Hoćemo li imati posao kada završimo faks? Koliku će mirovinu imati moja mama? Koja će biti cijena karte u javnom prijevozu? Smijemo li zasaditi drvo ispred svoje kuće? Imam li pravo na povrat preplaćenog poreza?

POLITIČAR_VIDEO

POLITIČAR_VIDEO 2

Jeli moguće da o svemu u našem životu odlučuje ta svemoćna žena sumnjivog morala koju se sve pita. Velika mama svih nas nekada je brižna majka, a nekada maćeha iz najgorih noćnih mora. Nekada miluje i djeci daje sve što je potrebno za lijep i ugodan život, dok s druge strane uzrokuje bol, patnju i stradanje. Politika je uz prostituciju jedno od najstarijih zanata. Od vremena kada je čovjek počeo živjeti organizirano, u zajednicama, rodila se potreba za upravljanjem i donošenjem odluka za sveopće dobro. Lijepa riječ, koja kada se spominje u kontekstu aktualne svjetske i domaće politike gubi svaki smisao. Zašto je to tako?



Poznata je naša stara narodna izreka: Ako hoćeš vidjeti kakav je uistinu čovjek daj mu malo novca ili vlasti. U potpunosti se slažem s navedenim. Brojni su primjeri metamorfoza koje proživljavaju ljudi kada dođu u priliku da obnašaju vlast. Nekoć naizgled dobri ljudi pretvaraju se u bezosjećajne zvijeri koje su spremne na sve, pod svaku cijenu, kako bi ostali na vlasti, moćni i utjecajni. A gdje je tu javni interes, rad za opće dobro?



Upravo je to tema monodrame „Političar“ u produkciji teatra Grabancijaš. Glavnu i jedinu ulogu tumači član ansambla Satiričkog kazališta „Kerempuh“ Antun Tudić. Autor predstave, Ladislav Prežigalo, potrudio se prikazati funkcioniranje političkih aktera u predizbornoj kampanji. Laž, licemjerje, dvoličnost, trgovina, pogodovanje, prevare su osobine kojima se služi glavni lik na putu do političkog uspjeha, pobjede na izborima kako bi zadovoljio isključivo osobne potrebe i interese. Vještom manipulacijom ljudi oko sebe postiže ostvarenje svojih ciljeva. Međutim, bavljenje politikom je ujedno zabava i strast, a sama igra moći dodatno podiže adrenalin.



Moram priznati, dobra tema za ozbiljnu analizu i razmišljanje. Na netom provedenim izborima birači su smijenili vlast sastavljenu od političara kojima očito nije bilo u interesu opće dobro. Korupcija, kriminal na svim razinama, nepotizam, neznanje doveli su društvo u strašno tešku situaciju. Politička sfera, kao dio društva, nalazi se u delikatnoj situaciji. S jedne strane treba pokrenuti gospodarstvo i provesti bolne reforme, a s druge strane vratiti povjerenje u politiku i političare. U jednom trenutku glumac u predstavi izriče rečenicu: „Politika se sastavlja i razvodi, a mi svi plaćamo alimentaciju.“Obzirom da ne želim vjerovati da su svi političari loši i nesposobni, očekujem od nove vlasti vraćanje vjere i nade, jer ovo je naša zadnja šansa.

Tako bih mogao povezati ime Muzeja suvremene umjetnosti i izložbe „Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura i politika 1950-1974“ koja je upriličena u ovom velebnom zdanju od 2. prosinca 2011. Kroz plakate, slike, skulpture, postere, uređaje, vozila iskusan autorski tim u sastavu Dean Duda, Tvrtko Jakovina, Sanda Križić Roban, Dejan Kršić i autorica koncepcije Ljiljana Kolešnik vješto uvode posjetitelja u društvene prilike i način života poslijeratne Jugoslavije. Ratom razrušena, pretežno ruralnog tipa, država se razvijala velikom brzinom. Pokretanjem industrijalizacije velik broj tadašnjeg seoskog stanovništva dolazi sa sela u grad u potrazi za poslom. Naglo širenje gradova zahtjeva efikasno urbano planiranje. Iz potreba novog građanskog sloja razvija se čitav niz novih umjetničkih pravaca, kao i promjena u dotadašnjem načinu shvaćanja društvenih odnosa; srp sve više zamjenjuje čekić, a žene počinju nositi hlače... Novi odnosi i nove potrebe rađaju nove mogućnosti što se najbolje očituje u arhitekturi, umjetnosti, marketingu, kulturi stanovanja, unutarnjem uređenju životnog prostora.

MSU_VIDEO

MSU_VIDEO 2

Izložba počinje podsjećanjem na hladnoratovsku podjelu svijeta. Jugoslavija SSSR-u odlučno kaže NE i izabire treći put, jedna je osnivača pokreta nesvrstanih zemalja. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća skupina talentiranih hrvatskih intelektualaca i političara zalaže se za drugačiji položaj Hrvatske u tadašnjoj unitarnoj i totalitarnoj državi pod nazivom „Hrvatsko proljeće“.



Televizija, kao najjači medij ima veliku ulogu u edukaciji, obrazovanju, informiranju i osvještavanju novog društva.



Fotografija kioska autora Pavića, u vinkovačkom slengu budice, budi mi sjećanja na dane ranog djetinjstava. Kiosk je bio mjesto okupljanja i razgovora. Odlikovao se bogatom ponudom stripova, slatkiša i igračaka, a često i meta lokalnih razbojnika u potrazi za kondomima i cigaretama.



U smislu planiranja stambenog prostora emancipacija žena ima velik utjecaj. Prostor kuhinje se smanjuje zato što se u tvornicama i firmama potiče izgradnja javnih menzi u kojoj radni ljudi ručaju, dok kuhinja u stanu služi za individualnu pripremu doručka i večere.



Vozilo koje je obilježilo to vrijeme je legendarni fiat 600, poznatiji kao fićo.

.

Jedna od najupečatljiviji stvari koja danas svjedoči o minulom vremenu je arhitektura. Od 1956- 1960. Po nacrtima arhitekta Nevena Šegvića nastaje zgrada Narodnog odbora, današnja zgrada gradske uprave grada Zagreba.



Umjetnost također ima osebujan razvoj. Slika Tomislava Gotovca „Moj jazz“ iz 1964.



Napuštam Vas u nadi da je ovaj post uspio poslužiti kao dobra pozivnica da posjetite ovu odličnu izložbu i saznate više o umjetnosti, arhitekturi, dizajnu i popularnoj arhitekturi u Hrvatskoj i Jugoslaviji minulog vremena.

Prva asocijacija koja vam može pasti na pamet poslije pročitanog naslova vjerojatno je ta da ću ovaj post posvetiti lotu 7/39 Hrvatske lutrije, na kojem je jack pot dobitak u ovom kolu iznosi otprilike 27 mil. Kuna. Uh, koja je to lova i kome ne bih dobro došla, jer pameti i novaca nikada dosta, ali ovaj put nećemo se baviti igrama na sreću. U svemu što radite i na čemu radite, svako da treba imati određenu dozu sreće, no ozbiljan posao zahtijeva puno više od puke sreće. Fortuna pomaže ponekad, ali i zna okrenuti leđa. Oslanjanje isključivo na sreću zna biti dosta varljivo i često puta završi loše. Hrvatska je teritorijalno i po broju stanovnika mala zemlja. No za Croatiu su čuli stanovnici cijele naše planete po našem najboljem izvoznom proizvodu- sportu. Gotovo da nema značajnijeg sportskog europskog i svjetskog natjecanja koje nisu obilježili natjecatelji u kockastim dresovima. U najtežim trenucima stvaranja naše mlade države osmjeh na lice znao nam je izmamiti uspjeh naših sportaša. Ovim putem izražavam zahvalnost i poštovanje svim hrvatskim sportašicama i sportašima na postignutim rezultatima, no bez uvrijede, uspjesi hrvatskih nogometaša najviše su znali obradovati naciju. Sjećam se, kao da je bilo jučer, nastupa Hrvatske na Mundijalu u Francuskoj 1998. Nogometna je groznica tresla cijelu zemlju i svi su živjeli za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Bili smo ponosni!



Plasman Dinama u prestižno natjecanje Lige europskih prvaka, pod dosta sretnim okolnostima (sjetite se traumatične završnice protiv Švedskog Malmea), nakon desetak godina posta, unijela je optimizam u nogometni svijet Hrvatske. U grupi s Real Madridom, Ajaxom i Olympique Lyonnais, nastup Dinama je najavljivan kao plutajuća mina, kost u grlu, kora od banane i što već ne, kako bi se dalo do znanja da će maksimirski travnjak možebitno biti sklizak teren za renomirane europske klubove. Prva tekma s Realom bila je, vrijeme će pokazati, i najbolje izdanje plavih u ovogodišnjem natjecanju.



S obzirom na pokazano, odnosno ne pokazano u drugim utakmicama grupe, u srijedu 7.12.2011., Dinamo je imao priliku odigrati za svoje navijače, Zagreb i Hrvatsku, utakmicu s kojom će se dostojanstveno oprostiti od Lige prvaka. Gost u Maksimiru bio je francuski prvak Lyonnais koji je morao napraviti veliku gol razliku kako bi se plasirao u daljnje natjecanje, dok je Dinamo do te utakmice, imao omjer golova 12:2 i niti ni jednog osvojenog boda iz odigranih utakmica! Domaćinu razlog više za dokazivanje te dostojanstveni the end.

DINAMO-LYON_VIDEO

DINAMO-LYON_VIDEO 2


Ne diraj lava dok spava!!

Na službenom semaforu stadiona bila je 49. minuta i rezultat 1:4 za goste, kada smo moj prijatelj Neno, vjerni navijač Dinama, i moja malenkost napuštali južnu tribinu. Plavi su postigli prvi gol koji je na stadionu izazvao erupciju zadovoljstva. Dobar osjećaj, nakon toliko posnih minuta. A onda je francuska legija stranaca uzela stvar u svoje noge. Bilo je to razbijanje, slično onome, koje sam prije gledao na seoskim malonogometnim turnirima kada dobro uigrana ekipa krene mljeti neke luzere. Golovi su padali, jedan za drugim, kao na streljani. Gosti su prolazili pored igrača Dinama, kao Ivica Kostelić pored zastavica kada vozi slalom, a gotov svaka lopta upućena prema golu završavala je u Kelavinoj mreži što je poslužilo jednom anonimnom navijaču kao inspiracija za stih: “Kelava, Kelava, mreža ti je ćelava!“ Očekivani spektakl, pretvorio se debakl. Dinamo je sramotno kapitulirao u svega nekoliko prvih minuta drugog poluvremena.



Plava konjica s početka utakmice pretvorila se u dezorijentiranu umornu pješadiju koja se vukla na terenu bez imalo volje, inicijative i želje da se barem nešto suvislo odigra i pokuša izbjeći katastrofa. Za koga katastrofa? Uvjeren sam, prvenstveno za vjerne navijače Dinama, ljubitelje nogometa, kojim dušom i tijelom žive za klub koji je prošle godine, s čajankom, bez navijača, tiho obilježio 100 godina postojanja. Tu večer, svatko tko se ovako osjeća, dobio je sedam noževa u srce. Boljelo je gledati voljeni klub koji dolazi iz zemlje čija je nogometna reprezentacija 10. na ljestvici FIFA-a, kako njegovi igrači ne mogu doći do lopte, a kamoli zaprijetiti protivničkom golu. Glavni i najzaslužniji za najgore izdanje jednog kluba u povijesti lige prvaka, dobili su pored sedmice u mreži i super sedmicu u životu. Pitate se kako? Pogledajte vozni park, vrijednost ugovora, stambene prostore gdje žive i odgovor se nameće sam od sebe. Jeli njima sveto to, sveto ime Dinamo??? U kvalifikacijama je sreća bila na strani Dinama, ali za prestižno natjecanje Lige prvaka treba osim sreće, treba imati i pokazati puno više, a o tome drugom zgodom...



Inače, budući da nisam navijač Dinama, već veliki ljubitelj hrvatskog nogometa, ovaj post posvećujem svom prijatelju Neni i svim vjernim i istinskim navijačima kluba, sa željom da Vam ovaj sramotni događaj što prije postane dio zaborava...

Ultras Cibalia

Ako ste mislili da se vikend završava nedjeljom navečer moram Vas razočarati. Za neke prava zabava tek počinje. Iskreno, i ja pripadam velikoj većini ljudi koja subotom vani ostaje do jutra u zagušljivim, pretrpanim i dimom ispunjenim zagrebačkim caffe barovima i noćnim klubovima. Nakon toga slijedi oporavak, od ranjavanja alkoholnodimnoubojitim sredstvima, koji traje cijelu nedjelju i dobar dio ponedjeljka. I ovako bi, vjerujem, izgledao opis izlazaka velike većine mladih ljudi koji svoje slobodno vrijeme vikendom provode vani u potrazi za zabavom. Gužva, zagušljivi i pretrpani prostori za izlazak ne daju vam prostora da normalno dišete, a kamoli da komunicirate i zaplešete. Ne preostaje ništa, već popiti nekoliko čašica vatrene vode, i postati dio kolektivnog kaosa do fajronta. Vjerojatno je ovo za neke fantastičan provod, jer fora je reći da si bio na nekom prestižnom fancy mjestu i ubio se od alkohola. S razlogom se pitam jel to za Vas jedina prava zabava i vrhunski užitak? Znate li možete li, možda bolje?
Ne znam jeste li ikada razmišljali ili razgovarali s vašim tatama i mamama, bakama i djedovima, o tome kako su se oni zabavljali i što je u doba njihove mladosti bilo in. Svakako da je sve bilo drugačije. Šezdesetih godina prošlog stoljeća svijetom je vladao Rock n and roll. Zagreb, kao dio tadašnje socijalističke Jugoslavije, pod utjecajem tadašnje ideologije i blokovske podjele svijeta, nije mogao ostati imun na plesnu groznicu koja je došla sa zapada. Glavna mjesta za izlazak bili su plesnjaci. Ne znati plesati, bilo je jednako ne znati govoriti.



Dobri plesači bile su zvijezde plesnjaka i predmet čežnje mnogih djevojaka, a često i žrtve lokalnih momaka iz kvarta u slučaju odabira „krive“ djevojke. Da, bilo je to drugo vrijeme, više se razgovaralo, ranije izlazilo, ranije doma dolazilo, ali i drugačije zabavljalo. Uz manje dima i opijata, a na više prostora, ljudi su uživali plešući uz glazbu živih bendova. Nažalost, plesnjaci su izumrli i kao oblik zabave postali dio tradicije. Osim plesnih klubova, u kojima možete naučiti plesati i rekreirati se plesom, svadbi i vatrogasnih zabava, gotovo da danas nema mjesta u Gradu u kojem bi mogli zaplesati vikendom uz pratnju benda. Ali...
Ne ubrajam se u skupinu ljudi koji misle da se u životu sve događa s razlogom. Sjećam se vremena kada sam živio u Slavoniji. Moj, u to vrijeme, najbolji prijatelj je, moram priznati, bio izvrstan plesač kojem je ples bio ključ uspjeha kod mnogih žena. Nisam znao plesati što me ponekad malo i ljutilo. Često sam maštao o tome kako dobro plešem. Uvijek sam imao osjećaj za ritam i plesnu energiju koju je trebalo usmjeriti. Preseljenjem u Zagreb upisao sam plesnu školu i konačno proplesao. Uh, kada se samo sjetim kako sam bio sretan kada sam savladao dvokorak. Svijet je, bez pretjerivanja, bio moj. Međutim, u velikom i lijepom Zagrebu nije bilo prigode za prezentiranje usvojenog plesnog znanja. Sve do jednom.

PLESNJAK NA RIBNJAKU_VIDEO

Jednog običnog dana, u kantini gradske uprave Grada Zagreba pod ruku mi je došao zanimljiv letak s velikim natpisom „Čaga na Ribnjaku“, nedjeljom od 19:00 sati, poziv upućen od Borisa Barbe Babarovića i Waltera Nene Neugebauera & the Cadilacs, moto: Rock n rollom do zdravlja. Pravi plesnjak, konačno, koji ujedno promovira zdravlje. Odličan PR moram priznati, spoj zabave i zdravog života u plesu bio je odlično upakiran događaj. S obzirom na svoje stanje u kojem se obično nalazim zadnjeg dana vikenda koje sam opisao u početku teksta, nije mi nedostajalo snage i želje da posjetim Centar mladih Ribnjak u kojem je te nedjelje organiziran pravi plesnjak.



Odlična glazba Waltera Nene Neugebauera & the Cadilacsa tu večer nikoga nije ostavila ravnodušnim. Na velikom podiju, u jednom trenutku, plesao je više od stotinu parova. Prekrasne plesne figure, u ritmu glazbe krasile su zagrebačku plesnu večer na Ribnjaku. U očima plesačica i plesača mogla se primjetiti strast iz mladih dana, a plesni pokreti, držanje i plesni okvir, davali su do znanja da se radi i o pravim plesnim zvijezdama. Većinom se radilo o ljudima treće životne dobi, no to im nije bio razlog za izostanak želje za dokazivanjem i natjecanjem u pokazivanju plesnih vještina.



Uistinu, bila je to zanimljiva večer. Retro čaga me nije ostavila ravnodušnim. Što se moralo dogoditi da ovakav oblik zdrave zabave, zamijeni guranje, opijanje i disanje na škrge u mračnim prostorima. Vjerojatno tehnologija. Svoju nesigurnost lakše je skrivati iza kompjutera i mobitela preko kojeg se može opušteno kontaktirati na daljinu bez preznojavanja i bojazni da nećete smisliti dobar odgovor na pitanje osobe koja vam se sviđa. Ipak, treba imati ritma, znati plesati i pitati djevojku koja vas privlači za ples. To je pravo junaštvo!! Poražavajuća je činjenica da su naši preci imali više sigurnosti i vjere u sebe, a živjeli su u iznimno težim uvjetima od svih nas . Veća oskudica, veće uživanje, čvršće i bolje vrijednosti, je jednadžba koja s obzirom na sve što se događa danas, dobiva svoje zasluženo mjesto u brojnim raspravama o današnjem društvu.
I na kraju, ako današnje vrijeme doživljavate poput mene, preklinjem vas, krajnje je vrijeme da se s tipkovnice, prebacite na plesni podij Ribnjaka. Tamo vas čekaju iznimne plesne zvijezde, sigurne u sebe, neopterećene, spremne za zabavu uz pratnju odličnog benda. Učinite nešto za sebe, svoje zdravlje, koristite više fiziku, manje mehaniku (tehnologiju)...

Surfajući po Internetu, zastao sam na web stranici kina Europa. Preciznije rečeno, vijest da će Zagreb od 21. do 26. studenog biti domaćin 4. po redu Dana bosanskohercegovačkog filma, odmah me zainteresirala. Prvo, obožavam gledati filmove naših južnih i istočnih susjeda, Drugo, preko svojih roditelja vučem porijeklo iz Bosne (tata je iz Bosanske Posavine, mama iz Sanskog Mosta), Treće, obožavam Bosanke, Bosance, bosansku kuhinju, humor i optimizam, Četvrto, ponuda filmova bila je više nego primamljiva. Hit ovogodišnjeg programa je film „Belvedere“ redatelja Ahmeda Imamovića, koji je ovogodišnji kandidat za prestižnu nagradu Američke filmske akademije „Oskar“. Pored, iskreno se nadam budućeg oskarovca, zagrebačkoj publici su predstavljeni filmovi: „ Ostavljeni“ Adrisa Bakraća, „Mali vojnici“ Bate Čengića, legendarna „Kozara“ Veljka Bulajića, „Nafaka“ Jasmina Durakovića, „Praznik u Sarajevu“ Banjamina Filipovića, „Na putu“ Jasmina Žbanovića, „Crni biseri“ Tome Janjića i film o 500 godina povijesti Sarajeva čiji naslov ljubitelja povijesti poput mene nije mogao ostaviti ravnodušnim. Vrijeme projekcije, subota s početkom u 20 sati, bila je više nego idealna za opuštanje uz film u kultnom kinu Europa.

SARAJEVO, GRADE MOJ_VIDEO

Tu večer, hol kina bio je pun. Otkud toliki interes? Tko zna hoće li biti mjesta? pomislio sam. No, već kada sam došao, nema odustajanja ni po cijenu stajanja... Pažnju okupljenih plijenila je bljeskanje fotoaparata. Bile su to moje kolegice s faksa koje su u ovom događaju vidjele dobru priliku za pisanje posta na blogu. Nekoliko trenutaka prije 8 rijeka ljudi se slila u kino dvoranu. Moja bojazan, na svu sreću, nije bila opravdana, mjesta je bilo za sve. Uvalio sam se u udobnu crvenu fotelju te s nestrpljenjem čekao smirivanje žamora i početak projekcije.



Početak filma obilježila je zanimljivo pitanje; Po čemu će svijet pamtiti Sarajevo? Svakako radi se o tri događaja koja su ušla u svjetsku povijest XX stoljeća; ubojstvo cara Franje Ferdinanda 1914. koji je poslužio kao povod Prvom svjetskom ratu, XIV Zimska olimpijada 1984. godine, ratne grozote i stradanja koja su odnijela 12.000 života građana ovog Grada. Povijest kaže da je osnivač Sarajeva Isa- bega Isaković koji je na mjestu današnjeg grada osnovao grad Saraj. Za vrijeme turske vladavine koje je trajala oko četiri stotine godine, u gradu na Miljacki izgrađene su između ostalog brojne džamije. Neke od najpoznatijih su Alipašina Džamija, Baščaršijska džamija, Careva džamija, Ferhadija džamija i Gazi Husrev- begova džamija. Inače, svakih 4-5 ulica u Sarajevu imalo je svoju džamiju koje su predstavljale središta vjerskog i prosvjetnog života. Gospodarsko i trgovačko središte činila je baščaršija u kojoj su ulice dobivale imena prema obrtima. Stambena naselja bila smještena su na okolnim brdima, a ulice su nazivane po cvijeću. Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Austrougarska monarhija provela je aneksiju Bosne, pod čijom upravom Grad dobiva današnji izgled. Iz toga razdoblja datira zanimljiva priča. Tadašnja vlast imala je namjeru da na mjestu kuće jednog čovjeka izgradi Vijećnicu. Kako se radilo o izuzetno tvrdoglavom čovjeku koji ni pod koju cijenu nije htio prodati, a ni srušiti svoju kuću, vlast je morala cijelu kuću, crijep po crijep, ciglu po ciglu, premjestiti na drugu obalu rijeke. Od tada spomenuta kuća nosi naziv „Inat kuća“ i jedna je od glavnih znamenitosti Sarajeva. U njoj je danas smješten prestižni restoran u kojem možete uživati isključivo u bosanskim tradicionalnim jelima uz zvuke bosanske autohtone muzike. Sarajevu je 1984. godine pripala čast da bude domaćin XIV Zimskih olimpijskih igara. Ujedinjeni u želji da se svijetu pokažu u najboljem svijetlu Sarajlije su svome Gradu za potrebe organizacije igara nesebično poklonile mjesece, dane i sate dobrovoljnog i mukotrpnog rada. Bio je to pokazatelj jedinstva građana Grada, koji će nažalost biti na najtežem mogućem testu za nekoliko godina. Ratna događanja početkom devedesetih godina, koja su zahvatile cijelu zemlju i njen glavni grad, uzela su živote brojnih Sarajlija i uništila mnoge ljudske sudbine. Usprkos tome, Duh grada, njegovih građana ostao je nesalomiv, do konačne pobjede.
Večer je začinjena, na veliku radost okupljenih, s pravim bosanskim sevdahom. Nakon filma, Amira Medunjanin, umjetnica sevdalinke, uz pratnju izvrsnog Boška Jovića na klasičnoj gitari, podarila je okupljenima prelijepe bosanske sevdalinke. Publika je pjevačicu pratila pjevanjem, a emocijama nabijen nastup često je nagrađivan pljeskom i ovacijama okupljenih.



Sve u svemu, bila je to jedna odlična večer prožeta poviješću Sarajeva i vrhunskom izvedbom autohtone bosanke pjesme. Obožavam ovakve događaje jer pored kulturne suradnje, doprinose upoznavanju, suradnji i boljem razumijevanju ljudi. Sarajevo je svakako destinacija koju sam planirao posjetiti, a poslije ove večeri sam u to uvjeren. Važno je također za reći za kraj, u vrijeme kada ne možemo izaći iz kuće bez određene svote novčanica u džepu jer se sve mora platiti, da je ulaz za sve projekcije bio slobodan.