Marketing
Sarajevo, Grade moj
Surfajući po Internetu, zastao sam na web stranici kina Europa. Preciznije rečeno, vijest da će Zagreb od 21. do 26. studenog biti domaćin 4. po redu Dana bosanskohercegovačkog filma, odmah me zainteresirala. Prvo, obožavam gledati filmove naših južnih i istočnih susjeda, Drugo, preko svojih roditelja vučem porijeklo iz Bosne (tata je iz Bosanske Posavine, mama iz Sanskog Mosta), Treće, obožavam Bosanke, Bosance, bosansku kuhinju, humor i optimizam, Četvrto, ponuda filmova bila je više nego primamljiva. Hit ovogodišnjeg programa je film „Belvedere“ redatelja Ahmeda Imamovića, koji je ovogodišnji kandidat za prestižnu nagradu Američke filmske akademije „Oskar“. Pored, iskreno se nadam budućeg oskarovca, zagrebačkoj publici su predstavljeni filmovi: „ Ostavljeni“ Adrisa Bakraća, „Mali vojnici“ Bate Čengića, legendarna „Kozara“ Veljka Bulajića, „Nafaka“ Jasmina Durakovića, „Praznik u Sarajevu“ Banjamina Filipovića, „Na putu“ Jasmina Žbanovića, „Crni biseri“ Tome Janjića i film o 500 godina povijesti Sarajeva čiji naslov ljubitelja povijesti poput mene nije mogao ostaviti ravnodušnim. Vrijeme projekcije, subota s početkom u 20 sati, bila je više nego idealna za opuštanje uz film u kultnom kinu Europa.
SARAJEVO, GRADE MOJ_VIDEO
Tu večer, hol kina bio je pun. Otkud toliki interes? Tko zna hoće li biti mjesta? pomislio sam. No, već kada sam došao, nema odustajanja ni po cijenu stajanja... Pažnju okupljenih plijenila je bljeskanje fotoaparata. Bile su to moje kolegice s faksa koje su u ovom događaju vidjele dobru priliku za pisanje posta na blogu. Nekoliko trenutaka prije 8 rijeka ljudi se slila u kino dvoranu. Moja bojazan, na svu sreću, nije bila opravdana, mjesta je bilo za sve. Uvalio sam se u udobnu crvenu fotelju te s nestrpljenjem čekao smirivanje žamora i početak projekcije.
Početak filma obilježila je zanimljivo pitanje; Po čemu će svijet pamtiti Sarajevo? Svakako radi se o tri događaja koja su ušla u svjetsku povijest XX stoljeća; ubojstvo cara Franje Ferdinanda 1914. koji je poslužio kao povod Prvom svjetskom ratu, XIV Zimska olimpijada 1984. godine, ratne grozote i stradanja koja su odnijela 12.000 života građana ovog Grada. Povijest kaže da je osnivač Sarajeva Isa- bega Isaković koji je na mjestu današnjeg grada osnovao grad Saraj. Za vrijeme turske vladavine koje je trajala oko četiri stotine godine, u gradu na Miljacki izgrađene su između ostalog brojne džamije. Neke od najpoznatijih su Alipašina Džamija, Baščaršijska džamija, Careva džamija, Ferhadija džamija i Gazi Husrev- begova džamija. Inače, svakih 4-5 ulica u Sarajevu imalo je svoju džamiju koje su predstavljale središta vjerskog i prosvjetnog života. Gospodarsko i trgovačko središte činila je baščaršija u kojoj su ulice dobivale imena prema obrtima. Stambena naselja bila smještena su na okolnim brdima, a ulice su nazivane po cvijeću. Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Austrougarska monarhija provela je aneksiju Bosne, pod čijom upravom Grad dobiva današnji izgled. Iz toga razdoblja datira zanimljiva priča. Tadašnja vlast imala je namjeru da na mjestu kuće jednog čovjeka izgradi Vijećnicu. Kako se radilo o izuzetno tvrdoglavom čovjeku koji ni pod koju cijenu nije htio prodati, a ni srušiti svoju kuću, vlast je morala cijelu kuću, crijep po crijep, ciglu po ciglu, premjestiti na drugu obalu rijeke. Od tada spomenuta kuća nosi naziv „Inat kuća“ i jedna je od glavnih znamenitosti Sarajeva. U njoj je danas smješten prestižni restoran u kojem možete uživati isključivo u bosanskim tradicionalnim jelima uz zvuke bosanske autohtone muzike. Sarajevu je 1984. godine pripala čast da bude domaćin XIV Zimskih olimpijskih igara. Ujedinjeni u želji da se svijetu pokažu u najboljem svijetlu Sarajlije su svome Gradu za potrebe organizacije igara nesebično poklonile mjesece, dane i sate dobrovoljnog i mukotrpnog rada. Bio je to pokazatelj jedinstva građana Grada, koji će nažalost biti na najtežem mogućem testu za nekoliko godina. Ratna događanja početkom devedesetih godina, koja su zahvatile cijelu zemlju i njen glavni grad, uzela su živote brojnih Sarajlija i uništila mnoge ljudske sudbine. Usprkos tome, Duh grada, njegovih građana ostao je nesalomiv, do konačne pobjede.
Večer je začinjena, na veliku radost okupljenih, s pravim bosanskim sevdahom. Nakon filma, Amira Medunjanin, umjetnica sevdalinke, uz pratnju izvrsnog Boška Jovića na klasičnoj gitari, podarila je okupljenima prelijepe bosanske sevdalinke. Publika je pjevačicu pratila pjevanjem, a emocijama nabijen nastup često je nagrađivan pljeskom i ovacijama okupljenih.
Sve u svemu, bila je to jedna odlična večer prožeta poviješću Sarajeva i vrhunskom izvedbom autohtone bosanke pjesme. Obožavam ovakve događaje jer pored kulturne suradnje, doprinose upoznavanju, suradnji i boljem razumijevanju ljudi. Sarajevo je svakako destinacija koju sam planirao posjetiti, a poslije ove večeri sam u to uvjeren. Važno je također za reći za kraj, u vrijeme kada ne možemo izaći iz kuće bez određene svote novčanica u džepu jer se sve mora platiti, da je ulaz za sve projekcije bio slobodan.
Post je objavljen 01.12.2011. u 09:15 sati.