaranja naše mlade države osmjeh na lice znao nam je izmamiti uspjeh naših sportaša. Ovim putem izražavam zahvalnost i poštovanje svim hrvatskim sportašicama i sportašima na postignutim rezultatima, no bez uvrijede, uspjesi hrvatskih nogometaša najviše su znali obradovati naciju. Sjećam se, kao da je bilo jučer, nastupa Hrvatske na Mundijalu u Francuskoj 1998. Nogometna je groznica tresla cijelu zemlju i svi su živjeli za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Bili smo ponosni!



Plasman Dinama u prestižno natjecanje Lige europskih prvaka, pod dosta sretnim okolnostima (sjetite se traumatične završnice protiv Švedskog Malmea), nakon desetak godina posta, unijela je optimizam u nogometni svijet Hrvatske. U grupi s Real Madridom, Ajaxom i Olympique Lyonnais, nastup Dinama je najavljivan kao plutajuća mina, kost u grlu, kora od banane i što već ne, kako bi se dalo do znanja da će maksimirski travnjak možebitno biti sklizak teren za renomirane europske klubove. Prva tekma s Realom bila je, vrijeme će pokazati, i najbolje izdanje plavih u ovogodišnjem natjecanju.



S obzirom na pokazano, odnosno ne pokazano u drugim utakmicama grupe, u srijedu 7.12.2011., Dinamo je imao priliku odigrati za svoje navijače, Zagreb i Hrvatsku, utakmicu s kojom će se dostojanstveno oprostiti od Lige prvaka. Gost u Maksimiru bio je francuski prvak Lyonnais koji je morao napraviti veliku gol razliku kako bi se plasirao u daljnje natjecanje, dok je Dinamo do te utakmice, imao omjer golova 12:2 i niti ni jednog osvojenog boda iz odigranih utakmica! Domaćinu razlog više za dokazivanje te dostojanstveni the end.

DINAMO-LYON_VIDEO

DINAMO-LYON_VIDEO 2


Ne diraj lava dok spava!!

Na službenom semaforu stadiona bila je 49. minuta i rezultat 1:4 za goste, kada smo moj prijatelj Neno, vjerni navijač Dinama, i moja malenkost napuštali južnu tribinu. Plavi su postigli prvi gol koji je na stadionu izazvao erupciju zadovoljstva. Dobar osjećaj, nakon toliko posnih minuta. A onda je francuska legija stranaca uzela stvar u svoje noge. Bilo je to razbijanje, slično onome, koje sam prije gledao na seoskim malonogometnim turnirima kada dobro uigrana ekipa krene mljeti neke luzere. Golovi su padali, jedan za drugim, kao na streljani. Gosti su prolazili pored igrača Dinama, kao Ivica Kostelić pored zastavica kada vozi slalom, a gotov svaka lopta upućena prema golu završavala je u Kelavinoj mreži što je poslužilo jednom anonimnom navijaču kao inspiracija za stih: “Kelava, Kelava, mreža ti je ćelava!“ Očekivani spektakl, pretvorio se debakl. Dinamo je sramotno kapitulirao u svega nekoliko prvih minuta drugog poluvremena.



Plava konjica s početka utakmice pretvorila se u dezorijentiranu umornu pješadiju koja se vukla na terenu bez imalo volje, inicijative i želje da se barem nešto suvislo odigra i pokuša izbjeći katastrofa. Za koga katastrofa? Uvjeren sam, prvenstveno za vjerne navijače Dinama, ljubitelje nogometa, kojim dušom i tijelom žive za klub koji je prošle godine, s čajankom, bez navijača, tiho obilježio 100 godina postojanja. Tu večer, svatko tko se ovako osjeća, dobio je sedam noževa u srce. Boljelo je gledati voljeni klub koji dolazi iz zemlje čija je nogometna reprezentacija 10. na ljestvici FIFA-a, kako njegovi igrači ne mogu doći do lopte, a kamoli zaprijetiti protivničkom golu. Glavni i najzaslužniji za najgore izdanje jednog kluba u povijesti lige prvaka, dobili su pored sedmice u mreži i super sedmicu u životu. Pitate se kako? Pogledajte vozni park, vrijednost ugovora, stambene prostore gdje žive i odgovor se nameće sam od sebe. Jeli njima sveto to, sveto ime Dinamo??? U kvalifikacijama je sreća bila na strani Dinama, ali za prestižno natjecanje Lige prvaka treba osim sreće, treba imati i pokazati puno više, a o tome drugom zgodom...



Inače, budući da nisam navijač Dinama, već veliki ljubitelj hrvatskog nogometa, ovaj post posvećujem svom prijatelju Neni i svim vjernim i istinskim navijačima kluba, sa željom da Vam ovaj sramotni događaj što prije postane dio zaborava...

Ultras Cibalia

Ako ste mislili da se vikend završava nedjeljom navečer moram Vas razočarati. Za neke prava zabava tek počinje. Iskreno, i ja pripadam velikoj većini ljudi koja subotom vani ostaje do jutra u zagušljivim, pretrpanim i dimom ispunjenim zagrebačkim caffe barovima i noćnim klubovima. Nakon toga slijedi oporavak, od ranjavanja alkoholnodimnoubojitim sredstvima, koji traje cijelu nedjelju i dobar dio ponedjeljka. I ovako bi, vjerujem, izgledao opis izlazaka velike većine mladih ljudi koji svoje slobodno vrijeme vikendom provode vani u potrazi za zabavom. Gužva, zagušljivi i pretrpani prostori za izlazak ne daju vam prostora da normalno dišete, a kamoli da komunicirate i zaplešete. Ne preostaje ništa, već popiti nekoliko čašica vatrene vode, i postati dio kolektivnog kaosa do fajronta. Vjerojatno je ovo za neke fantastičan provod, jer fora je reći da si bio na nekom prestižnom fancy mjestu i ubio se od alkohola. S razlogom se pitam jel to za Vas jedina prava zabava i vrhunski užitak? Znate li možete li, možda bolje?
Ne znam jeste li ikada razmišljali ili razgovarali s vašim tatama i mamama, bakama i djedovima, o tome kako su se oni zabavljali i što je u doba njihove mladosti bilo in. Svakako da je sve bilo drugačije. Šezdesetih godina prošlog stoljeća svijetom je vladao Rock n and roll. Zagreb, kao dio tadašnje socijalističke Jugoslavije, pod utjecajem tadašnje ideologije i blokovske podjele svijeta, nije mogao ostati imun na plesnu groznicu koja je došla sa zapada. Glavna mjesta za izlazak bili su plesnjaci. Ne znati plesati, bilo je jednako ne znati govoriti.



Dobri plesači bile su zvijezde plesnjaka i predmet čežnje mnogih djevojaka, a često i žrtve lokalnih momaka iz kvarta u slučaju odabira „krive“ djevojke. Da, bilo je to drugo vrijeme, više se razgovaralo, ranije izlazilo, ranije doma dolazilo, ali i drugačije zabavljalo. Uz manje dima i opijata, a na više prostora, ljudi su uživali plešući uz glazbu živih bendova. Nažalost, plesnjaci su izumrli i kao oblik zabave postali dio tradicije. Osim plesnih klubova, u kojima možete naučiti plesati i rekreirati se plesom, svadbi i vatrogasnih zabava, gotovo da danas nema mjesta u Gradu u kojem bi mogli zaplesati vikendom uz pratnju benda. Ali...
Ne ubrajam se u skupinu ljudi koji misle da se u životu sve događa s razlogom. Sjećam se vremena kada sam živio u Slavoniji. Moj, u to vrijeme, najbolji prijatelj je, moram priznati, bio izvrstan plesač kojem je ples bio ključ uspjeha kod mnogih žena. Nisam znao plesati što me ponekad malo i ljutilo. Često sam maštao o tome kako dobro plešem. Uvijek sam imao osjećaj za ritam i plesnu energiju koju je trebalo usmjeriti. Preseljenjem u Zagreb upisao sam plesnu školu i konačno proplesao. Uh, kada se samo sjetim kako sam bio sretan kada sam savladao dvokorak. Svijet je, bez pretjerivanja, bio moj. Međutim, u velikom i lijepom Zagrebu nije bilo prigode za prezentiranje usvojenog plesnog znanja. Sve do jednom.

PLESNJAK NA RIBNJAKU_VIDEO

Jednog običnog dana, u kantini gradske uprave Grada Zagreba pod ruku mi je došao zanimljiv letak s velikim natpisom „Čaga na Ribnjaku“, nedjeljom od 19:00 sati, poziv upućen od Borisa Barbe Babarovića i Waltera Nene Neugebauera & the Cadilacs, moto: Rock n rollom do zdravlja. Pravi plesnjak, konačno, koji ujedno promovira zdravlje. Odličan PR moram priznati, spoj zabave i zdravog života u plesu bio je odlično upakiran događaj. S obzirom na svoje stanje u kojem se obično nalazim zadnjeg dana vikenda koje sam opisao u početku teksta, nije mi nedostajalo snage i želje da posjetim Centar mladih Ribnjak u kojem je te nedjelje organiziran pravi plesnjak.



Odlična glazba Waltera Nene Neugebauera & the Cadilacsa tu večer nikoga nije ostavila ravnodušnim. Na velikom podiju, u jednom trenutku, plesao je više od stotinu parova. Prekrasne plesne figure, u ritmu glazbe krasile su zagrebačku plesnu večer na Ribnjaku. U očima plesačica i plesača mogla se primjetiti strast iz mladih dana, a plesni pokreti, držanje i plesni okvir, davali su do znanja da se radi i o pravim plesnim zvijezdama. Većinom se radilo o ljudima treće životne dobi, no to im nije bio razlog za izostanak želje za dokazivanjem i natjecanjem u pokazivanju plesnih vještina.



Uistinu, bila je to zanimljiva večer. Retro čaga me nije ostavila ravnodušnim. Što se moralo dogoditi da ovakav oblik zdrave zabave, zamijeni guranje, opijanje i disanje na škrge u mračnim prostorima. Vjerojatno tehnologija. Svoju nesigurnost lakše je skrivati iza kompjutera i mobitela preko kojeg se može opušteno kontaktirati na daljinu bez preznojavanja i bojazni da nećete smisliti dobar odgovor na pitanje osobe koja vam se sviđa. Ipak, treba imati ritma, znati plesati i pitati djevojku koja vas privlači za ples. To je pravo junaštvo!! Poražavajuća je činjenica da su naši preci imali više sigurnosti i vjere u sebe, a živjeli su u iznimno težim uvjetima od svih nas . Veća oskudica, veće uživanje, čvršće i bolje vrijednosti, je jednadžba koja s obzirom na sve što se događa danas, dobiva svoje zasluženo mjesto u brojnim raspravama o današnjem društvu.
I na kraju, ako današnje vrijeme doživljavate poput mene, preklinjem vas, krajnje je vrijeme da se s tipkovnice, prebacite na plesni podij Ribnjaka. Tamo vas čekaju iznimne plesne zvijezde, sigurne u sebe, neopterećene, spremne za zabavu uz pratnju odličnog benda. Učinite nešto za sebe, svoje zdravlje, koristite više fiziku, manje mehaniku (tehnologiju)...

Surfajući po Internetu, zastao sam na web stranici kina Europa. Preciznije rečeno, vijest da će Zagreb od 21. do 26. studenog biti domaćin 4. po redu Dana bosanskohercegovačkog filma, odmah me zainteresirala. Prvo, obožavam gledati filmove naših južnih i istočnih susjeda, Drugo, preko svojih roditelja vučem porijeklo iz Bosne (tata je iz Bosanske Posavine, mama iz Sanskog Mosta), Treće, obožavam Bosanke, Bosance, bosansku kuhinju, humor i optimizam, Četvrto, ponuda filmova bila je više nego primamljiva. Hit ovogodišnjeg programa je film „Belvedere“ redatelja Ahmeda Imamovića, koji je ovogodišnji kandidat za prestižnu nagradu Američke filmske akademije „Oskar“. Pored, iskreno se nadam budućeg oskarovca, zagrebačkoj publici su predstavljeni filmovi: „ Ostavljeni“ Adrisa Bakraća, „Mali vojnici“ Bate Čengića, legendarna „Kozara“ Veljka Bulajića, „Nafaka“ Jasmina Durakovića, „Praznik u Sarajevu“ Banjamina Filipovića, „Na putu“ Jasmina Žbanovića, „Crni biseri“ Tome Janjića i film o 500 godina povijesti Sarajeva čiji naslov ljubitelja povijesti poput mene nije mogao ostaviti ravnodušnim. Vrijeme projekcije, subota s početkom u 20 sati, bila je više nego idealna za opuštanje uz film u kultnom kinu Europa.

SARAJEVO, GRADE MOJ_VIDEO

Tu večer, hol kina bio je pun. Otkud toliki interes? Tko zna hoće li biti mjesta? pomislio sam. No, već kada sam došao, nema odustajanja ni po cijenu stajanja... Pažnju okupljenih plijenila je bljeskanje fotoaparata. Bile su to moje kolegice s faksa koje su u ovom događaju vidjele dobru priliku za pisanje posta na blogu. Nekoliko trenutaka prije 8 rijeka ljudi se slila u kino dvoranu. Moja bojazan, na svu sreću, nije bila opravdana, mjesta je bilo za sve. Uvalio sam se u udobnu crvenu fotelju te s nestrpljenjem čekao smirivanje žamora i početak projekcije.



Početak filma obilježila je zanimljivo pitanje; Po čemu će svijet pamtiti Sarajevo? Svakako radi se o tri događaja koja su ušla u svjetsku povijest XX stoljeća; ubojstvo cara Franje Ferdinanda 1914. koji je poslužio kao povod Prvom svjetskom ratu, XIV Zimska olimpijada 1984. godine, ratne grozote i stradanja koja su odnijela 12.000 života građana ovog Grada. Povijest kaže da je osnivač Sarajeva Isa- bega Isaković koji je na mjestu današnjeg grada osnovao grad Saraj. Za vrijeme turske vladavine koje je trajala oko četiri stotine godine, u gradu na Miljacki izgrađene su između ostalog brojne džamije. Neke od najpoznatijih su Alipašina Džamija, Baščaršijska džamija, Careva džamija, Ferhadija džamija i Gazi Husrev- begova džamija. Inače, svakih 4-5 ulica u Sarajevu imalo je svoju džamiju koje su predstavljale središta vjerskog i prosvjetnog života. Gospodarsko i trgovačko središte činila je baščaršija u kojoj su ulice dobivale imena prema obrtima. Stambena naselja bila smještena su na okolnim brdima, a ulice su nazivane po cvijeću. Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Austrougarska monarhija provela je aneksiju Bosne, pod čijom upravom Grad dobiva današnji izgled. Iz toga razdoblja datira zanimljiva priča. Tadašnja vlast imala je namjeru da na mjestu kuće jednog čovjeka izgradi Vijećnicu. Kako se radilo o izuzetno tvrdoglavom čovjeku koji ni pod koju cijenu nije htio prodati, a ni srušiti svoju kuću, vlast je morala cijelu kuću, crijep po crijep, ciglu po ciglu, premjestiti na drugu obalu rijeke. Od tada spomenuta kuća nosi naziv „Inat kuća“ i jedna je od glavnih znamenitosti Sarajeva. U njoj je danas smješten prestižni restoran u kojem možete uživati isključivo u bosanskim tradicionalnim jelima uz zvuke bosanske autohtone muzike. Sarajevu je 1984. godine pripala čast da bude domaćin XIV Zimskih olimpijskih igara. Ujedinjeni u želji da se svijetu pokažu u najboljem svijetlu Sarajlije su svome Gradu za potrebe organizacije igara nesebično poklonile mjesece, dane i sate dobrovoljnog i mukotrpnog rada. Bio je to pokazatelj jedinstva građana Grada, koji će nažalost biti na najtežem mogućem testu za nekoliko godina. Ratna događanja početkom devedesetih godina, koja su zahvatile cijelu zemlju i njen glavni grad, uzela su živote brojnih Sarajlija i uništila mnoge ljudske sudbine. Usprkos tome, Duh grada, njegovih građana ostao je nesalomiv, do konačne pobjede.
Večer je začinjena, na veliku radost okupljenih, s pravim bosanskim sevdahom. Nakon filma, Amira Medunjanin, umjetnica sevdalinke, uz pratnju izvrsnog Boška Jovića na klasičnoj gitari, podarila je okupljenima prelijepe bosanske sevdalinke. Publika je pjevačicu pratila pjevanjem, a emocijama nabijen nastup često je nagrađivan pljeskom i ovacijama okupljenih.



Sve u svemu, bila je to jedna odlična večer prožeta poviješću Sarajeva i vrhunskom izvedbom autohtone bosanke pjesme. Obožavam ovakve događaje jer pored kulturne suradnje, doprinose upoznavanju, suradnji i boljem razumijevanju ljudi. Sarajevo je svakako destinacija koju sam planirao posjetiti, a poslije ove večeri sam u to uvjeren. Važno je također za reći za kraj, u vrijeme kada ne možemo izaći iz kuće bez određene svote novčanica u džepu jer se sve mora platiti, da je ulaz za sve projekcije bio slobodan.

Da je bilo manje stripova, bilo bi više odlikaša...

Rođen sam u Vinkovcima 1976. Svijet će pamtiti tu godinu po prolasku velikog asteroida pored Zemlje i smrti velikog kineskog revolucionara i vođe Mao Zedonga. U vrijeme kada sam bio klinac nije bilo Interneta, a crnobijeli televizor bez daljinskog upravljača, kojem je nakon gašenja ostala bijela točka u sredini ekrana, bio je zadnji krik tehnologije. Nismo imali kompjutere, mobitele, videorekordere, sonyplay station i sve uređaje bez kojih danas mladi čovjek ne može zamisliti svakodnevno funkcioniranje. Većinu slobodnog vremena smo provodili na kvartovskim igralištima. Pored zabave, znalo je tu biti razbijenih glava, slomljenih nogu, iščašenja ekstremiteta, tuče, galame, ukratko svega onoga što vam se ne može dogoditi i što ne možete doživjeti dok sjedite u polumračnoj sobi ispred svog računala i komunicirate s nekim na daljinu. Umjesto društvenih mreža i superzvijezda današnjice, naši istinski idoli su bili junaci stripova Zagor i Čiko, Blek stijena, Kapetan Miki, Smuk i Salaso, Komadant Mark, Modestiblejz, Srebrni Letač, Rip Kirbi, Fantom, Mister No, Marti Misterija, Dilan Dog i meni najomiljeniji Alan Ford. Za nas idoli, a za naše roditelje? Uvijek se s osmjehom sjetim scena kada su mama i tata na prepad znali uhvatiti stariju sestru i mene s stripom u koricama udžbenika kako koncentrirano „savladavamo gradivo“... Potom je slijedila kazna u najgorem mogućem obliku, oduzimanje stripa i stavljanje pod ključ u ormar. Dosadni televizijski program i brdo lektire kojom su nas pretrpavali u osnovnoj školi također su pogodovali hiperinflaciji čitalačke publike stripa.

Međunarodni festival stripa u Zagrebu ( od 4.-6.11. 2011.)

Zagreb je od 4.6. studenog 2011. bio domaćin 14. po redu Međunarodnog festivala stripa. Događaj se održao na više lokacija: kino Europa, Zagrebačko kazalište mladih, Talijanski institut, Biblioteka i galerija svijet stripa i KIC-u, a sastojao od niza izložbi, strip radionica za djecu, crtanja za publiku, razgovora druženja autora s publikom, individualnog pregledavanja strip uradaka, kao i ostalih popratnih manifestacija. Atraktivnosti festivala najviše su doprinijela gostovanja renomiranih svjetskih strip crtača Milo (Maurilio) Manara, Achde (Hervea Darmentona), Philippe Luguy, Leonid Pilipović, Enrique Badia Romero i meni osobno najomiljeniji, Vinkovčanin Dubravko Mataković.

„Domovinski rat u svijetu stripa“

Kraj mjeseca studenog u Hrvatskoj je u znaku prisjećanje na bolnu epizodu iz naše bliske povijesti; stradanje građana i nepokorenog grada heroja Vukovara. I sam svjedok ratne grozote koje nas je pogodila te dane proživljavam s tugom u srcu. Međutim, sva ta događanja imaju i svoju drugu dimenziju, koju nam je svojim opusom podario Dubravko Mataković. Jedan od događaja koji je obilježio ovogodišnji festival stripa je upriličen u Biblioteci i galeriji svijet stripa, Kačićeva 6a, izložba „Domovinski rat u svijetu stripa“.

SVIJET STRIPA_VIDEO

Pored spoznaje da ću se dobro nasmijati čitajući Matakovićeve stripove, zaintrigirala me i sama činjenica da u Zagrebu postoji biblioteka stripa.



Fascinantno, pomislio sam i otišao vidjeti o čemu se radi. Ljudi, nisam mogao da vjerujem vlastitim očima. Na prostoru od oko 140 m2 smještena je biblioteka u kojoj posjetitelji mogu uz tople i osvježavajuće napitke čitati stripove.



Na zidovima prostora je postavljena izložba „Domovinski rat u svijetu stripa“, a poseban ugođaj prostoru doprinosi posebno oslikani stropovi. Ulaskom u prostor doslovno napuštate svakodnevni svijet i postajete dio jednog drugog svijeta, svijeta stripa.



U razgovoru s ljubaznim konobarom saznao sam da je sjedište biblioteke u Ožegovićevoj 5. Sve je počelo entuzijazmom sadašnjih vlasnika i osnivača koji su imali zavidni fond stripova te došli na ideju da se bave u životu onim što istinski vole i što ih ispunjava. Međutim, kao i u svakom poslu i ovdje ima problema. Zbog administrativnih barijera onemogućeno im je registriranje biblioteke, potrebna površina prostora je prema zakonu 150 m2. Ujedno imaju velik problem s nerazumijevanjem akademske zajednice u Hrvatskoj koja odbija proglasiti strip 9. umjetnošću.



Između razgovora s konobarom, iščitavao sam Matakovićeve stripove o Domovinskom ratu i doslovno umirao od smijeha. Možda se nekima od Vas neće svidjeti njegov rad što je razumljivo, s obzirom da je njegov kulturni izričaj povezan sa sustavnom vrijednosti vinkovačkog kraja koji ima neke specifične obrasce humora.

Vrijednost stripa

Strip kao medij popularne kulture postoji još od antičkih vremena, a svoj pravi razvoj doživljava u 19. stoljeću. Specifičan je po tome što na poseban način povezuje tekst i sliku. Važna je kompozicija cijele table, ritam slika, karakteristike likova i ostali elementi koje treba kod kreiranja uzeti u obzir. Strip likovi su se u novije vrijeme okušali i na filmskom platnu (Asterix, Batman, Spiderman) čime su, tvrde upućeni, izgubili na značenju. Istinski ljubitelj stripa se u pravilu postaje od malih nogu, dok kod nekih ta ljubav traje do kraja života. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da strip u današnje „ludo“ vrijeme predstavlja odmak od stvarnosti, imaginarni svijet, hobi koji puni baterije...



Strip junacima se ne može ništa dogoditi, kao ni likovima koje spašavaju u svojim akcijama, dobro uvije pobjeđuje. Strip je djelić djeteta u nama, a život je svakako ljepši kada često tmurnu stvarnost može ostaviti iza sebe i gledati svijet kroz ružičaste naočale.
Nadam se da sam uspio zagolicati vašu maštu. Stoga ako se želite istinski zabaviti i provesti inventuru odrastanja, toplo vam preporučujem da posjetite Biblioteku i galeriju svijet stripa, Kačićeva 6a.

Jednom davno, jedan iznimno pametan čovjek, smislio je rečenicu koja će se, vjerujem, od tada primjenjivati do kraja čovječenstva: Znanje je moć. U doslovno tri riječi objašnjen je cjelokupni ljudski progres, od dana kada je čovjek (prema Darwinu) sišao s drveta, živio u pećini, do današnjih dana kada posjeduje toliko znanja da mu je Zemlja i sve na njoj postalo nezanimljivo, pa istražuje svemirska prostranstva u potrazi za novim izazovima. Znati, znači biti moćan, a je li moć uvijek u rukama onih koji znaju? Naravno da nije i gotovo da je u ljudskoj povijesti jednak omjer količine znanja koja je primjenjena za dobrobit čovječanstva, kao i za njegovo nazadovanje. U kojim slučajevima je dolazilo do zlouporabe moći? Po meni kada je ona došla u ruke krivih ljudi radi čega su trpili mnogi pojedinci, skupine, nacije, pa i čitavo čovječanstvo. A jesu li oni koji su imali moć imali i znanje? Pitate se čemu sve ovo, o čemu trenutno razmišljam? Moram priznati da me odlazak na ovogodišnji Interliber- međunarodni sajam knjiga inspirirao da malo šire razmišljam o događaju koji većina posjetitelja doživljava isključivo kao dobru priliku za povoljnu kupovinu knjiga, no o tome malo kasnije...



Mjesto radnje: Zagrebački velesajam, povodom: Interlibera- međunarodnog sajma knjiga, dan: nedjelja, 13. studenog 2011., vrijeme radnje: od 11-14 sati.
Moj dragi prijatelj Tomislav me nazvao dan prije i predložio da odemo do ovogodišnjeg sajma knjiga. On je bio dan prije, a po boji njegovog glasa sam osjetio dobru vibru kao najavu samog događaja. Dogovor je pao za nedjelju. S obzirom da večer prije nisam rondao po zagrebačkim noćnih klubovima, odmoran, pun energije i elana, bio sam 110% spreman za izazove Interlibera, na koji smo stigli oko 11 sati.

INTERLIBER_VIDEO

Cijeli sajam se protezao na dva paviljona Zagrebačkog velesajma, a nešto štandova je bilo smješteno i vani. Gužve, hvala Bogu nije bilo, tako da se bez guranja moglo prići većini postavljenih štandova, razgledati knjige, prelistati, malo proučiti, a možda i kupiti.



Tomislav se pohvalio da je dan prije kupio knjigu na temu detoksikacije organizma i u šetnji sajmom brzo sam dobio nekoliko dobrih savjeta za suzbijanje mamurluka. Nakon ulaska u jedan od paviljona odmah je dogovorena strategija obilaska tako da se raspoloživo vrijeme što kvalitetnije iskoristi za razgledavanje knjiga. Štandovi su bili lijepo aranžirani i krcati naslovima svih žanrova, od slikovnica, stripova i vjerskih knjiga, do beletristike, publicistike i okultizma, praktički za svakog po nešto.



Atraktivnosti izložbenih punktova pridonosile su lijepe i ljubazne prodavačice na kojima niste mogli primjetiti ni n od nervoze. S ogromnom pažnjom i trudom su bile na usluzi posjetiteljima te vješto pružale informacije o knjigama koje su plijenile interes. Sve je bilo iznimno dobro organizirano, a dobar osjećaj je davala i toplota u paviljonu budući da je dan bio iznimno svjež.



Biti na Interlibru je za svaku izdavačku kuću prestiž i čast, a ujedno i dokaz da je uspkos recesiji još na tržištu. Po veličini i poziciji štanda, odnosno izložbenog prostora, bilo je jasno tko je tko u svijetu hrvastkog izdavaštva. Najveći, najglamurozniji, najorganiziraniji izložbeni prostor imala je tradicionalno Školska knjiga. Naš najveći izdavač je iskoristio i ovu prigodu kako bi zasjenio konkurenciju. Tomislav i ja, inpresionirani viđenim, najviše smo vremena proveli u ovom izložbenom prostoru. Ipak, vrijeme provedeno na sajmu učinilo je svoje.



Nakon 2.5 sata neprekidnog razgledavanja knjiga došlo je do zasićenja. Od brojinih naslova , boja i reflektora igralo mi je pred očima tako da više nisam mogao doživjeti svijet knjige. Vedar pogled s početka obilaska Interlibera je zamijenio tupi (teleći) zbog čega sam si priznao da je dosta i da više nema smisla... Prijatelju sam predložio kavu, koju je objeručke prihvatio, nakon koje smo shvatili da je vrijeme za ručak i popodnevni odmor .
A sada se vratimo na razmišljanja s početka...



Interliber, kojeg možemo promatrati kao međunarodni praznik znanja događa se u zoru parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. U zemlji koju gospodarska, socijalna, kulturna, socijalna, društvena, duhovna i svaka druga kriza razara iz dana u dan poput neizlječivog karcinoma, ovakvi događaji daju tračak nade da nije sve beznadežno. Moram biti iskren i reći ono što svi znaju, znanje do sada u našoj domovini nije još uvijek referenca koja Vam jamči miran, siguran i slobodan život. Moć je svih ovih godina zatočila znanje, stavila ga u mrak i držala tamo da kleči. Uskoro imamo priliku izađi iz mraka, zasvijetlili i pokazati koliko smo moćni, jer je to naša obaveza, prvenstveno prema sebi samima, a onda i prema svima onima koji znaju. Jer jedino moć koja zna cijeniti znanje, koja znanju daje priliku da pokaže što zna i da se razvija, jamči svima bolje sutra...

Koliko je čovjeku važan dom? Koliko je važan prostor u kojem provodi svoje trenutke dragocjene trenutke opuštanja nakon napornog radnog dana? Koliko je važno imati udobnu stolicu, krevet, fotelju, ormar u kojem vam stanu sve stvari, lijepo obojen zid, a pri tome da je sve skladno i na svom mjestu?
Vjerujem da na ova pitanja imamo zajednički odgovor: Imati svoj dom, ugodan i lijepo uređen, krucijalna je stvar svakog čovjeka na ovoj planeti. Kako će izgledati interijer našeg doma ovisit će kod većine prvenstveno o financijskim mogućnostima, a onda tek o ukusu, želji i nastojanju da nam dom bude što ugodniji za stanovanje.



Bez pretjerivanja, dom je život, a objasnit ću i zašto! U život, kao i u dom, puštamo nama drage ljude. Pri tome im želimo priuštiti sve najbolje, jer kada se oni dobro osjećaju, znamo da smo postigli cilj i dobro se osjećamo. Dakako, ugodan interijer doma jedan je od glavnih faktora koji doprinosi dobrom ugođaju kojem svi težimo u trenucima opuštanja, druženja sa svojim najmilijima, i naravno s voljenom osobom.
Potaknut navedenim razmišljanjima pohodio sam ovogodišnji 38. Međunarodni sajam namještaja, unutarnjeg uređenje i prateće industrije- Ambienta koji se održao od 19.-23. listopada na Zagrebačkom velesajmu. Događaj je upriličen u devet paviljona i otvorenom prostoru, a okupio je više od 360 izlagača. Usporedbom podataka s prošlogodišnje Ambijente kada je na sajmu izlagalo 450 izlagača u 15 paviljona Zagrebačkoj velesajma lagano je za zaključiti je kako je okrutna recesija i u drvnoj industriji uzela svoj danak.
Iako su brojke ukazivale da je ovogodišnja Ambijenta siromašnija ponudom, znatiželja je pobijedila i odvela me izložbu. Bez prevelikih očekivanja i euforije zaputio sam se na Velesajam.

AMBIENTA_VIDEO

AMBIENTA_VIDEO 2

AMBIENTA_VIDEO 3

Pred ulazom posjetitelje su dočekivale skupine mladih ljudi koje su doslovno zatrpavali s brojnim prospektima i brošurama izlagača. U jednom od njih sam iščitao da je ovogodišnji sajam organiziran u tri tematske cjeline: namještaj, proizvodi i oprema za unutarnje i vanjsko uređenje, repromaterijali te strojevi i alati za drvnu industriju. Međutim, osim izložbe proizvoda iz oblasti obrade drveta i proizvodnje namještaja, u suradnji sa Hrvatskom gospodarskom komorom organizirano je predstavljanje hrvatskih proizvođača namještaja i unutarnjeg uređenja pod nazivom ''Hrvatska drvna industrija'', 22. međunarodno znanstveno savjetovanje ''Drvo je prvo – Izazovi Sektora pred ulaskom u EU'', stručna predavanja vezana uz obilježavanje Međunarodne godine šuma, stručna predavanja za područje šumske i drvne biomase kao i stručni skup za nastavnike srednjih škola u Obrazovnom podsektoru – prerada i obrada drva ''Staklo u namještaju i interijeru''.



Moram priznati da su me te informacije obradovale budući da sajam nije samo puka izložba namještaja već i mjesto gdje se organiziraju stručni i znanstveni skupovi, konzultira stručna javnost i na taj način unapređuje sama djelatnost. Samo sustavno ulaganje u znanje, usavršavanje, dobra kadrovska politika može jamčiti opstanak i zaradu na visokokonkurentnom tržištu Europe. Drago mi je da je to netko iz Hrvatske konačno shvatio ... Nadam se?



Prijatelj mi je osigurao ulaznicu tako da za zadovoljstvo razgledavanja nisam morao platiti. Imao sam također zadovoljstvo da me osobno provede po sajmu. Najviše sam se zadržao na štandu Edura d.o.o. Vjerujte mi, rade jako dobar namještaj. Čuo sam da imaju odlične ugradbene ormare, najbolje u Hrvatskoj, a sada sam imao priliku osobno i uvjeriti. Bio sam opčaran. Spoj odličnih materijala, dizajna, tehničko inovativnih rješenja, me impresionirao. A imaju i originalnu rečenicu kojim reklamiraju svoje ormare „Eduro- čuvar vaših tajni“. Prelijepo, ali za moj standard preskupo tako da sam se brzo vratio iz sanjarenja u stvarnost.



Kasnije sam obišao sam i štandove drugih izlagača. Bilo je tu posteljine, strojeva iz drvne industrije, spavaćih soba, kuhinja, ugradbenih ormara, skulptura od drveta, sauna...



Iako je bila subota, gužve nije bilo. Recesija se o osjetila na svakom koraku. Ove godine čak 6 paviljona velesajma ostalo je prazno što je bilo jako tužno za gledati. Umjesto da smještajni kapacitet velesajma ne mogu primiti sve zainteresirane izlagače, paviljoni zjape prazni, a posjetitelji se mogu izbrojati na prste. Ovakva situacija nije u skladu s informacijama iz naših medija koji pišu o velikim uspjesima aktualne Vlade u smislu poduzetih mjera za spas i konsolidiranje drvne industrije. Mislim da viđeno nije u skladu s prezentiranim, no valjda to vide i drugi osim mene...
No ipak, sve u svemu, kada sve zbrojimo i oduzmemo, tu subotu prijepodne proveo sam dobra dva sata na ambijenti. Bilo je tu stvarno lijepih, ali i skupih, stvari koje sam poželio imati u svom domu. Tko zna? Možda se i odlučim nešto kupiti! U tom slučaju, bit će to hrvatski proizvod!! Imamo odlične proizvođače koji istinski znaju svoj posao.

Fenomalno izdanje hrvatskog nogometnog prvaka Dinama zasjenila su 2 gola nogometnog prvaka Nizozemske Ajaxa. Tako bih s velikom dozom cinizma ukratko mogao opisati „nesretno“ izgubljenju utakmicu plavih zločestih momaka od nizozemskih gostiju u 3. kolu utakmice Lige europskih prvaka u sezoni 2011./2012.
Najjači hrvatski klub, navijači, svekolika nogometna javnost i naravno neizostavni big boss Maminjo očekivali su u ovoj utakmici prve europske bodove za Dinamo. I onako vruću atmosferu pred dolazak Ajaxa, uspješno su doveli do usijanja domaći mediji podsjećanjem na dvije povijesne pobjede Dinama protiv Nizozemaca. Optimizam se širio među ljudima poput epidemije, ali...



Prohladna se jesenja večer provodila ispred obližnjih trgovina i caffe barova koji su se dobro pripremili za nadolazeću navalu gladnih i žednih, uvijek vjernih, zločestih plavih dečkiju! Kokičari, sjemenkaši, pivari i prodavači drangulija zauzeli su top lokacije na putevima do stadiona kojima su se slijevale rijeke zagrijanih i napaljenih navijača. Snage reda i zakona, veoma dobro organizirane nisu ništa prepuštale slučaju, svaki je čovjek pregledan, a sumljive face su zaslužile poseban tretman od strane djelatnika osiguranja.




Sve se ovo događalo pred samu utakmicu u oklici zagrebačkog i hrvatskog nogometnog hrama stadiona Maksmir, smještenog u srcu maksimirske prašume (Židakov izraz za stadion) koji je tu večer privukao velik broj obožavatelja sa svih strana Lijepe naše. O tome su svjedočili brojni transparenti na kojima su posebno istaknuta mjesta iz kojih su navijačke skupine došle.

DINAMO-AJAX_VIDEO

Čitao sam o novinama i portalima o ušminkanom maksimirskom stadionu, a sada sam to, posrećilo mi se, uspio i vidjeti. Kako sam mogao primjenatiti poslije 3 piva, novina se ogleda u tonama potrošene plave boje kojim je obojan prostor uklonjene atletske staze i fiksirane stolice koje ne mogu poslužiti kao municija navijačima u slučajevima nepovoljog rezultata omiljenog kluba.
Imao sam kartu za jug, ispod semafora, a nekih tridesetak metara su se smjetili navijači gostiju. Tribine su se polako punile, a s razglasa su se širile dobro poznate motivacijske pjesme „ Košulja plava“, „Dobra stara vremena“, „Nogomet“....Gricakanjem smjenki i promatrenjem zagrijavanja igrača oba tima kratio sma vrijeme prije tekme. Moram priznati da je bilo malo i cupkanja po tribini zbog vjetrića koji je pirkao iz maksimirske šume.
I konačno, došao je trenutak služebnog početka ceremonije utkamice. Kada je ogromna folija koja simbolizira loptu nošena od djece NK Dinama fiksirana na središtu terena zasvirala je himnna Lige prvaka. Krv mi se počela lediti u žilama, a iz očiju sjevati varnice, jer konačno sam osjetio da je vrhunski europski nogomet tu večer došao u Maksimir.



Nakon izvođenja himne i povlačenja ikonografije s igrališta na travnjak je konačno istrčao Dinamo u svojim tamno plavim dresovima. Navijače je zahvatilo ludilo, iz svih smjerova je počelo glasno navijanje. Bio je to fenomenal osjećaj zbog kojeg se vrijedi malo i smrznuti, gurati, cupkati na tribini i po koji put opsovati neku težu psovku (antistres terapija). Gosti su istrčali u svojim bijelo plavim dresovima. Pjesma gostujućih navijača brzo je ugušena sa sjevera, gdje su najžešći BBB.
Igrači su zauzeli svoje pozicije na terenu, sudac je zviždukom pištaljke označio početak utakmice i lopta je krenula.



Nakon početnog odmjeravanja snaga Nizozemci su uspostavili dominaciju na terenu. Prve akcije Ajaxa su pokazale da Dinamu neće biti lako. Kombinatorika, uigranost, posjed lopte su epiteti koji su krasili igru Ajaxa kojoj Dinamovci s individualnim pristupom igri i nepovezanim redovima nisu mogli konkurirati. Ajaxova su koplja bola svake sukunde što je rezultirao vodstovom gostiju pri kraju prvog poluvremenu.



Početna euforija koja je vladala među domaćim navijačima je splasnula. Stadionom se sve glasnije širila pjesma navijača gostiiju. Ah, kako su imali dosadne pjesme, stvarno su mi digli tlak, stalno jedna te ista melodija...
Loša igra Dinama osjetila se i na tribinama stadiona. Toliko masnih psovki i uvreda nisam čuo godinama, a za neke sam iskreno i zaboravio. Moram priznati da sam bio zatečen kreativnošću izrečenih uvreda jer su za moj ukus bile prebolesne...
Stanka na poluvremenu dala je gledateljima malo vremena da smire živce, popiju koju pivu, uriniraju i dobiju nadu da je moguća drugačija igra domaće momčadi.
Nažalost, drugo poluvrijeme je bilo nalik prvom, Ajax je dominirao a Dinamo nije imao rješenja za iznimno raspoložene Nizozemce.
Prikazano me nije uspjelo zadržati na hladnoj južnoj tribini maksimirskog stadiona. Napustio sam tekmu 10 minuta prije kraja i jedva čekao tuš i krevet.
Tako je završila još jedna Dinamova neuspješna europska priča. No, treba biti realan, gosti su bili bolji, održali su domaćim nogometnim zvjezadama i zvjezdicama nogometnu lekciju i pokazali gdje im je mjesto na europskoj nogometnoj karti. Ali, ako hoćete osjetiti pravi adrenalin, ako volite svašta vidjeti i čuti, ako ste znatiželjni, ovakve tekme su za Vas prava destinacija.
I na kraju treba podsjetit i na onu staru izreku: Nije sramota pasti, sramota je ostati na zemlji. Nadam se da će Dinamo izvući pouku iz ovog poraza i omogućiti svojim vjernim navijačima razloga za slavlje!!