Da je bilo manje stripova, bilo bi više odlikaša...

Rođen sam u Vinkovcima 1976. Svijet će pamtiti tu godinu po prolasku velikog asteroida pored Zemlje i smrti velikog kineskog revolucionara i vođe Mao Zedonga. U vrijeme kada sam bio klinac nije bilo Interneta, a crnobijeli televizor bez daljinskog upravljača, kojem je nakon gašenja ostala bijela točka u sredini ekrana, bio je zadnji krik tehnologije. Nismo imali kompjutere, mobitele, videorekordere, sonyplay station i sve uređaje bez kojih danas mladi čovjek ne može zamisliti svakodnevno funkcioniranje. Većinu slobodnog vremena smo provodili na kvartovskim igralištima. Pored zabave, znalo je tu biti razbijenih glava, slomljenih nogu, iščašenja ekstremiteta, tuče, galame, ukratko svega onoga što vam se ne može dogoditi i što ne možete doživjeti dok sjedite u polumračnoj sobi ispred svog računala i komunicirate s nekim na daljinu. Umjesto društvenih mreža i superzvijezda današnjice, naši istinski idoli su bili junaci stripova Zagor i Čiko, Blek stijena, Kapetan Miki, Smuk i Salaso, Komadant Mark, Modestiblejz, Srebrni Letač, Rip Kirbi, Fantom, Mister No, Marti Misterija, Dilan Dog i meni najomiljeniji Alan Ford. Za nas idoli, a za naše roditelje? Uvijek se s osmjehom sjetim scena kada su mama i tata na prepad znali uhvatiti stariju sestru i mene s stripom u koricama udžbenika kako koncentrirano „savladavamo gradivo“... Potom je slijedila kazna u najgorem mogućem obliku, oduzimanje stripa i stavljanje pod ključ u ormar. Dosadni televizijski program i brdo lektire kojom su nas pretrpavali u osnovnoj školi također su pogodovali hiperinflaciji čitalačke publike stripa.

Međunarodni festival stripa u Zagrebu ( od 4.-6.11. 2011.)

Zagreb je od 4.6. studenog 2011. bio domaćin 14. po redu Međunarodnog festivala stripa. Događaj se održao na više lokacija: kino Europa, Zagrebačko kazalište mladih, Talijanski institut, Biblioteka i galerija svijet stripa i KIC-u, a sastojao od niza izložbi, strip radionica za djecu, crtanja za publiku, razgovora druženja autora s publikom, individualnog pregledavanja strip uradaka, kao i ostalih popratnih manifestacija. Atraktivnosti festivala najviše su doprinijela gostovanja renomiranih svjetskih strip crtača Milo (Maurilio) Manara, Achde (Hervea Darmentona), Philippe Luguy, Leonid Pilipović, Enrique Badia Romero i meni osobno najomiljeniji, Vinkovčanin Dubravko Mataković.

„Domovinski rat u svijetu stripa“

Kraj mjeseca studenog u Hrvatskoj je u znaku prisjećanje na bolnu epizodu iz naše bliske povijesti; stradanje građana i nepokorenog grada heroja Vukovara. I sam svjedok ratne grozote koje nas je pogodila te dane proživljavam s tugom u srcu. Međutim, sva ta događanja imaju i svoju drugu dimenziju, koju nam je svojim opusom podario Dubravko Mataković. Jedan od događaja koji je obilježio ovogodišnji festival stripa je upriličen u Biblioteci i galeriji svijet stripa, Kačićeva 6a, izložba „Domovinski rat u svijetu stripa“.

SVIJET STRIPA_VIDEO

Pored spoznaje da ću se dobro nasmijati čitajući Matakovićeve stripove, zaintrigirala me i sama činjenica da u Zagrebu postoji biblioteka stripa.



Fascinantno, pomislio sam i otišao vidjeti o čemu se radi. Ljudi, nisam mogao da vjerujem vlastitim očima. Na prostoru od oko 140 m2 smještena je biblioteka u kojoj posjetitelji mogu uz tople i osvježavajuće napitke čitati stripove.



Na zidovima prostora je postavljena izložba „Domovinski rat u svijetu stripa“, a poseban ugođaj prostoru doprinosi posebno oslikani stropovi. Ulaskom u prostor doslovno napuštate svakodnevni svijet i postajete dio jednog drugog svijeta, svijeta stripa.



U razgovoru s ljubaznim konobarom saznao sam da je sjedište biblioteke u Ožegovićevoj 5. Sve je počelo entuzijazmom sadašnjih vlasnika i osnivača koji su imali zavidni fond stripova te došli na ideju da se bave u životu onim što istinski vole i što ih ispunjava. Međutim, kao i u svakom poslu i ovdje ima problema. Zbog administrativnih barijera onemogućeno im je registriranje biblioteke, potrebna površina prostora je prema zakonu 150 m2. Ujedno imaju velik problem s nerazumijevanjem akademske zajednice u Hrvatskoj koja odbija proglasiti strip 9. umjetnošću.



Između razgovora s konobarom, iščitavao sam Matakovićeve stripove o Domovinskom ratu i doslovno umirao od smijeha. Možda se nekima od Vas neće svidjeti njegov rad što je razumljivo, s obzirom da je njegov kulturni izričaj povezan sa sustavnom vrijednosti vinkovačkog kraja koji ima neke specifične obrasce humora.

Vrijednost stripa

Strip kao medij popularne kulture postoji još od antičkih vremena, a svoj pravi razvoj doživljava u 19. stoljeću. Specifičan je po tome što na poseban način povezuje tekst i sliku. Važna je kompozicija cijele table, ritam slika, karakteristike likova i ostali elementi koje treba kod kreiranja uzeti u obzir. Strip likovi su se u novije vrijeme okušali i na filmskom platnu (Asterix, Batman, Spiderman) čime su, tvrde upućeni, izgubili na značenju. Istinski ljubitelj stripa se u pravilu postaje od malih nogu, dok kod nekih ta ljubav traje do kraja života. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da strip u današnje „ludo“ vrijeme predstavlja odmak od stvarnosti, imaginarni svijet, hobi koji puni baterije...



Strip junacima se ne može ništa dogoditi, kao ni likovima koje spašavaju u svojim akcijama, dobro uvije pobjeđuje. Strip je djelić djeteta u nama, a život je svakako ljepši kada često tmurnu stvarnost može ostaviti iza sebe i gledati svijet kroz ružičaste naočale.
Nadam se da sam uspio zagolicati vašu maštu. Stoga ako se želite istinski zabaviti i provesti inventuru odrastanja, toplo vam preporučujem da posjetite Biblioteku i galeriju svijet stripa, Kačićeva 6a.

Jednom davno, jedan iznimno pametan čovjek, smislio je rečenicu koja će se, vjerujem, od tada primjenjivati do kraja čovječenstva: Znanje je moć. U doslovno tri riječi objašnjen je cjelokupni ljudski progres, od dana kada je čovjek (prema Darwinu) sišao s drveta, živio u pećini, do današnjih dana kada posjeduje toliko znanja da mu je Zemlja i sve na njoj postalo nezanimljivo, pa istražuje svemirska prostranstva u potrazi za novim izazovima. Znati, znači biti moćan, a je li moć uvijek u rukama onih koji znaju? Naravno da nije i gotovo da je u ljudskoj povijesti jednak omjer količine znanja koja je primjenjena za dobrobit čovječanstva, kao i za njegovo nazadovanje. U kojim slučajevima je dolazilo do zlouporabe moći? Po meni kada je ona došla u ruke krivih ljudi radi čega su trpili mnogi pojedinci, skupine, nacije, pa i čitavo čovječanstvo. A jesu li oni koji su imali moć imali i znanje? Pitate se čemu sve ovo, o čemu trenutno razmišljam? Moram priznati da me odlazak na ovogodišnji Interliber- međunarodni sajam knjiga inspirirao da malo šire razmišljam o događaju koji većina posjetitelja doživljava isključivo kao dobru priliku za povoljnu kupovinu knjiga, no o tome malo kasnije...



Mjesto radnje: Zagrebački velesajam, povodom: Interlibera- međunarodnog sajma knjiga, dan: nedjelja, 13. studenog 2011., vrijeme radnje: od 11-14 sati.
Moj dragi prijatelj Tomislav me nazvao dan prije i predložio da odemo do ovogodišnjeg sajma knjiga. On je bio dan prije, a po boji njegovog glasa sam osjetio dobru vibru kao najavu samog događaja. Dogovor je pao za nedjelju. S obzirom da večer prije nisam rondao po zagrebačkim noćnih klubovima, odmoran, pun energije i elana, bio sam 110% spreman za izazove Interlibera, na koji smo stigli oko 11 sati.

INTERLIBER_VIDEO

Cijeli sajam se protezao na dva paviljona Zagrebačkog velesajma, a nešto štandova je bilo smješteno i vani. Gužve, hvala Bogu nije bilo, tako da se bez guranja moglo prići većini postavljenih štandova, razgledati knjige, prelistati, malo proučiti, a možda i kupiti.



Tomislav se pohvalio da je dan prije kupio knjigu na temu detoksikacije organizma i u šetnji sajmom brzo sam dobio nekoliko dobrih savjeta za suzbijanje mamurluka. Nakon ulaska u jedan od paviljona odmah je dogovorena strategija obilaska tako da se raspoloživo vrijeme što kvalitetnije iskoristi za razgledavanje knjiga. Štandovi su bili lijepo aranžirani i krcati naslovima svih žanrova, od slikovnica, stripova i vjerskih knjiga, do beletristike, publicistike i okultizma, praktički za svakog po nešto.



Atraktivnosti izložbenih punktova pridonosile su lijepe i ljubazne prodavačice na kojima niste mogli primjetiti ni n od nervoze. S ogromnom pažnjom i trudom su bile na usluzi posjetiteljima te vješto pružale informacije o knjigama koje su plijenile interes. Sve je bilo iznimno dobro organizirano, a dobar osjećaj je davala i toplota u paviljonu budući da je dan bio iznimno svjež.



Biti na Interlibru je za svaku izdavačku kuću prestiž i čast, a ujedno i dokaz da je uspkos recesiji još na tržištu. Po veličini i poziciji štanda, odnosno izložbenog prostora, bilo je jasno tko je tko u svijetu hrvastkog izdavaštva. Najveći, najglamurozniji, najorganiziraniji izložbeni prostor imala je tradicionalno Školska knjiga. Naš najveći izdavač je iskoristio i ovu prigodu kako bi zasjenio konkurenciju. Tomislav i ja, inpresionirani viđenim, najviše smo vremena proveli u ovom izložbenom prostoru. Ipak, vrijeme provedeno na sajmu učinilo je svoje.



Nakon 2.5 sata neprekidnog razgledavanja knjiga došlo je do zasićenja. Od brojinih naslova , boja i reflektora igralo mi je pred očima tako da više nisam mogao doživjeti svijet knjige. Vedar pogled s početka obilaska Interlibera je zamijenio tupi (teleći) zbog čega sam si priznao da je dosta i da više nema smisla... Prijatelju sam predložio kavu, koju je objeručke prihvatio, nakon koje smo shvatili da je vrijeme za ručak i popodnevni odmor .
A sada se vratimo na razmišljanja s početka...



Interliber, kojeg možemo promatrati kao međunarodni praznik znanja događa se u zoru parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. U zemlji koju gospodarska, socijalna, kulturna, socijalna, društvena, duhovna i svaka druga kriza razara iz dana u dan poput neizlječivog karcinoma, ovakvi događaji daju tračak nade da nije sve beznadežno. Moram biti iskren i reći ono što svi znaju, znanje do sada u našoj domovini nije još uvijek referenca koja Vam jamči miran, siguran i slobodan život. Moć je svih ovih godina zatočila znanje, stavila ga u mrak i držala tamo da kleči. Uskoro imamo priliku izađi iz mraka, zasvijetlili i pokazati koliko smo moćni, jer je to naša obaveza, prvenstveno prema sebi samima, a onda i prema svima onima koji znaju. Jer jedino moć koja zna cijeniti znanje, koja znanju daje priliku da pokaže što zna i da se razvija, jamči svima bolje sutra...

Koliko je čovjeku važan dom? Koliko je važan prostor u kojem provodi svoje trenutke dragocjene trenutke opuštanja nakon napornog radnog dana? Koliko je važno imati udobnu stolicu, krevet, fotelju, ormar u kojem vam stanu sve stvari, lijepo obojen zid, a pri tome da je sve skladno i na svom mjestu?
Vjerujem da na ova pitanja imamo zajednički odgovor: Imati svoj dom, ugodan i lijepo uređen, krucijalna je stvar svakog čovjeka na ovoj planeti. Kako će izgledati interijer našeg doma ovisit će kod većine prvenstveno o financijskim mogućnostima, a onda tek o ukusu, želji i nastojanju da nam dom bude što ugodniji za stanovanje.



Bez pretjerivanja, dom je život, a objasnit ću i zašto! U život, kao i u dom, puštamo nama drage ljude. Pri tome im želimo priuštiti sve najbolje, jer kada se oni dobro osjećaju, znamo da smo postigli cilj i dobro se osjećamo. Dakako, ugodan interijer doma jedan je od glavnih faktora koji doprinosi dobrom ugođaju kojem svi težimo u trenucima opuštanja, druženja sa svojim najmilijima, i naravno s voljenom osobom.
Potaknut navedenim razmišljanjima pohodio sam ovogodišnji 38. Međunarodni sajam namještaja, unutarnjeg uređenje i prateće industrije- Ambienta koji se održao od 19.-23. listopada na Zagrebačkom velesajmu. Događaj je upriličen u devet paviljona i otvorenom prostoru, a okupio je više od 360 izlagača. Usporedbom podataka s prošlogodišnje Ambijente kada je na sajmu izlagalo 450 izlagača u 15 paviljona Zagrebačkoj velesajma lagano je za zaključiti je kako je okrutna recesija i u drvnoj industriji uzela svoj danak.
Iako su brojke ukazivale da je ovogodišnja Ambijenta siromašnija ponudom, znatiželja je pobijedila i odvela me izložbu. Bez prevelikih očekivanja i euforije zaputio sam se na Velesajam.

AMBIENTA_VIDEO

AMBIENTA_VIDEO 2

AMBIENTA_VIDEO 3

Pred ulazom posjetitelje su dočekivale skupine mladih ljudi koje su doslovno zatrpavali s brojnim prospektima i brošurama izlagača. U jednom od njih sam iščitao da je ovogodišnji sajam organiziran u tri tematske cjeline: namještaj, proizvodi i oprema za unutarnje i vanjsko uređenje, repromaterijali te strojevi i alati za drvnu industriju. Međutim, osim izložbe proizvoda iz oblasti obrade drveta i proizvodnje namještaja, u suradnji sa Hrvatskom gospodarskom komorom organizirano je predstavljanje hrvatskih proizvođača namještaja i unutarnjeg uređenja pod nazivom ''Hrvatska drvna industrija'', 22. međunarodno znanstveno savjetovanje ''Drvo je prvo – Izazovi Sektora pred ulaskom u EU'', stručna predavanja vezana uz obilježavanje Međunarodne godine šuma, stručna predavanja za područje šumske i drvne biomase kao i stručni skup za nastavnike srednjih škola u Obrazovnom podsektoru – prerada i obrada drva ''Staklo u namještaju i interijeru''.



Moram priznati da su me te informacije obradovale budući da sajam nije samo puka izložba namještaja već i mjesto gdje se organiziraju stručni i znanstveni skupovi, konzultira stručna javnost i na taj način unapređuje sama djelatnost. Samo sustavno ulaganje u znanje, usavršavanje, dobra kadrovska politika može jamčiti opstanak i zaradu na visokokonkurentnom tržištu Europe. Drago mi je da je to netko iz Hrvatske konačno shvatio ... Nadam se?



Prijatelj mi je osigurao ulaznicu tako da za zadovoljstvo razgledavanja nisam morao platiti. Imao sam također zadovoljstvo da me osobno provede po sajmu. Najviše sam se zadržao na štandu Edura d.o.o. Vjerujte mi, rade jako dobar namještaj. Čuo sam da imaju odlične ugradbene ormare, najbolje u Hrvatskoj, a sada sam imao priliku osobno i uvjeriti. Bio sam opčaran. Spoj odličnih materijala, dizajna, tehničko inovativnih rješenja, me impresionirao. A imaju i originalnu rečenicu kojim reklamiraju svoje ormare „Eduro- čuvar vaših tajni“. Prelijepo, ali za moj standard preskupo tako da sam se brzo vratio iz sanjarenja u stvarnost.



Kasnije sam obišao sam i štandove drugih izlagača. Bilo je tu posteljine, strojeva iz drvne industrije, spavaćih soba, kuhinja, ugradbenih ormara, skulptura od drveta, sauna...



Iako je bila subota, gužve nije bilo. Recesija se o osjetila na svakom koraku. Ove godine čak 6 paviljona velesajma ostalo je prazno što je bilo jako tužno za gledati. Umjesto da smještajni kapacitet velesajma ne mogu primiti sve zainteresirane izlagače, paviljoni zjape prazni, a posjetitelji se mogu izbrojati na prste. Ovakva situacija nije u skladu s informacijama iz naših medija koji pišu o velikim uspjesima aktualne Vlade u smislu poduzetih mjera za spas i konsolidiranje drvne industrije. Mislim da viđeno nije u skladu s prezentiranim, no valjda to vide i drugi osim mene...
No ipak, sve u svemu, kada sve zbrojimo i oduzmemo, tu subotu prijepodne proveo sam dobra dva sata na ambijenti. Bilo je tu stvarno lijepih, ali i skupih, stvari koje sam poželio imati u svom domu. Tko zna? Možda se i odlučim nešto kupiti! U tom slučaju, bit će to hrvatski proizvod!! Imamo odlične proizvođače koji istinski znaju svoj posao.

Fenomalno izdanje hrvatskog nogometnog prvaka Dinama zasjenila su 2 gola nogometnog prvaka Nizozemske Ajaxa. Tako bih s velikom dozom cinizma ukratko mogao opisati „nesretno“ izgubljenju utakmicu plavih zločestih momaka od nizozemskih gostiju u 3. kolu utakmice Lige europskih prvaka u sezoni 2011./2012.
Najjači hrvatski klub, navijači, svekolika nogometna javnost i naravno neizostavni big boss Maminjo očekivali su u ovoj utakmici prve europske bodove za Dinamo. I onako vruću atmosferu pred dolazak Ajaxa, uspješno su doveli do usijanja domaći mediji podsjećanjem na dvije povijesne pobjede Dinama protiv Nizozemaca. Optimizam se širio među ljudima poput epidemije, ali...



Prohladna se jesenja večer provodila ispred obližnjih trgovina i caffe barova koji su se dobro pripremili za nadolazeću navalu gladnih i žednih, uvijek vjernih, zločestih plavih dečkiju! Kokičari, sjemenkaši, pivari i prodavači drangulija zauzeli su top lokacije na putevima do stadiona kojima su se slijevale rijeke zagrijanih i napaljenih navijača. Snage reda i zakona, veoma dobro organizirane nisu ništa prepuštale slučaju, svaki je čovjek pregledan, a sumljive face su zaslužile poseban tretman od strane djelatnika osiguranja.




Sve se ovo događalo pred samu utakmicu u oklici zagrebačkog i hrvatskog nogometnog hrama stadiona Maksmir, smještenog u srcu maksimirske prašume (Židakov izraz za stadion) koji je tu večer privukao velik broj obožavatelja sa svih strana Lijepe naše. O tome su svjedočili brojni transparenti na kojima su posebno istaknuta mjesta iz kojih su navijačke skupine došle.

DINAMO-AJAX_VIDEO

Čitao sam o novinama i portalima o ušminkanom maksimirskom stadionu, a sada sam to, posrećilo mi se, uspio i vidjeti. Kako sam mogao primjenatiti poslije 3 piva, novina se ogleda u tonama potrošene plave boje kojim je obojan prostor uklonjene atletske staze i fiksirane stolice koje ne mogu poslužiti kao municija navijačima u slučajevima nepovoljog rezultata omiljenog kluba.
Imao sam kartu za jug, ispod semafora, a nekih tridesetak metara su se smjetili navijači gostiju. Tribine su se polako punile, a s razglasa su se širile dobro poznate motivacijske pjesme „ Košulja plava“, „Dobra stara vremena“, „Nogomet“....Gricakanjem smjenki i promatrenjem zagrijavanja igrača oba tima kratio sma vrijeme prije tekme. Moram priznati da je bilo malo i cupkanja po tribini zbog vjetrića koji je pirkao iz maksimirske šume.
I konačno, došao je trenutak služebnog početka ceremonije utkamice. Kada je ogromna folija koja simbolizira loptu nošena od djece NK Dinama fiksirana na središtu terena zasvirala je himnna Lige prvaka. Krv mi se počela lediti u žilama, a iz očiju sjevati varnice, jer konačno sam osjetio da je vrhunski europski nogomet tu večer došao u Maksimir.



Nakon izvođenja himne i povlačenja ikonografije s igrališta na travnjak je konačno istrčao Dinamo u svojim tamno plavim dresovima. Navijače je zahvatilo ludilo, iz svih smjerova je počelo glasno navijanje. Bio je to fenomenal osjećaj zbog kojeg se vrijedi malo i smrznuti, gurati, cupkati na tribini i po koji put opsovati neku težu psovku (antistres terapija). Gosti su istrčali u svojim bijelo plavim dresovima. Pjesma gostujućih navijača brzo je ugušena sa sjevera, gdje su najžešći BBB.
Igrači su zauzeli svoje pozicije na terenu, sudac je zviždukom pištaljke označio početak utakmice i lopta je krenula.



Nakon početnog odmjeravanja snaga Nizozemci su uspostavili dominaciju na terenu. Prve akcije Ajaxa su pokazale da Dinamu neće biti lako. Kombinatorika, uigranost, posjed lopte su epiteti koji su krasili igru Ajaxa kojoj Dinamovci s individualnim pristupom igri i nepovezanim redovima nisu mogli konkurirati. Ajaxova su koplja bola svake sukunde što je rezultirao vodstovom gostiju pri kraju prvog poluvremenu.



Početna euforija koja je vladala među domaćim navijačima je splasnula. Stadionom se sve glasnije širila pjesma navijača gostiiju. Ah, kako su imali dosadne pjesme, stvarno su mi digli tlak, stalno jedna te ista melodija...
Loša igra Dinama osjetila se i na tribinama stadiona. Toliko masnih psovki i uvreda nisam čuo godinama, a za neke sam iskreno i zaboravio. Moram priznati da sam bio zatečen kreativnošću izrečenih uvreda jer su za moj ukus bile prebolesne...
Stanka na poluvremenu dala je gledateljima malo vremena da smire živce, popiju koju pivu, uriniraju i dobiju nadu da je moguća drugačija igra domaće momčadi.
Nažalost, drugo poluvrijeme je bilo nalik prvom, Ajax je dominirao a Dinamo nije imao rješenja za iznimno raspoložene Nizozemce.
Prikazano me nije uspjelo zadržati na hladnoj južnoj tribini maksimirskog stadiona. Napustio sam tekmu 10 minuta prije kraja i jedva čekao tuš i krevet.
Tako je završila još jedna Dinamova neuspješna europska priča. No, treba biti realan, gosti su bili bolji, održali su domaćim nogometnim zvjezadama i zvjezdicama nogometnu lekciju i pokazali gdje im je mjesto na europskoj nogometnoj karti. Ali, ako hoćete osjetiti pravi adrenalin, ako volite svašta vidjeti i čuti, ako ste znatiželjni, ovakve tekme su za Vas prava destinacija.
I na kraju treba podsjetit i na onu staru izreku: Nije sramota pasti, sramota je ostati na zemlji. Nadam se da će Dinamo izvući pouku iz ovog poraza i omogućiti svojim vjernim navijačima razloga za slavlje!!